SEĆANJE NA 600 ŽRTAVA: Dan kada su zlikovci ubijali majke i decu

Milutin Sekulović

02. 08. 2020. u 15:50

ČAKOR i gore podno njega ponovo su odjekivali od leleka ponositih gorštaka i tužbalica potomaka, koji su na Svete Kirika i Julitu žalili za više od 600 svojih najbližih, surovo likvidiranih 28. jula 1944. u Velici, kod Plava, za svega nekoliko sati.

СЕЋАЊЕ НА 600 ЖРТАВА: Дан када су зликовци убијали мајке и децу

Foto Mitropolija

- Zločin u Velici nije bio samo ratno stanje, već nešto mnogo teže, jer regularna vojska, po pravilima ratovanja, nikada neće ubiti dete, nenaoružanog čoveka ili zarobljenika, a naročito ne trudne žene i decu. Ovde se dogodilo upravo to. To nije bila vojska, nego zločinačke horde koje su imale odobrenje od Hitlera lično da tamo gde narod pomaže ustanicima ubijaju sve redom, i starce i žene i decu i nenaoružane ljude, zatirući sve listom - deo je besede episkopa budimljansko-nikšićkog Joanikija, posle arhijerejske liturgije koju je služio u Velici, u Crkvi svetih Kirika i Julite, za postradale za veru hrišćansku.

PRILOG ZA CRKVU U NOVŠIĆU

BRATSTVO Kneževića, domaćini i kumovi ovogodišnje slave bili su zbog mera NKT o sprečavanju epidemije virusa korona sprečeni da prirede trpezu ljubavi za sabrane goste. Umesto toga, priložili su 4.000 evra za gradnju crkve u Novšiću, na imanju porodica Bora i Radenka Kneževića. Osim toga, priložili su i 1.000 evra za završetak oltara Crkve svetih Kirika i Julite. Kumstvo za iduću godinu preuzelo je bratstvo Novovića.

- Hitlerovoj naredbi su se, nažalost, povinovali i mnogi drugi iz našeg komšiluka. Naročito boli što se zločinačkoj armadi pridružilo mnogo naših komšija, čak i srodnika po krvi iz davnina, koji su sa menjanjem vere promenili i osećanje i misao, izgubivši bratsko osećanje. Vi Veličani to najbolje znate, jer ste rođeni sa tim znanjem koje se dotaklo celog vašeg bića. Svojim rođenjem nasledili ste i tu muku koja se, Božjim promislom i dejstvom, pretvorila u veliki blagoslov. Ko bi nas drugi sabrao, izmirio i ovako sjedinio kako ovde u Velici, tako i u Dolima Pivskim i mnogim drugim mestima, nego naši preci koji su nevini postradali za Hrista. Njihova nevina krv, pomešana sa Hristovom golgotskom žrtvom, nas oplemenjuje i opominje. Naročito nas opominju ona deca velička i gornjepolimska koja su se svojom krvlju sjedinila sa decom vitlejemskom i samim Hristom - kazao je episkop Joanikije, na dan sećanja na veličke i gornjepolimske novomučenike, čiji dan stradanja je i hramovna slava crkve u selu podignute njima u sećanje.

 Velika, selo na planini Čakor, Foto M. Sekulović

PRE 76 godina nacistička SS jedinica "Princ Eugen", zajedno sa balistima iz jedinice 21. brdske divizije "Skenderbeg", uz pomoć šiptarskih vulnetara iz Peći i okoline, ali i muslimana iz Plava i Gusinja, kao i zlikovaca iz redova "muslimanske milicije" iz Petnjice, koje je predvodio ratni zločinac Osman Rastoder, praktično su zatrli Veliku, ubivši tada i 118 dece mlađe od 12 godina?!

- Njih 14 nije dočekalo prvi rođendan, devetoro su bili novorođenčad, a četvoro je kamom izvađeno iz utroba majki. Majke su ubijane dok su pokušavale da spasavaju svoju decu, a veličke devojke su uskakale u vatru - da spasu devojačku čast - deo je svedočenja Veličana o zločinu koji je imao genocidne razmere, zapisanih u zvaničnim posleratnim aktima, koja su ostala decenijama "ad akta".
Sveti arhijerejski sabor SPC 24. maja 2017. godine, pribrojao je liku svetih novomučenika srpskih žrtve nacističkog terora iz Velike i Gornje Ržanice postradale 28. jula 1944. godine, pridružujući im i 28 dece umorene glađu u zatvoru u Plavu 1941.

Patrijarh Irinej govorio 2014.

- NAŽALOST, ovo su delo učinili mnogi koji su pripadali našoj veri i našem narodu, ali se pokazalo u našem vremenu kako ovde, tako i u bivšoj Jugoslaviji, da su oni koji su promenili veru bili najveći zlikovci prema svome narodu?! Šta da kažemo, da li da se svetimo? Ne, mi kao hrišćani to ne smemo da činimo - ovako je, pred Crkvom svetih Kirika i Julite, pre šest godina, na sedmu deceniju od genocida u Velici, besedio patrijarh srpski Irinej, govoreći o zločinu kada je u ovom selu ubijeno više od 118 nevine dece.

- Zamislite, dete nevino, bezazleno, kome se noge seku, a dvoje-troje ovde su i odrani i takvi obešeni o drvo, ili kad čovek uzima dete za ruku i baca u oganj. Kako je ime takvom čoveku? Đavo, a i đavo bi se uvredio kada takvog čoveka poredite sa njim - kazao je patrijarh Irinej.

NIJE ovo bilo jedino stradanje Velike, kroz istoriju ih je bilo - previše.

- Selo je potpuno spaljeno 1690. godine, a stanovništvo se pridružilo ostalom srpskom narodu koji je pod vođstvom Arsenija Čarnojevića napustio spaljena ognjišta. Od malog broja preostalih starosedelaca i doseljenika, koji su od zuluma i osveta pronašli u Velici svoje utočište, opet se stvorila čvrsta zajednica, koja je uvek bila trn u oku okupatorima i tlačiteljima - zbori meštanin Tomo Knežević.

Genocid Deo Veličana, žrtava velikog pokolja nacista potpomognutim muslimanskim jedinicama 1944. godine, Foto arhiva

Napominje da su 1859. godine turska i šiptarska vojska, pod komandom Ali-bega gusinjskog, spalila stotinu kuća, ubila 20 ljudi, a 50 žena i devojaka odvela u ropstvo.

- Paljena je Velika i mnogi njeni stanovnici pobijeni i 1862. u sklopu turskog napada na Gornje Polimlje, pa 1866. i 1876, da bi 50 Veličana poginulo u boju na Novšiću 1879, kada je, prema svedočenju Pavla Rovinskog, Velika svesno žrtvovana od strane kralja Nikole. Sećamo se i veličkih pogroma u balkanskim ratovima, pa Prvom i Drugom svetskom ratu, a ni poslednji sukobi prilikom raspada Jugoslavije nisu mogli proći bez veličkih žrtava. Sve te pogibije, paljenja, pljačke i zulumi nisu uništili duh slobode i otpora teroru, već su davali snagu novim generacijama da odolivaju svim okupatorima. Kako jednom prilikom reče moj rođak novinar Gojko Knežević, Velika i Veličani su bili "stameni branik vere pravoslavne, roda srpskoga i države crnogorske". To je bila jedina krivica Veličana zbog koje su balisti i vulnetari i 1944. pokušali da nam zatru seme. Koliko je neshvatljivo kako su mogli da naprave takav zločin, toliko je neshvatljivo to što su posleratne pa i sadašnje vlasti, smišljeno prećutkivale velički genocid i čak potiskivale svaku pomisao na pomen nevinim žrtvama. O zločinu se nije pričalo na zvaničnim mestima, mnogi zločinci su nekažnjeno živeli i do prirodne smrti nesmetano šetali po Plavu. A ćutanje o tome i nekažnjavanje monstruma bio je još jedan zločin prema postradalima i preživelima - priča Tomo Knežević.

 Freska u Crkvi svetih Kirika i Julite u Velici, Foto arhiva

Pritom konstatuje, da po broju i strukturi ubijenih, po načinu njihove smrti, pokolj u Velici je ravan onima u selima Lidice u Češkoj i Mi Laj u Vijetnamu, ali, dok se ta mesta nalaze u udžbenicima istorije u ogromnom broju zemalja kao primer ratnog zločina, za velički genocid kao i zločin u Pivskim Dolima - malo se zna i u Crnoj Gori.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (1)