INTERVJU Radivoje Raša Andrić: Drago mi je što sam deo lepog filma o odrastanj

Marina Mirković

30. 01. 2022. u 10:21

REDITELj Radivoje Raša Andrić, autor ostvarenja koja pamte generacije, poput "Munja", "Kengura", "Tri palme", dugo odsustvo iz filmskog sveta prekinuo je prihvatajući se rada na nečemu potpuno drugačijem - filmskoj adaptaciji romana Jasminke Petrović "Leto kada sam naučila da letim".

ИНТЕРВЈУ Радивоје Раша Андрић: Драго ми је што сам део лепог филма о одрастањ

Foto Z: Jovanović

Ova nežna priča, koja će premijeru doživeti 16. februara, nije samo prvi film Raše Andrića posle hitova sa kojima je stekao status kultnog reditelja, već je i pravo osveženje za publiku. Na veliko platno donosi uzbudljivu, romantičnu i toplu komediju o odrastanju, kakve dugo nije bilo u našim bioskopima.

* Kako je autor nekih posve drugačijih filmskih priča dospeo na teren nostalgičnog, porodičnog filma o "dobroj deci"?

- Do toga nije došlo na moju inicijativu, imao sam sreću da su Milan Stojanović i Maja Popović, iz produkcijske kuće Sense Production, pročitavši prvu ruku scenarija, ne znam kako i zbog čega, došle na ideju da bih baš ja mogao to da snimim. Prva ruka, dakle, već je bila napisana, dogovor sa Jasminkom o snimanju već je postojao, tako da sam ja u projekat ušao ne baš na gotovo, ali jesam ga dobio na tacni, samo su me pitali: "Hoćeš li da radiš?". Ipak, postojala je dilema - uopšte nisam bio siguran da umem da snimim dečji film. Ipak, u nekom trenutku tokom rada me je "uhvatilo", i to me je baš, baš uhvatilo. Povezao sam priču sa svojim detinjim letovanjima, setio se da sam prvi poljubac i sam doživeo upravo u nekom letnjem kinu, i tako... Uspeo sam, i rekao bih iz ove perspektive da producenti nisu pogrešili u svojoj prvobitnoj proceni.

* Da li ste pročitali roman na kom je zasnovan film, da li vam je blizak senzibilitet Jasminke Petrović?

- Jasminka i ja smo sa mojom mamom Bojanom, dugogodišnjom urednicom "Trezora" na RTS, pokušavali da uradimo jednu predstavu za decu oštećenog sluha. Učinilo nam se vrlo zanimljivim i lepim kada su učenici škole "Petar Prvi" odabrali za izborni predmet znakovni jezik, povezali smo se sa decom iz škole za đake oštećenog sluha, Jasminka je napisala tekst predstave, no od toga nije bilo ništa. Znao sam je odranije jer je bila prijatelj sa mojim, sad pokojnim ocem, koji je takođe bio pesnik i pisac za decu, urednik Dečjeg programa RTB, znali su se sa dečjih festivala. Bila mi je u neku ruku bliska, iako se u stvari nismo dobro poznavali. Ipak, ovaj roman nisam želeo da pročitam, da bih izbegao pogrešna predubeđenja, rešenja i odluke, sve dok nisam bio zadovoljan scenarijem u nekoj šesnaestoj ruci. Mlada spisateljica Ljubica Luković pisala ga je sama i uspela sjajno da prevaziđe većinu bolesti koje izaziva pretakanje iz jednog medija u drugi.

* Koliko su vam bliske nove generacije, deca i mladi sa kojima ste radili i koji će gledati ovaj film?

- Morao sam da uđem u tu priču, da upoznam današnje mlade. Prošli smo kroz vrlo obimna i dugotrajna probna snimanja tokom kojih sam upoznao ne samo glavnu glumicu već i ostalu decu. Ozbiljno smo se družili, imali probe i napolju, u parku, išli na sladoled, u "Mekdonalds", na bazen i treninge ronjenja... Trudio sam se da njima prilagodim scenario. Kao iskusan čovek koji pažljivo sluša, neke delove i izraze koje sam čuo ubacivao sam sam, a neke su mi bogme i sama ta deca ubacivala, sugerišući mi da se nešto (više) ne kaže tako. Film je timski rad i ako ga ne shvatate tako, teško ćete dobiti najbolji proizvod. Sa druge strane, to podrazumeva da moraš da saslušaš 170.000 predloga o ma čemu se radilo. Svaka generacija se razlikuje od one prethodne, to je tako oduvek. Ali kad skineš oblande, kada prođeš kroz sve ljuske luka i dođeš do centra, suština jeste ista.

* Brinu li vas reakcije te "nove", ipak drugačije dece? Verujete li da ste uspeli da premostite taj jaz?

- Ovo nije dečji film, već porodični. U samom početku možda je trebalo da bude dečji, ali se tokom procesa nastanka približavao sebi i konačnom porodičnom formatu. Sećam se kada sam "po zadatku" vodio u bioskop svog 16 godina mlađeg brata i 18 godina mlađu sestričinu, kako sam se užasno dosađivao uz dečje filmove. Vođeni idejom o filmu za sve generacije, proširivali smo priču koja je dobila i sloj(eve) "za roditelje", potom je valjalo te različite segmente međusobno izbalansirati... Probne projekcije pred generacijski mešovitim kontrolnim grupama, sačinjenim od dece i roditelja, pokazale su da smo izgleda uspeli da pronađemo pravu meru i ostvarimo balans - da roditelji uživaju u njima namenjenim slojevima radnje, dok se klinci ne dosađuju u delovima koji su načelno "za odrasle".

Foto Z: Jovanović

* Hoćemo li gledati nastavak legendarnih "Munja", i serije "U zagrljaju Crne ruke", i kada?

- "Munje opet" su projekat koji nastaje iz ideje koja postoji "sto godina", a sasvim slučajno su se prvi koraci ka realizaciji poklopili sa dvadesetom godišnjicom "Munja". Oduvek je bilo sugestija da se radi nastavak, a ja nikada nisam bio baš za to, odnosno bio sam protiv toga, jer drugi deo gotovo nikada ne biva dostojan prvog, sa časnim izuzetkom "Terminatora 2". Ipak, Srđan Aleksić napisao je i taj tekst i opet me je, malo po malo, to "uhvatilo". Ne znamo šta će sa tim biti i hoće li filma biti, jer znaš da imaš film tek kada snimiš poslednji kadar. Emitovane su tri pilot-epizode serije "U zagrljaju Crne ruke", napisana je cela sezona od još devet, no ni tu nismo dobili potvrdu od zainteresovanih produkcijskih ili televizijskih kuća.

* Zaista ste dugo odsustvovali sa filmskih špica, mlađe generacije vas vezuju prvenstveno za serije. Šta vam je bliže?

- Komotnije mi je na filmu, to je zaokruženo delo, kod serija je sve komplikovano i nužno povezano jer treća epizoda zavisi od druge ili sedma od pete. Meni su dosadne te duge dijaloške scene kojih su serije uglavnom prepune, jer su situacije u kojima svi samo sede i pričaju tačno ono što misle - vrlo retke, gotovo nepostojeće u realnom životu. Pritom, te serije snimaju se za sedam puta manje vremena no što je neophodno. Što bi rekao jedan reditelj - "Mi snimamo šarene slike da napune vreme između dva bloka reklama". Sa druge strane, radio sam sa svojim ocem Vladimirom na scenarijima za dve serije, a rad na obe je trajao po četiri godine. U radu na takvom nečemu uvek bih učestvovao sa najvećim zadovoljstvom, kada bi moglo da se radi na pravi način, a ne "imaš pet meseci za snimanje, pa rokaj". Jedna je po motivima romana "Hajduci" Branislava Nušića i još nekih priča, a druga zasnovana na fenomenalnom romanu o besmislu rata "Jebo sad hiljadu dinara" novinara Borisa Dežulovića.

* Ko je danas, kada se "snimaju šarene slike da popune vreme" spreman da godine posveti samo pisanju scenarija?

- Ko? Zaljubljenici, manijaci, na kraju krajeva - budale, poput mene, mog oca ili Sergeja Trifunovića. Nije meni toliko žao zbog mene, ja sam uživao u pisanju i tokom procesa rada video celu seriju, odgledao je u glavi, beskrajno uživao u njoj - žao mi je zbog svih onih ljudi koji je neće videti ukoliko ne bude snimljena. Obe pomenute serije bi bile vrlo skupe, ne umem da procenim, ali to bi mogli da iznesu jedino možda hrvatska ili srpska državna televizija a njih to ne interesuje, oni podilaze ukusu publike, što ne bi trebalo da bude cilj. Naprotiv, trebalo bi taj ukus publike polako, predano i konstantno uzdizati. To je ono što se zove kulturna politika.

GENERACIJSKI JAZ

MOJA se generacija razlikuje mnogo više od ovih današnjih nego što se razlikuje od generacije mojih roditelja. Moguće je da i tako svi uvek misle, ali ipak pre ima veze sa ubrzanim razvojem tehnologije tokom poslednjih tridesetak godina. To je donelo ogromne promene i nepovratno izmenilo mnoge stvari, pa i produbilo taj jaz između nas i mladih - kaže Andrić.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a