NEMANJA DEVIĆ – Novo čitanje partizanskog narativa

RAZGOVARAO: VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ

23. 03. 2022. u 15:06

Intervju sa Nemanjom Devićem objavljenim u nedeljniku "Pečat" prenosimo u celosti.

НЕМАЊА ДЕВИЋ – Ново читање партизанског наратива

Foto: JutjubPrintskrin/Pravoslavlje

S Nemanjom Devićem razgovarali smo o uzrocima građanskog rata u okupiranoj Srbiji 1941–1945, žrtvama sukoba partizana i četnika, kao i neophodnosti da se stavi tačka na sukob ta dva pokreta koji i danas razjeda srpsko društvo

Rođen 1989. godine u Smederevu, još kao gimnazijalac napisao je knjigu popisa žrtava Drugog svetskog rata u smederevskom kraju, dobivši za nju nagradu „Dragiša Kašiković“. Posle monografija „Istina pod ključem“, „Žrtve u Zaječarskom okrugu posle 12. septembra 1944“ (sa Srđanom Cvetkovićem), dvotomnika o Smederevu i okolini u Drugom svetskom ratu, knjige „Bosanska golgota“ (s Bojanom Dimitrijevićem), objavio je i voluminoznu studiju „Za Partiju i Tita / Partizanski pokret u Srbiji 1941–1944“. To je bio povod za naš razgovor.

Vaša knjiga počinje pitanjem – zašto opet o partizanima 2021. godine. I stvarno – zašto opet o partizanima?

Prema postojećim istraživanjima, samo do kraja 1985. o partizanima u užoj Srbiji (bez Kosova i Vojvodine) objavljeno je 8.997 knjiga i članaka u naučnoj i drugoj periodici. Na saveznom nivou taj broj je i veći, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da su ključna mesta istorije NOB-a bila vezana za druge jugoslovenske republike. Pratili su ih i feljtoni i brojni novinski tekstovi, a te teme bile su neodvojivi deo svih zavičajnih hronika i muzejskih postavki. Pravilo koje je važilo u istoriografiji bilo je identično i u svim sferama umetnosti, pre svega u kinematografiji i književnosti, gde su rat i revolucija 1941–1945. gotovo sakralizovani. Sudeći po tome, možemo reći da je kod domaće čitalačke publike prosto došlo do prezasićenja temom NOB-a. Delom zbog ranije hiperprodukcije, ali i usled raspada Jugoslavije i urušavanja socijalizma koji je istraživanje ovih tema podsticao „odozgo“, naučno interesovanje za ovu tematiku počelo je od 1990-ih naglo da opada. Međutim, zaokružene istorijske godišnjice koje su za nama bile su prilika da se sumiraju rezultati istraživanja i dometi istoriografije i da se konstatuje o kojim temama još postoje praznine u istorijskom znanju. Kakav je bio sastav partizanskih odreda 1941. i ko su bili ljudi koji su ih na terenu predvodili? U kakvom su odnosu bili oslobodilačka borba i revolucija na početku ustanka i koja je od tih ideja bila dominantna u vojnopolitičkoj praksi KPJ? Koji je bilans građanskog rata 1941. i koliko je žrtava ovaj sukob izazvao do kraja okupacije? Ko ga je i kako izazivao u mikrosredinama i kada se proširio na čitavu zemlju? Kako su se partizani održali na terenu posle pada Užičke republike i može li se govoriti o kontinuitetu njihovog delovanja u Srbiji? Šta znamo danas o narodnim herojima, ličnostima po kojima su u socijalističkoj Jugoslaviji nazivani gradovi, a i sada se zovu ustanove i ulice u svakom naseljenom mestu? Koju vizuelnu predstavu imamo o partizanima u Srbiji, izuzev fotografije Stjepana Filipovića na vešalima? Konačno, da li znamo i ko su bili ljudi koji su popunjavali partizanske odrede u Pustoj Reci ili Šumadiji i kakvim su idejama bili vođeni kada su im pristupali? Postavljajući samo neka od važnijih pitanja, stiče se utisak da, i pored sve postojeće literature, nemamo potpunu sliku o partizanskom pokretu, pogotovo kada se dotaknemo problema koji izlaze iz okvira vojne istorije.

Kako se KPJ za buduće događaje pripremala pre početka Drugog svetskog rata?

Čitava istorija KPJ u međuratnom periodu može se okarakterisati kao „rat pre rata“, a sama partija kao „partija građanskog rata“, kako se u nekoliko navrata pominje i u dokumentima. Već od 1920. partija se, striktno se držeći direktiva Kominterne, borila za osvajanje vlasti putem revolucije i već tada pominjala se mogućnost odmazde nad snagama buržoazije, po uzoru na iskustva iz Sovjetskog Saveza. Imperativ partije bila je i srpska nacionalna dezintegracija, što je u punoj meri postalo vidljivo nakon Drezdenskog kongresa 1928. godine. Zbog takvih ideja je, pre svega, partija bila i gonjena od države i policije. Međutim, koristeći socijalne nejednakosti i brojne društvene protivrečnosti u Kraljevini Jugoslaviji, KPJ je uspela da u predvečerju Drugog svetskog rata okupi jedno tvrdo revolucionarno jezgro u Srbiji, pre svega regrutujući novi, mlađi naraštaj. Infiltrirala se u brojna kulturna, sportska i akademska udruženja i preko njih ostvarivala uticaj u javnosti, ali i u političkom životu. Od 1940. evidentan je i njen prodor na selo i sve veći uticaj među ženskom populacijom. Partija je u Srbiji tada imala oko 2.200 članova organizovanih kroz ilegalne ćelije, što bi je moglo svrstati među marginalne političke organizacije. Ali kada uzmemo u obzir i njihovo dugo ilegalno iskustvo i ideološku monolitnost, prisustvo na teritoriji čitave države, opremu i naoružanje koje su posebno prikupili tokom Aprilskog rata i u prvoj fazi okupacije zemlje, značajna novčana sredstva kojima su raspolagali, konačno i političku žestinu i odlučnost koji su ih karakterisali, dolazimo do zaključka da su u društvu konfuzije i beznađa kakvo je bilo srpsko 1941. komunisti predstavljali jednu od retkih organizacija koja je mogla da deluje organizovano, odlučno i posvećeno, poput vojske.

Šta se desilo posle aprilskog sloma 1941? Na kojoj poziciji su bili srbijanski komunisti?

U političkoj praksi KPJ 1920–1941. može se prepoznati nekoliko osnovnih faza, usaglašenih sa politikom Kominterne: tokom 1920-ih ona objedinjuje borbu „ugnjetenih nacija“ protiv „velikosrpske buržoazije“, da bi tokom naredne decenije postepeno prešla na primarnu politiku „narodnog fronta“, odnosno postepeno legalizovala svoje aktivnosti kroz saradnju s drugim organizacijama i konačno, od 1939. i pakta Ribentrop–Molotov, kada počinje da zagovara politiku nemešanja u imperijalistički rat, kako je doživljavan sukob nacifašističkih i demokratskih snaga u Evropi. Josip Broz je u jednom pismu Kominterni naveo da je cilj KPJ u predvečerje rata bio: borba protiv uvlačenja Jugoslavije u imperijalistički rat na strani Engleske i Francuske (jer bi to indirektno bilo i suprotstavljanje SSSR-u koji je bio u savezu s Nemačkom), zatim borba protiv pristupanja Trojnom paktu i kapitulacije vojske (jer bi to donelo dominaciju Nemačke na Balkanu na štetu SSSR-a), kao i borba za stvaranje nove narodne vlade u Jugoslaviji u koju bi bila uključena i KPJ. Od te pozicije nije se odstupalo ni nakon početka rata u Jugoslaviji – podsećamo da nijedan partijski vođa iz Srbije nije poginuo tokom odbrane zemlje u aprilu 1941 – pa ni nakon okupacije, zapravo sve do momenta kada im je drugačije sugerisano iz Moskve.

Kako su stvoreni partizanski odredi i kako je povedena akcija protiv okupatora?

Stvaranje partizanskih odreda u Jugoslaviji u tesnoj je vezi s napadom Nemačke na Sovjetski Savez 22. juna. Do tog momenta komunisti su bili pasivni, čak i koristeći nemačku okupaciju za omasovljenje organizacije i pojačavanje političkih aktivnosti. Onda dolazi do novog preokreta i njihovog naglog stupanja u akciju i to takođe po striktnom sprovođenju direktiva Kominterne: Politbiro KPJ prerastao je 27. juna 1941, pet dana nakon početka nemačko-sovjetskog rata, u Glavni štab NOP odreda Jugoslavije, da bi 4. jula, tri dana pošto im je stigla instrukcija Kominterne, usledio i poziv na oružani otpor komunista i otpočinjanje njihove borbe protiv okupatora. Ipak, prvi hici partizanskih ustanika bili su 7. jula 1941. ispaljeni u srpske žandarme, a srpski organi vlasti bili su primarna meta napada i u narednom periodu. Prvi put komunisti u Srbiji zapucali su na Nemce krajem jula, da bi svoju akciju protiv okupatora intenzivirali tek u drugoj polovini avgusta. To ne treba da čudi, budući da su ih na terenu najčešće predvodili španski borci i profesionalni revolucionari. Trebalo im je vremena da shvate da se ne nalaze u socijalističkoj revoluciji i da borbu za vlast privremeno treba podrediti oslobodilačkoj borbi.

Slobodna teritorija Užičke republike jedan je od konstitutivnih narativa „partizanske istorije“ Srbije i Jugoslavije. Šta se tamo zaista desilo?

Sam termin Užička republika nije bio ratna tekovina partizanskog pokreta već je nastao kao pežorativni naziv u propagandi vlade generala Nedića za teritoriju pod partizanskom kontrolom. Nedićevi sledbenici pisali su je pod navodnicima, da bi u socijalističkoj istoriografiji termin bio prihvaćen tek od 1960-ih godina. U vezi s ovim pitanjem, takođe, javlja se još nekoliko problema. Naime, tzv. Užička republika nije bila i jedina teritorija pod kontrolom partizana u Srbiji, budući da su u drugim delovima zemlje takođe bile formirane slobodne zone. Ona u istočnoj Srbiji, koja je delom izbijala i na Dunav bila je možda i značajnija, ali je u kasnijoj interpretaciji stavljena u drugi plan, budući da se Politbiro s Titom na čelu oktobra 1941. smestio baš u Užicu. Slobodna teritorija uspostavljena u Srbiji u leto i jesen 1941, koja je obuhvatila bezmalo 15.000 kvadratnih kilometara i više od milion stanovnika i koja nije imala pandana u okupiranoj Evropi u to vreme, ali ona nije bila ekskluzivno partizanska – naprotiv u oslobodilačkim akcijama u leto 1941. u najmanju ruku jednako su učestvovali i vojno-četnički odredi pukovnika Mihailovića. Ako bismo pod partizanskom slobodnom teritorijom posmatrali isključivo delove zemlje gde su partizani i vojno i politički dominirali i gde su stare vlasti uspešno zamenili novim, narodnooslobodilačkim odborima, a to bi možda bilo i najispravnije tumačenje, onda bi ona obuhvatala nekoliko srezova, što u zapadnoj, što u istočnoj Srbiji. Njihovo središte od septembra do novembra 1941. bilo je Užice, grad koji nije oslobođen partizanskom vojnom akcijom već su ga Nemci samostalno napustili; potom su u grad ušli četnici, pa su ga nekoliko dana kasnije napustili i oni i predali partizanskoj komandi. Kada je posle mesec dana u ovom gradu organizovana masovna proslava Oktobarske revolucije, uz ikonografiju kao da se radi o gradu u SSSR-u, a u njemu formirane i prve proleterske jedinice i nešto nalik na revolucionarnu vladu, postajalo je jasno da komunisti polako prelaze na „drugu etapu revolucije“. Ali to je bio i početak kraja njihove vlasti u Srbiji.

Partizani i četnici su zajedno krenuli na ustanak. Zbog čega je došlo do sukoba s jedinicama JVuO i kako je počeo građanski rat?

Uzroci građanskog rata u Srbiji su brojni, složeni i duboki, s korenima u svim protivrečnostima i problemima Kraljevine i nasilnim razračunavanjem u političkim obračunima koje je obeležilo čitave generacije. Za celovit odgovor kako je do tako masovnog oružanog sukoba među sunarodnicima došlo, potrebna su nam i tumačenja drugih naučnih disciplina: psihologije, sociologije, etnologije i antropologije. Povodi su već vidljiviji. Pri tome, simplifikovana dilema da li su građanski rat započeli partizani ili četnici deluje kao nametnuta i lažna. KPJ je od svog osnivanja, a pogotovo nakon boljševiziranja 1920-ih, u kontinuitetu negovala revolucionarnu platformu i s njom dočekala 1941, a ona je u ratu morala da znači i konflikt sa svim drugim snagama. Već na početku ustanka komunističko rukovodstvo ispoljilo je netrpeljivost prema svojim političkim neistomišljenicima, koji su po međunarodnim normama formirali administraciju i civilnu upravu u zemlji. Sa vrhovima „buržoazije“ oličenim u međunarodno priznatoj vladi u Londonu nije bilo nikakve spone, niti je postojala želja za kontaktom. Pukovnik Mihailović sa svojim pokretom predstavljao je za komuniste višestrukog neprijatelja, pre svega jer je bio viđen kao predstavnik političkih snaga koje će im stajati na putu pri pokušaju izvođenja revolucije. I dok je pregovarao s njim, Josip Broz je svojim najbližim saradnicima govorio da pitanje sukoba sa četnicima nije stvar volje već vremena i pogodnog političkog trenutka. Takvo raspoloženje se ubrzano prenosilo i na niža partijska rukovodstva. Iako istoriografija iz socijalističkog perioda nije konstatovala sukobe partizana sa vojno-četničkim odredima pre novembra 1941, identifikovali smo u tom vremenskom intervalu 22 incidenta širom Srbije, u kojima su pale i ljudske žrtve. Tri četvrtine tih sukoba inicirali su komunisti. Kada im je, ne po naredbi sa Ravne gore već inicijativom nekoliko lokalnih vojno-četničkih komandanata odgovoreno silom (prepadom na Užice, u cilju osvajanja fabrike oružja), Josip Broz je odlučio da krene u odsudni obračun protiv svih „sluga Londona“ koji se više nije dao lokalizovati. U tom smislu, odgovornost KPJ za izazivanje građanskog rata u zemlji je neupitna. Ipak, sukob s početka novembra 1941. nije uspostavio i trajnu istorijsku liniju razdvajanja dva pokreta. Sve dok vrh KPJ sredinom 1942. nije ponovo naredio zaoštravanje politike prema četnicima, na terenu je bila prisutna koegzistencija dva pokreta, u istočnoj i južnoj Srbiji manifestovana i kroz saradnju lokalnih komandanata koja je gdegde potrajala i do početka 1943. godine.

Kad je ustanak slomljen u jesen 1941, većina partizanskih trupa prelazi u Bosnu. Šta se dešava s partizanima u Srbiji?

Nakon pada Užica, partizanska vojska, brojnosti oko 13.000 do15.000 ljudi, ubrzano se topila. S Vrhovnim štabom partizanskih odreda, prema Sandžaku nije pošla glavnina snaga iz zemlje već možda njihov sedmi ili osmi deo. Zatim će ti ostaci jedinica, okosnica potonjih proleterskih brigada, zalaziti sve dublje u NDH. Mesecima nakon gubitka teritorije u Srbiji Josip Broz se i dalje držao Drine i istočne Bosne, sa idejom da je povratak moguć. Tek u jesen 1942. shvatio je da tamo može da zadrži samo manje gerilske odrede, a da će se vratiti tek onda kad ojača snage do te mere da može da izvrši borbeni poduhvat koji bi ličio na neku vrstu invazije. Onda se okrenuo stvaranju žarišta partizanskog pokreta u srpskim pokrajinama koje su se od 1941. našle u okvirima NDH, a u kojima se nakon ustaškog genocida odvijala drama: prve partizanske brigade i divizije nastajaće na srpskoj Kozari, u Krajini, Lici, srpskim delovima Slavonije i Srema. Iako je s jedinicama odlazio sve dalje, Brozovo interesovanje za Srbiju nikada nije opadalo. Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju, zadužen da rukovođenje daljim akcijama u zemlji, ostao je i dalje čvrsto vezan i zavistan od volje CK s Titom na čelu. Prva ratna zima za njih je bila izuzetno teška. Borci koji su nastavili oružani otpor su ubijani, a njihove porodice progonjene i logorisane. Najveće stradanje pretrpela je grupa odreda u zapadnoj Srbiji, o čijoj masovnoj pogibiji se posle rata govorilo kao o „maloj Sutjesci“. Ostaci partizanskih snaga u Srbiji, koji od proleća 1942. do proleća 1943. uglavnom nisu prelazili broj od 800 ljudi u celoj zemlji (tek početkom 1944. te snage su narasle na 4.000 ljudi, uglavnom na jugu Srbije), produžili su borbu u najtežim okolnostima.

U knjizi ste se ozbiljno pozabavili zločinima nad pripadnicima i simpatizerima partizanskog pokreta, ali i zločinima samih partizana, koji su do sada bili prećutani. Kada ćemo saznati punu istinu?

Nova istraživanja govore da je partizanski pokret u Srbiji 1941–1945. podneo velike žrtve: vojni gubici iznosili su više od 60.000 poginulih, dok su oko 4.500 njih pali kao civilne žrtve pokreta, od ruke domaćih antikomunističkih snaga. Njima dodajmo i hiljade civila – partizanskih pristalica ubijenih od Nemaca. U tim brojevima, potkrepljenim i mnogim porodičnim tragedijama, komunisti će nalaziti opravdanje za sprovođenje vlastitog terora. Međutim, revolucionarni teror u Srbiji nije započeo, kako se to često misli, kao osvetnički talas u oktobru 1944, već je „levih skretanja“ bilo na terenu u kontinuitetu tokom čitavog rata, usled čega je van borbenih dejstava život izgubilo oko 2.500–3.000 civila. To je ukupan bilans terora u tzv. Užičkoj republici, ali tokom narednih godina i u drugim zonama delovanja partizana, na Kosmaju i u zoni Smedereva, u Toplici, Jablanici itd. Taj teror nije bio ni divlji ni anarhični, već je dolazio kao posledica direktiva komunističkog rukovodstva. Neki od istaknutih potonjih funkcionera SKJ upravo su se proslavili 1943–1944. po likvidacijama tzv. narodnih neprijatelja. Po mom mišljenju, ove brojeve, kao i konkretne ratne zločine, ne treba posmatrati izolovano niti odvojeno, već u kontekstu građanskog rata, po jasnim hronološkim kriterijumima, uz koje se mogu uočiti svi stvarni uzroci zločina i odmazda – i da su ratni zločini bili međusobno povezani. U građanskom ratu između tri strane u Srbiji poginulo je 1941–1944, što vojnika, što civila, više od 12.000 ljudi. Po oslobođenju od Nemaca, građanski rat u miru koji je KPJ svesno produžila 1944 –1945. odneo je, najviše tokom revolucionarnog terora, možda i dvostruko više žrtava. Građanski rat doživljavao je svoj vrhunac, a podele su postajale trajne, dobijajući istorijsku dimenziju. Dok se s ovim zločinima ne suočimo i ne izvučemo istorijske pouke, rizikujemo da društvo na ovom trusnom području iznova i iznova ulazi u nove sukobe i podele. Nažalost, moć istoričara da utiče na te procese je vrlo ograničena.

Partizani su isticali svoju disciplinu i moral i gradili kultove narodnih heroja. Šta je istina, a šta je mit?

Moglo bi se reći da je komunistička organizacija isklijala iz pukotina društva Kraljevine Jugoslavije: iz nemoći države da uvede duh zakona u institucije, omogući punu demokratizaciju društva, ublaži nagomilane ekonomske probleme, stvori adekvatnu kulturno-prosvetnu mrežu koja bi selo izvukla iz nemaštine, konačno, i da reši nacionalno pitanje. Ostaje otvoreno pitanje koliko je sve to i bilo moguće u kratkom vremenskom roku, nakon 1918. i teških posledica Velikog rata. Pošto su mere oporavka potrajale decenijama, novi naraštaj, sa novim verovanjima i idealima, počeo je širom Evrope, pa i u Jugoslaviji, da izlaz traži kroz totalitarne izazove, bilo sleva ili zdesna. Taj pritisak, koji je dugo strujao čitavim društvom, nije bio mnogo vidljiv pre 1941. Ali broj potencijalno identifikovanih sa Pavlom Korčaginom, glavnim likom bukvara revolucije „Kako se kalio čelik“, na početku ustanka i revolucije u Srbiji nije bio mali. Baš tu, na socijalnom dnu, regrutovana je većina potonjih „narodnih heroja“, koji su jedino u radikalnom raskidu s prošlošću mogli da vide i mogućnost za sopstvenim napredovanjem. Kao i svojevremeno u Napoleonovim trupama, i Brozovi vojnici su, kako se pokazalo, u svojim torbama „nosili maršalsku palicu“. Njihov rukovodeći kadar, neretko potekao od vojnički neiskusnih mladih ljudi, s vremenom se kalio u borbama i postajao sposoban da upravlja gerilskim jedinicama. Posle vremenske distance od nekoliko decenija teško je ustanoviti koga su u najviše posleratno zvanje narodnog heroja preporučile ratne zasluge, a koga pak partijske potrebe. To se posebno vidi iz hronologije njihovog izbora: u Jugoslaviji je 1942–1946. proglašeno svega 170 narodnih heroja, a 1949–1953, kada se ušlo u sukob sa SSSR-om i kada je trebalo stvoriti mit o autentičnoj revoluciji, još 1.141 osoba ušla je u ovaj partizanski Panteon. U Srbiji je taj odnos 85:15.

Može li se napraviti razlika između partizana i komunista, kao avangarde partizanske gerile? I da li je moguće izmirenje između monarhističkog i republikanskog antifašizma?

Podsećam na reči velikog Žarka Vidovića da su Srbi u Drugom svetskom ratu bili pre svega „logoraška nacija“ i da su četiri petine žrtava pale u logorima, pre svega u NDH, a ne u ratu četnika i partizana oko kojeg se i danas prepiremo. Istina je da je Srbija 1941–1945. imala dva antifašistička pokreta, Ravnogorski i Narodnooslobodilački. I da je Ravnogorski pokret i u istorijskoj nauci, ali nekako instiktivno i u čitavom narodu, rehabilitovan tokom poslednjih nekoliko decenija. Čini se da je definisanje pojma srpski partizan danas prioritet, pre svega zbog pravljenja razlike između partizana koji su 1941. pošli da se bore za slobodu i socijalnu pravdu, i KPJ, koja je od svog osnivanja imala suštinski antisrpsko delovanje. Pogotovo ističem činjenicu da je oko 75% poginulih partizana iz Srbije palo 1944 –1945. na Sremskom frontu, u Slavoniji, širom Bosne, u borbama za oslobođenje Zagreba, pa sve do pred Trst. Na njihovim porodičnim spomenicima danas stoji krst, a na spomen-pločama palih boraca upisani su pod petokrakom. Zato smatram da i njih danas treba na svojevrstan način rehabilitovati, osloboditi komunističke hipoteke. I zašto ne, u jasnoj državnoj strategiji, kroz dobro osmišljenu memorijalizaciju, naći prostora za koegzistenciju oba narativa. Tako bi 31. avgust kao dan ustanka mogao da bude dominantno ravnogorski, a 20. oktobar kao dan oslobođenja Beograda praznik u kom dominiraju zastupnici srpskog partizanskog narativa. Zajednički praznik mogao bi biti, po ugledu na ruska iskustva, 9. maj, Dan pobede nad fašizmom. Isto onako kao što su, u istoj koloni, na streljanja u beogradskim Jajincima ili niškom Bubnju (podsećam da se upravo, nekako tiho, navršilo 80 godina od proboja logoraša na Crvenom krstu, gde su zajedno na žicama izginuli nekadašnji četnici i partizani) zajedno kao neprijatelji nacizma odvođene pristalice KPJ i JVuO, danas treba slobodno da koračaju njihovi potomci, potvrđujući da su jedno i nedeljivo. Time će i 1941. godina možda konačno biti okončana – i postati istorija.

RAZGOVARAO: VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (1)