SUSRET SA ISTORIJOM: Interesi velikih preko leđa Srbije - neutralnost je skupo koštala našu zemlju i narod

Ivan Miladinović

12. 06. 2022. u 19:00

IZAZOVI pred kojima se našla Srbija izbijanjem rata u Ukrajini - kako sačuvati istovremeno vojnu neutralnost, put ka Evropskoj uniji i opredeljenje za prijateljske odnose sa Rusijom - nisu ništa novo.

СУСРЕТ СА ИСТОРИЈОМ: Интереси великих преко леђа Србије - неутралност је скупо коштала нашу земљу и народ

Nikola Pašić

U istoriju se, kako bi to rekao Matija Bećković, i dalje ulazi utabanim stazama davnašnjih programa i parola. Nema originalnih ideja ni žrtava.

Uvid u hronike minulih vremena nam kaže da se Srbija pred sličnom dilemom "kom se carstvu privoleti" nalazila gotovo od osnivanja moderne evropske države. Pitanje izbora između Istoka i Zapada počelo je od Prvog srpskog ustanka. Već 1804. godine srpska delegacija na čelu sa protom Matejom Nenadovićem je bila kod imperatora Aleksandra Prvog koji je obećao diplomatsku i finansijsku pomoć, iako je Karađorđe tražio pre svega vojnu podršku, čak i dolazak ruskih trupa u Beogradski pašaluk. Ruski car je 28. novembra 1804. naredio da se izdvoji 5.000 dukata za ustanike u Srbiji i poslao pismo ruskom poslaniku u Carigradu sa uputstvom o tome kako da utiče na Portu.

Karađorđe je pod njihovim pritiskom morao da zaključi konvenciju u 13 tačaka, juna 1806, koju je potpisao pukovnik markiz Pauliči. Ovom konvencijom Karađorđu je oduzeto vrhovno starešinstvo, a Srbija je postala ruska pokrajina, sa gubernatorom i komandantima koji su postavljani u ime ruskog cara. I u vreme vladavine kneza Miloša Obrenovića, Rusija se mešala u unutrašnje stvari Srbije. To se dešavalo i pre i posle ubistva kneza Mihaila Obrenovića i sve to je dovodilo do velike zategnutosti između Petrograda i Beograda.

POSTOJE mnogobrojna dokumenata koja pokazuju da se Srbija u isto vreme obratila Francuskoj, bolje reći Napoleonu, da joj u borbi protiv Turaka pruži pomoć i zaštitu. Posle bitke kod Asperna, 1810. godine, Napoleon je navodno Karađorđa nazvao najvećim vojskovođom onog vremena. Po tom izvoru svojim maršalima je rekao: "Lako je meni biti veliki uz našu iskusnu vojsku i ogromna sredstva. Ali, daleko na jugu, na Balkanu, živi jedan vojskovođa, koji je proizišao iz prostog seljačkog naroda i koji je prikupivši oko sebe svoje čobane, uspeo da iako bez oružja i snabdeven samo višnjevim topovima, uzdrma temelje svemoćnog Osmanlijskog carstva i da tako svoj porobljeni narod oslobodi tuđeg jarma. To je Crni Đorđe i njemu pripada danas slava najvećeg vojskovođe".

Karađorđe

Taj isti Napoleon oglušio se o molbu Srba da im u borbi protiv Turaka pruži pomoć i zaštitu. On je čak 28. jula 1810. ponudio Srbiju - Austriji "u svojinu". "Srbija mora jednog dana pripasti vama", rekao je on lukavom austrijskom kancelaru Meternihu. "Ako hoćete da zauzmete Beograd, ja se tome protiviti neću".

Odnosi Srbije i Rusije su puni kontradiktornosti. Gotovo čitav 19. vek, Rusija je bila na strani Beča i Budimpešte u njihovoj politici prema Srbiji. Romanovi su pretili da će njihova vojska umarširati u Beograd, kada su iz Srbije krenuli dobrovoljci da pomažu pokret vojvođanskih Srba. Te 1848. godine i Turci su se hvalili kako imaju punu rusku podršku da Srbiji ne daju nikakve koncesije. Pretili su da će sa njihovim trupama krenuti i 30.000 ruskih vojnika da okupiraju Srbiju i smire je zasvagda.

RUSKA sila će preko leđa Srbije često favorizovati Bugarsku. Njihova strategija je bila da u Sofiji najpre načine svoju "zadunavsku Guberniju", a potom neprirodno veliku bugarsku državu. To će i učiniti Sanstefanskim ugovorom, sklopljenim 1878. sa Turskom.

INTERES PRE SVEGA

GOTOVO kod svih malih naroda uočljiva je sklonost ka preteranoj zahvalnosti velikim silama koje su im u određenom času pružile pomoć. Često smo potpuno gubili iz vida, da nijedna velika sila nije nikad ništa učinila iz saosećanja ili iz moralne obaveze, već samo i isključivo u sklopu svojih interesa. Ako bi Srbija imala razloga da bude zahvalna nekoj velikoj sili, bez obzira na mnoge nesporazume, to je Rusija. Veliko je pitanje šta bi se desilo da ruski car Nikolaj Drugi nije lično i beskompromisno stao uz Srbiju 1914. Svojim zauzimanjem i 1915. posle albanske golgote, Rusija je popravila sve ono što do tad činila iz ovih ili onih razloga.

Po tom ugovoru Srbija je ostala bez Pirota i Vranja, koje je oslobodila u ratu sa Turcima, kao ruski saveznik. Kao kompenzaciju dobila je Mitrovicu i Novi Pazar. Ali, Turci nisu hteli da napuste ovaj prostor. Na zahtev iz Beograda da se poštuje slovo iz Sanstefanskog ugovora, iz Petrovgrada je stigao lakonski odgovor: "Pa, zauzmite ga vojskom".

Sve do tog trenutka knez Milan Obrenović je bio slepo predan Rusima. U ruskoga cara gledao je kao u svog prirodnog zaštitnika, bio je preterao u intimnosti sa ruskim diplomatima i oficirima. Njegova mlada žena, koja je bila upola Ruskinja, upućivala ga je takođe na Rusiju. Sanstefanski ugovor je u njegovoj glavi izazvao pravi prevrat - od rusofila postaje austrofil.

Na Berlinskom kongresu Rusija je bila gotova za sve ustupke. Zbog velike Bugarske, Petrovgrad je bio spreman da Austriji prepusti ne samo Bosnu i Hercegovinu, već ceo srpski prostor. Srećom, do austro-ruske pogodbe nije došlo; Austrija ni pod kojim uslovom nije pristajala na veliku Bugarsku i Rusija nije imala razloga da joj daje više - i Srbija je spasena i postala nezavisna država.

Od 1908, odnosno od austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, iz Petrograda se gleda drugim očima na Beograd. Valjda tada Romanovi i njihovi savetnici shvataju da put do Carigrada vodi baš preko Beča.

Srpska i ruska diplomatija biće u raskoraku i tokom Velikog rata. Najveći problem je bio srpski, jugoslovenski program i njena nespremnost da se odrekne određenih teritorija u korist Bugarske i Rumunije. I, naravno, Pašićevo odbijanje Londonskog ugovora koji je obezbeđivao izlazak na Jadran i većinu teritorija koje su bile naseljene Srbima.

Foto arhiva

Ilija Garašanin

TRAŽEĆI saveznike po Evropi, državnici Srbije u 19. veku stalno su kucali na francuska vrata. To će sredinom ovog veka učiniti i Ilija Garašanin kako bi Srbiju oslobodio uticaja Austrije i Rusije. I Nikola Pašić je posle Timočke bune 1883. kada se našao u emigraciji, u Bugarskoj, pokušao da makar odškrine vrata Pariza.

Kada je ubijen knez Mihailo, Francuska je pokazala interesovanje za zbivanja u Srbiji.

Zauzela je tada stav, da pitanje vladara u Srbiji treba da se reši onako kako to Srbi hoće.

Njihovo protivljenje Rusiji da na presto dođe jedan Crnogorac, odnosno knez Nikola Petrović, bilo je zato što su bili protiv sjedinjenja ove dve srpske države.

Dvostruku igru Francuzi će nastaviti i posle Prvog svetskog rata. Na rečima, bila je za sjedinjenje Srbije i Crne Gore, ali kako se rat bližio kraju, Francuska je sa Engleskom bila sve predusretljivija prema kralju Nikoli. Isplaćivala mu je mesečno 200.000 franaka. Zbog Crne Gore Francuska se usprotivila prihvatanju jugoslovenske delegacije na mirovnoj konferenciji u Parizu, koju je predvodio Nikola Pašić.

Krajem 1918. iz Zagreba u Beograd svakodnevno su stizali izveštaji o direktnom agitovanju francuskih oficira u korist Italije. Francuska je u jesen te godine, Srbiji iza leđa, raspustila vojsku Esad-paše, koji se izjašnjavao za saradnju sa Kraljevinom SHS, i čak mu zabranila ulazak u Albaniju.

I ono što je najvažnije, Francuska je obračunala i naplatila od Srbije sve što je učinila za njenu vojsku, tokom rata od 1914. do 1918. godine. Za svaki svoj franak obračunavala je visoke, često zelenaške kamate. I posle rata svuda po Srbiji je bio prisutan francuski kapital, počev od malih klanica pa do borskog rudnika. Francusko-srpska banka u Beogradu je bila toliko moćna da je potiskivala i Narodnu banku Srbije i ugrožavala njen monopol u emisiji novčanica.

Knez Pavle i Hitler u Berlinu, juna 1939. godine

knez Pavle Karađorđević i Adolf Hitler

PRED velikim problemom našao se i knez Pavle Karađorđević u vreme kada je Hitlerova ratna mašinerija zahuktala Evropom. Beograd tih godina postaje pravo diplomatsko bojište. Kako pronaći rešenje da se ostane neutralan, izbegne rat, a ne pristupi Trojnom paktu. Englezi su nudili samo savete i borbeni duh. Knez-namesnik je pokušavao da iskoristi svoj uticaj na dvoru u Londonu ne bi li od Velike Britanije dobio kredite za nabavku oružja. Taj njegov napor nije naišao na razumevanje, i to ne samo kod Engleza, već i kod drugih saveznika. I Vašington i predsednik Ruzvelt su ostali nemi na vapaje iz Beograda. Britanci će čak na uporno insistiranje kneza Pavla, na svoj ciničan način, pokazati dobru volju i povećati uvoz ćuraka, verovali ili ne, za samo 60 komada.

U to vreme Nemci od Jugoslavije kupuju žito i suve šljive po duplo većoj ceni nego što je bila na svetskom tržištu. Postaju glavni kupci ruda iz bosanskih rudnika. Pored ekonomskog raste i politički Hitlerov pritisak. Berlin poručuje: stroga neutralnost nije održiva. Manevarski prostor za dosledno držanje principa neutralnosti bivao je sve manji. Ulaskom vojske Rajha u Rumuniju, kasnije i u Bugarsku, svima postaje jasno da će se Nemci i Italijani uskoro spojiti u Grčkoj. Obruč fašizma steže se sve više. I, konačno iz Berlina stiže zahtev: Ili sa Nemačkom ili protiv nje. Ostalo je istorija.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri