VIDELA SAM DA SE ČUDA DOGAĐAJU: Glumica Mia Begović o ulogama, autorskoj monodrami, odrastanju u Dubrovniku, poseti Beogradu i Srbiji...

JELENA BANjANIN

21. 11. 2021. u 14:42

JEDNA od najpoznatijih hrvatskih glumica, Mia Begović, ove godine slavi 35 leta profesionalne karijere. Igrala je u mnogim ostvarenjima, a zapažene uloge ostvarila je u serijama "Vila Marija", "Zabranjena ljubav", "Ponos Ratkajevih", "Zakon ljubavi", "Pečat", "Periferija siti" i u aktuelnoj "Blago nama".

ВИДЕЛА САМ  ДА СЕ ЧУДА ДОГАЂАЈУ:  Глумица Миа Беговић о улогама, ауторској монодрами, одрастању у Дубровнику, посети Београду и Србији...

Foto Nikola Skenderija

Osim kao glumicu, mnogi je znaju i kao jednu od najlepših žena bivše Jugoslavije, ali i kao sestru čuvene Ene Begović, koja je nastradala u saobraćajnoj nesreći kada je njena glumačka karijera bila u punom jeku. Mia je dramatičan život, prepun uspona i padova, ukratko predstavila u autorskoj monodrami "Sve što sam prešutjela", a posebno emotivan deo posvetila je Eni. Period izolacije Mia je iskoristila da se posveti završetku doktorskih studija na Filozofskom fakultetu. Glumica koja se povukla iz javnog života, daleko od bliceva fotoaparata, nedavno je boravila u Beogradu u okviru 11. Festivala drama i serija.

- Toliko lepih uspomena... Uvek sam krala trenutke. Dok sam studirala, sestra mi je pozajmljivala novac, jer bih htela da dođem ovde na predstavu, pa onda kasnije da se družim sa ljudima. To se i danas događa jer moja ćerka dolazi ovde, a njeni prijatelji dolaze u Zagreb. To mi je tako divno... Danas sam se šetala sama po Knez Mihailovoj, pa sam otišla u "Kolarac". Setila sam se ranijih dana. Prepoznali smo se i pitali za zdravlje. Odličan je osećaj tako se dobro osećati u gradu. Nedavno sam bila u Nišu, gde sam drugi put predsedavala žirijem festivala "Teatar na raskršću". Veoma sam radoznala i volim da upoznajem ljude. Volim kada ponovo dođem u neki grad i onda znam svoja mesta, za koje me opet vežu ljudi. Neki lepi trenuci, neke ljubavi, a život ne bi vredeo bez njih. Ljubav je osnovna pokretačka snaga - priča za "TV novosti" Mia Begović.

Koja vam je uloga koju ste odigrali pred kamerama posebno draga?

- Sve ima svoje mesto, i veoma je teško izdvojiti. Igrala sam u sapunicama, ali u "Pečatu" u Bosni se baš tražio moj dramski element, ne karikaturalno nego uistinu dramski element. Tu sam igrala uz velike glumce, Branislava Lečića, Mirsada Tuku i druge. Ta serija je putem internet glasanja proglašena jednom od najboljih u Kanadi. Uživala sam da snimam "Periferiju siti", u kojoj igram jednu luđakinju koja mi je veoma bliska, jer govori mojim maternjim dijalektom, dalmatinskim. Rođena sam i odrasla u delu između Splita i Kaštela, tako da su mi proradili geni. U jednoj od mojih prvih serija takođe sam glumila Dalmatinku, i to me je u biti spaslo jer je veoma slatko. Kad proradi priroda glumcu, odjedanput mu oči tačno sijaju. Karakter se probudi, i tad improvizuju. Vidim da "Periferija siti" i danas zabavlja publiku, a na snimanju sam zabavljala i sebe i ekipu.

Rođeni ste u Splitu, ali u Dubrovniku ste odrastali. Po kojim mestima i ljudima ga pamtite?

- Veoma volim Dubrovnik i uvek mu se rado vraćam, jer me je u biti on formirao. Svake večeri sam bila u pozorištu. Nemam pojma koliko puta sam gledala "Jesenju sonatu". Na Letnjim igrama smo sedeli po podu, normalno, i to je bio užitak. Već sam sa teatrom "Lero" osvajala ozbiljna priznanja. Bila sam u srednjoj školi kada smo dobili prvu nagradu sa "Kraljem Ibijem" na festivalu "Brams". Tek danas sam svesna koliko smo divnih stvari radili - "Kartoteku" Ruževičevu, "Mušicu" Ruzanteovu... Radili smo ozbiljne priče, očito veoma dobro. U Dubrovniku sam išla u srednju školu, koja je tada zbog Šuvarovih reformi imala smerove, pa sam pohađala "kulturu". Srećom, ostali su svi profesori iz gimnazije, i još smo dobili scensku i filmsku umetnost, što mi je bilo idealno.

Foto Promo

Šta vas je toliko fasciniralo u glumi i umetnosti?

- Naprosto sam imala tu potrebu oduvek. U četvrtom ili petom razredu znala sam napamet celu "Jamu" Ivana Gorana Kovačića. Svako popodne sam je analizirala i učila, ne samo napamet, nego sa emotivnim pokrićem. Bilo mi je jasno otprilike kako bi rečenica trebalo da zvuči da dođe do publike, pa sam kod sebe budila tu emociju. Time sam se ozbiljno bavila i malo su me gledali čudno. Normalo je da dete pleše, što sam ja i radila, ali baš da recituje naglas u dnevnom boravku i da sve izbaci iz prostorije govoreći "Jamu"... Posle nijedna akademija nije mogla da prođe bez mene. Dozvoljavala sam sebi da za 29. novembar dođem obučena u haljinu sa žutim leptirom, jer je meni to bilo divno. Hteli su me poslati kući, jer je stric bio direktor škole. Rekla sam "Dobro, idem kući, ali onda oni nemaju akademiju". Nije mi bilo jasno - ako je svečanost, onda valjda možemo biti svečano obučeni, a ne samo uniformisani? Stric je bio u ogromnom problemu, bilo mu je neugodno, svima se izvinjavao, ali ostavili su me tako, jer bez mene nema akademije.

Bez glumca, dakle, nema dobre predstave?

- Pozorište može biti bez muzike, može biti bez kostima, može biti i bez svetla, može se igrati napolju. Postoje čak i razne forme teatra u kojim pokušavaju zaobići glumca, ali očito ne mogu. Publika nas voli i traži taj trenutak. Meni su uvek prepoznatljivi trenuci tišine. Upisala sam ranije doktorske studije na Filozofskom fakultetu, a tokom kovida sam dala treći i počela četvrti semestar. Gluma je moje izražajno sredstvo, ali i ovo volim i imam lepe ocene. Ponukana njima odlučila sam da napišem monodramu, a kao temu doktorata izabrala sam "Autorstvo u izvedbenoj scenskoj umetnosti". Želim da dokažem da je glumačko autorstvo osnova teatra. I dosta je često, pogotovo u poslednje vreme, da glumci i pišu i režiraju.

Kako se vama čini današnja hiperprodukcija serija? Kakvo je stanje u Hrvatskoj po tom pitanju?

- Serije su mi omogućile karijeru koju imam. Sve je počelo TV filmom "Heroj ulice" iz 1986. Posle toga sam snimala serije koje su mi pomogle da sa svojim pozorištem proputujem i danas nastupam. Jedno se nadograđuje na drugo. Od saradnje zavise karijere, ne samo glumačke, i zato su koprodukcije i saradnja nasušna potreba. Privatni producenti, sponzori, dobročinitelji, ozbiljni investitori shvatili su, Bogu hvala, da su serije novac, što je veoma dobro. Mislim da kultura kao i svaki drugi proizvod duha treba da bude na tržištu. I neka bude kvantiteta, jer što je više serija, biće i više kvaliteta. To stvarno primećujem kod nas, ali i kod vas. U svemu tome se dogode neke čudesno dobre serije. Kod nas su se istakle "Novine", koje su toliko moćne.

Na osnovu anegdota iz svog života, koje ste rado prepričavali u društvu, napisali ste monodramu "Sve što sam prešutjela".

- Napisala sam taj tekst, kojim osvajam međunarodne nagrade, zato što sam imala potrebu da nešto kažem. Nekada su glumci uglavnom pisali memoare, ali mnogo njih je imalo potrebu da se oproba i u drugim žanrovima. Čak sam dramatizovala dve knjige, ali sam tražila nešto što će me uvek motivisati kada sam najumornija. Osmislila sam ceo projekat. Sama sam postavila scenografiju, koja je inače iz mog dnevnog boravka. To je tako napravljeno namerno, jer glumim dok peglam ogromni, prekrasni zastor sa anđelima... Volim anđele i verujem u njih. Uvek verujem u dobro i u čuda, što čak nema veze sa religijom. I dok peglam, prolazim celu tu monodramu.

Gde nalazite tu veru u čuda?

- Videla sam da se čuda događaju. Doživela sam ih i u životu, i na sceni, i u publici, kao gledateljka... Kada dođe čudesan trenutak, i svi znaju da je to to, i da taj momenat treba zapamtiti, jer je jedinstven. Naravno, ti vrhunci sreće su retki, zato ih toliko i poštujemo. Inače, uvek zamolim svog anđela da bude uz mene. A i kad čujem hitnu pomoć, uvek pošaljem anđela da bude uz tog čoveka.

 

VOJIN ĆETKOVIĆ I POLjUBAC

NAŠOJ publici poznati ste po ulogama u serijama kao što su "Vila Marija" i "Ponos Ratkajevih". Da li su vam se u sećanje urezalo nešto po čemu pamtite ta snimanja?

- "Vila Marija" je bila prva hrvatska telenovela i bilo mi je zanimljivo što seriju režira Meksikanka Alisija Karvahal. Veoma sam ponosna na tu seriju, jer smo dobili prvu nagradu za produkciju i režiju u Barseloni. Naravno da nam je bilo divno na snimanju.

Tada sam upoznala čudo od glumca, a to je Vojin Ćetković. Imali smo zajedničku scenu i morali smo da se poljubimo, a prvi put smo se tad sreli. Bio je božanstven i mnogo mi je pomogao. Jednostavno smo odmah kliknuli, a sve zahvaljujući tome što je divan glumac.

Prvi put tokom snimanja serije začuo se aplauz posle te scene.

VAŠA ćerka Anika i vi rođene ste istog dana. Koje vaše osobine prepoznajete kod nje?

- Anika i ja smo ne samo isti zodijački znakovi, već smo i rođene na isti dan, što doprinosi našoj dodatnoj vezanosti. Ono što je nasledila od mene je želja da bude dominantna, a ja bih volela da sam "nasledila" njenu upornost i neodustajanje, ni od koga i ni od čega. Još je mala da bi imala značajnije reakcije na moje pojavljivanje na televiziji, ali prepoznaje fotografije u novinama i tada je uvek osmeh na njenom licu, što me posebno raduje - kaže Minja Miletić.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

A SRBIJA?! Pitali Ruse Za koga ćete da navijate na EURO 2024? - ovako su odgovorili