OTIMAČI IZGUBLJENIH PRIČA: Andrićeva nagrada svečano uručena Dejanu Stojiljkoviću

D. Bogutović

11. 10. 2021. u 22:58

NA svečanosti u Zadužbini "Ive Andrića" je Dejanu Stojiljkoviću uručena prestižna Andrićeva nagrada za knjigu "Neonski bluz", u izdanju "Lagune".

ОТИМАЧИ ИЗГУБЉЕНИХ ПРИЧА: Андрићева награда свечано уручена Дејану Стојиљковићу

Foto I. Marinković

Odluku je jednoglasno doneo žiri (dr Aleksandar Jovanović, predsednik, dr Marko Nedić i dr Petar Pijanović), a nagradu je uručio akademik Miro Vuksanović, predsednik UO Zadužbine.

Nagrađena knjiga potvrđuje da je živa tradicija umetnosti ona vrednost koja se uvek obnavlja na drukčiji način. Zbirka sadrži 10 pripovedaka koje su izukrštane u prostoru i u vremenu, istakao je Pijanović i rekao:

- Najstarija "Žuti šafran" iz starog je Rima ili doba kada se rađalo hrišćanstvo, a najmlađa je priča "Nema hrabrosti" iz skorijeg vremena kada se udarom NATO snaga na bivšu državu, pa i Kosovo i Metohiju, rađala nova svetska tiranija. Prostor između te dve tačke u hronotopu umrežen je ponovo prizivanim događajima iz istorije koji oživljavaju priče o čitavim zajednicama ili sudbine ponajviše stvarnih junaka u graničnim situacijama. Drugi veliki tematski krug ove zbirke mirnodopske je prirode, a dolazi sa zapadnih strana iz savremenog anglosaksonskog sveta. Istorija je u tim pričama zamenjena radostima i traumama koje donosi masovna pop kultura, posebno muzika. Tu je na delu dosta drugačiji, moderniji senzibilitet Dejana Stojiljkovića koji oseća vibracije jednog sveta raspetog između rada i dnevnih briga, mančesterskih pabova i stadion, žestokih svirki i opijata.

Po temi, u knjizi su samo dve priče "srpske", ali to je dovoljno kada se zna da su one ponajbolje, uočio je Pijanović i obrazložio:

- Pripovetku "Neonski bluz" odlikuju zanimljiva priča i dramatizovana radnja, reljefno vajani likovi i scenični rezovi, uverljiv ambijent oživljen po meri vremena "starog" stotinu godina, dramatizovana radnja koja pamti 1915. i naše vreme, neočekivan rasplet u kojem već viđeni izdajnik u inverziji postaje tragični junak. Bolja od ove je antologijska priča "Duboko i hladno". U njoj dve nagonske sile trasiraju put pripovedanju. Jednu čine spoljne okolnosti, tj. prilike iz devedesetih godina, a drugu neka tamna sila opsesivne junakove slutnje. Stojiljkovićev junak, prvo nesvesno pa racionalno, postaje zavetovan svojoj vili jezerkinji i na kraju zauvek njen ženik u dubokom i hladnom jezeru. U finalu čudesni ishod prati izmena pripovedačeve pozicije: jezivu vilinsku ili gotsku priču sada ispoveda pripovedač s one strane smrti. Ono što se "moralo" desiti uistinu se dogodilo dobijajući potvrdu i u pripovednom činu. I u tome je efektan kraj pripovetke "Duboko i hladno" ispletene nitima stvarnosti, legende i fantastike.

Knjiga je nastala na ukrštaju svakidašnjih istina, mašte i istorije, različitih pripovednih žanrova i postupaka, rekao je Pijanović i zaključio:

- Knjiga priziva Andrića, a posredno i druge uzorne srpske pripovedače od Lazarevića, Matavulja i Stankovića do Kiša, Pekića, Pavića i Dragoslava Mihailovića. Najboljim pripovetkama u svojoj knjizi Dejan Stojiljković pridružuje se ovim majstorima proznih veština.

U svojoj besedi Stojiljković je istakao da "priča dolazi sama od sebe i da traži da bude ispričana":

- Mi pisci ponekad krademo tuđe priče i prisvajamo ih, onda ih punimo, menjamo, prilagođavamo, sve dok ne postanu naše. Onda ih objavimo. I dobijamo pohvale, pokude, nagrade, ponekad i novac. A onda priče pobegnu i od nas i žive neki svoj život. U pravu je bio veliki Andrić kada je rekao da na korici svake knjige treba da piše: "Oteto iz života, moga i vašega." Šta smo onda mi pripovedači? Otimači izgubljenih priča. Jer da Sremac nije napisao svoja dela, ko bi se danas sećao Zone i Maneta? Ko bi pamtio Koštanu i staro Vranje da nije bilo Bore Stankovića? I da li bi stari turski most kod Višegrada danas bio toliko čuven da nije besmrtnog romana Ive Andrića? Priča ume ljudima i stvarima, živim i neživim, da podari privid besmrtnosti. Svi ćemo umreti, dakako, ali priča? Ona traje večno.

Pripovedačka bića

MNOGI su primetili, a neki i zameraju, što koristim istorijske ličnosti u svojim izmišljenim pričama i često se poigravam njima. Ali baš kao što je to nekada rekao, čini mi se, Aristotel, nije na nama da pišemo šta je i kako bilo - već šta je moglo biti. Jer ne zaboravite - mi smo pripovedačka bića - poručio je laureat.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri