Raduljica: Nisam spavao celu noć pred finale Evrobasketa

27. 10. 2017. u 17:35

Mnogo mi je krivo što se sve tako izdešavalo, pa smo bili onemogućeni da igramo, jer svi znaju koliko to nama znači i koliko dobru atmosferu imamo – kaže srpski centar

Радуљица: Нисам спавао целу ноћ пред финале Евробаскета

Miroslav Raduljica foto: N. Paraušić

Kina, zemlja koja posle NBA najviše ulaže u klupsku košarku, i dalje je velika enigma za ostatak sveta. Osim imena stranih igrača i nekoliko domaćih koji su (bezuspešno) pokušali da koračaju NBA stopama Jao Minga, (pre)malo se, pogotovo u Srbiji zna o CBA ligi, sistemu takmičenja, ritmu utakmica, uslovima, organizaciji.

– Ritam je sličan NBA, samo što ovde ekipe nemaju privatni avion, nego se putuje redovnim linijama, avionskim, brzim vozom, ili ako je kraća destinacija, onda autobusom. Uslovi za putovanja nisu baš idealni, ali su daleko od loših. Svi gradovi su odlično povezani letovima, a pogotovo brzim vozovima koji su stvarno fenomenalni. Sad smo baš putovali iz Pekinga pet sati, razdaljinu koju bismo prešli za nekih 14, 15 časova kolima. Dvorane su uglavnom dobre, mada je malo drugačija organizacija u njima, jer sam retko viđao svlačionice kakve mi poznajemo. Više su kao sobe sa stolicama ili foteljama. Nisu prilagođene sportskim ekipama, ali je atmosfera u samoj dvorani dobra. Hoteli su prilično dobri. Opet, moram da kažem da je sve malo drugačije koncipirano nego kod nas, ili u ostatku sveta, ali morate da se vodite činjenicom da ste u najmnogoljudnijoj zemlji na svetu, da je ogroman broj domaćih gostiju i da je zato sve to više usmereno ka njima – u opširnom razgovoru za “Basketball sphere”, Miroslav Raduljica, centar Đangsu Dragonsa, prvi i jedini Srbin u CBA, pokušao je da približi ovdašnjoj javnosti tamošnju košarku, život, navike…

Kako ste se odlučili da drugi put zakoračite u CBA?

– Trener moje ekipe je Memi Bećirović, otac mog prijatelja Sanija Bećirovića, i on je jedan od razloga što sam opet ovde. Sada smo počeli zajedno tu priču koja je trebalo da se desi još prošle godine kada sam imao sam želju da se vratim, ali su se neke stvari iskomplikovale pa sam završio u Milanu.

Možete li da se prisetite vašeg prvog iskustva iz Kine?

– Nije bilo baš preterano lepo, jer sam se u nekom momentu povredio i tu je počelo nepoštovanje od strane trenera, ujedno i pritisak da se što pre vratim na teren. Nije se završilo baš dobro, ali je bitno da me nije omelo da dam još jednu šansu Kini, za koju mislim da je budućnost, kako u košarci tako i u ostalim sferama.

Da li planirate da se drugačije postavite?

– Prvenstveni plan je da se ne obazirem na propuste oko organizacije koji znaju da poremete, da ne kažem iznerviraju jednog profesionalca. Jednostavno, važno je da kada nešto ne možete da promenite, onda se prilagodite kako znate i umete. Prilagođavam se promenama u samoj igri, oko kojih mi pomaže i trener Memi, kako bih iskoristio pun igrački potencijal i raznovrsnost koju posedujem.

KINEZI PRILIČNO OTVORENI Da li su kineski igrači spremni da uče od stranaca ili pokušavaju da se nametnu?
– OK su, prilično otvoreni, iako je neke njihove loše navike teško iskoreniti. A samo smo nas dvojica stranaca u timu, a mi smo u njihovoj zemlji – sa osmehom završava Raduljica.

Koliko Kina, odnosno CBA, predstavlja sportski izazov, u odnosu na Evroligu i NBA?

– Jedan od razloga što sam ovde je i sportski izazov, bez koga se verovatno ne bih ni bavio košarkom. Interesantno je jer je zbog pravila o strancima sama igra malo drugačije postavljena, što predstavlja izazov svima nama da se dokažemo. Upravo to je i jedna od glavnih razlika u odnosu na Evropu i Ameriku, jer nemate oko sebe toliko kvalitetne igrače, pa su ekipe koje poseduju jake domaće, obično u prednosti. Mi smo dobar tim, sa kvalitetnim kineskim košarkašima koji su uz rad sa trenerom Memijem naučili mnogo, pa više ličimo na evropsku ekipu. Samim tim jurimo plasma u plej-of, što je za mene još jedan izazov.

Koliko je teško, odnosno lako adaptirati se na potpuno drugačiji stil života nego u Evropi ili SAD?

– Nije uopšte teško. Jezik jeste mala prepreka, ali ako ste otvorenog uma i imate bar malo strpljenja, možete jako lepo da živite. Recimo Nanjing je jako lep grad, čist, sa mnogo zelenila, mnogo stranih restorana, veliki broj ljudi ljudi priča engleski, a ima i mnogo stranaca, pa, život uopšte nije loš. Doduše, mi smo se sad preselili u Sužou, koji je još veći od Nanjinga i blizu je Šangaja. Dobio je nadimak “Venecija istoka” zbog mnogo kanala i navodno bi trebalo da je jako lep za život.

Pod adaptacijom se podrazumeva i navikavanje na hranu koja je u svakom delu sveta drugačija…

– Meni to ne predstavlja problem. Jedem i kinesku hranu koja je drugačija od onoga što mi smatramo kineskom, a zapravo je mešavina raznih azijskih kuhinja, pre svega tajlandske i vijetnamske… U kineskoj ishrani preovlađuje povrće i to kuvano, doduše mnogo začinjeno. Na jelovniku je mnogo ribe, sa jako malo mesa, koje i kada služe, bude iseckano na parčiće s kostima pa je nezgodno da se jede. Nedostaje mi ponekad neki čist zalogaj mesa kao kod nas, ali je sve ostalo OK. U supermarketima može da se nađe dosta toga, šarenolikog izgleda i mirisa, mnogo začina kojih kod nas nema. Naravno imaju neke stvari koje još ne mogu da razaznam, međutim u skoro svakom većem marketu postoji deo sa internacionalnim proizvodima. Na putovanjima i u hotelima se uvek služi kineska hrana i to na okruglim stolovima koji se rotiraju, pa kada postave jela, a uvek ih je mnogo, svi mogu da se služe. Kažem, stalno jedem sa ekipom, šta god da je na meniju, samo mi ponekad fali malo jača ishrana, u vidu nekog dobrog komada mesa, zbog utakmica i treninga.

Kako vam se čini kvalitet lige u odnosu na pre tri godine?

VOLIM DA ISTRAŽUJEM Koliko ste imali vremena da upoznate Kinu?
– Ne onoliko koliko bih želeo, ali nisam došao turistički nego da igram košarku, pa je i veliki deo mog vremena posvećen tome. Poznato je da volim da istražujem i da sam avanturista, pa ipak, nađem neki vremenski prozor da malo cunjam po gradu, da vidim šta ima i malo bolje upoznam kulturu.

– Osetno je bolji, zbog sve boljih stranaca koji dolaze, ali i stranih stručnjaka koji sve više dobijaju šansu kao prvi treneri i koji dovode svoje pomoćnike. Sve je više i trenera za individualni rad, koji su pri timu, uz koje domaći igrači mogu mnogo da napreduju.

Ove sezone bićete domaćini u dva grada…

– Pošto je Nanjing dom dve ekipe, grad je odlučio da drugoj da halu, a mi smo se sada premestili u Sužou koji je dva i po sata odavde, odnosno blizu je Šangaja. Tamo imamo dve hale na dva razlicita kraja grada, kao i dva hotela. Od januara, ako sam dobro razumeo, idemo u Čangžu, treći grad koji se nalazi između ova dva i u kome ostajemo do kraja lige. Praktično nigde nismo domaćini, ali to je neka praksa u Kini koja će se, nadam se, promeniti, jer bi trebalo da znaju koliko ekipi znači pravi domaći teren.

Da li je sada organizaciija na višem nivou nego pre?

– Nije preterano bolja, jer neke stvari jednostavno ovde ne možete da promenite, kao što je vreme večere u 18 časova. To je “zakon”, pa je ceo dan pomeren unazad, a vreme između treninga izuzetno kratko, pogotovo za nas strance koji ne živimo toliko blizu hale i moramo da idemo da jedemo po restoranima (ako želimo nešto drugo osim kineske kuhinje). To je jedino što mi otvoreno smeta. Postoji još velikih nelogičnosti u organizaciji koje ne bih ni pominjao, jer kao što sam rekao, pošto ne možete da ih promenite, jednostavno se postavite kao da je sve to normalno, što njima ovde verovatno i jeste. Mada, mislim da bi bili vrlo iznenađeni kada bi videli organizaciju profesionalnog tima.

S kim provodite slobodno vreme?


– Kao što sam rekao, mnogo je stranaca, ali zbog obaveza, nisam imao vremena da upoznam nekog sa kim bih se baš družio, za sada. Imam tu prednost što je jedan od pomoćnih trenera Amerikanac, rođen u Španiji i proveo je mnogo vremena po Evropi i Kini, pa mi pokazuje mnogo toga i upoznaje me sa ljudima, a pomogao mi je i oko fizičke spreme, jer sam došao posle povrede kolena. Naravno i dalje mi pomaže…

TITA SE SVI SEĆAJU Još pre nekoliko decenija Kinu je sa ovim delom Evrope čvrsto povezao predsednik Tito. Da li je on tamo i dalje glavni jugoslovenski lik?
– A gde Tito nije glavni jugoslovenski lik? – kroz smeh odgovara Raduljica. – Ovde je lakše reći Jugoslavija nego Srbija, da bi prepoznali odakle ste. Tita se skoro svi sećaju, bar ovi stariji…

Šta vas oduševljava u Kini, a šta vam nedostaje?

– Oduševljava me kako funkcionišu u tom haosu. Bar je naizgled haos, jer očigledno to funkcioniše. Mada su oni često, uslovno rečeno jednosmerni, što im pomaže da njih toliko mnogo funkcioniše na takav način. Takođe me oduševljava veličina gradova i same zemlje. Impresivna je infrastruktura. Jedna od stvari koja me najviše nervira je njihova vožnja takozvanim stilom “muva bez glave”… Ne postoji traka, ne postoji migavac, ne postoji logično razmišljanje i osećaj, nego samo sirena koju čini mi se konstantno upotrebljavaju. Nekada me to izludi. Nedostaje mi da mogu sam da se prevezem negde, jer ovde ne dozvoljavaju da stranci voze bez njihove dozvole. Ne volim kada zavisim od nekoga bar u tom pogledu.

Opet ćete igrati utakmice od 48 minuta, kao što je bilo prethodnog puta u Kini, ili NBA, što je za 20 odsto više vremena nego u Evropi.

– To i nije toliko veliko s obzirom na pravilo po kojem stranci zajedno mogu da igraju samo drugu i treću četvrtinu… Doduše ako vas zadesi da uđete u igru na polovini prve, možete da završite tek u prvoj polovini poslednje deonice, što je jako veliki “komad” vremena bez izmene… Ali, generalno, ima više prostora za igru, što menja mnogo stvari, taktički.

Šta ste poneli da čitate?

– Par knjiga koje sam uglavnom dobio na poklon, jer sam shvatio da godinama vucaram preko 15 kilograma knjiga gde god išao, pa sam posle višegodišnje borbe protiv “e-readera” pazario jedan “kindle” u kome ima svega. Trenutno pomalo čitam “Blago cara Radovana” od Dučića. Knjige koje sam poneo su “Gvozdeni puk” od Darka Nikolića, koji nisam još počeo da čitam, ali znam da je fenomenalna priča, te zbirka kratkih priča “Noćna smena”od Stivena Kinga. Tu su i “Fokusiranost” od Danijela Golemana, sam naslov sve govori, kao i “Moć podsvesti” od Džozefa Marfija. Zanimaju me knjige sa psihološkom tematikom. Ne kao vodiči, ali može u njima da se nađe korisnih stvari. Tu je i knjiga o Dejvidu Bouviju koju sam takođe dobio na poklon, kao i “Psi” od autora koji se predstavlja kao Eros. Isto je psihološka knjiga koja se bavi otkrivanjem 12 svetova ljudske psihe i nije pisana stručnim već vrlo čitljivim jezikom, mada ima izvesno uputstvo za čitanje koje bi trebalo da se sledi. Ponekad razmenim neku knjigu sa trenerom i njegovom ženom koji takođe mnogo čitaju. Još ne mogu da mi daju knjige na slovenačkom, ali ću se potruditi da malo poboljšam znanje istog.

Od Evrobasketa je prošlo više od mesec dana, a još se priča da je Srbija bila kompletna,odnosno da ste igrali Teodosić, vi… da bi uzela zlato…

– Mi smo na prvenstvu bili sa 12 najboljih igrača koji su bili sposobni da igraju, tako da je to to i te priče ne želim da komentarišem… Da smo bili nas dvojica, možda bi se nešto desilo, pa ne bismo uzeli ni srebro… Ko to može da zna? Jedino znam da mi je mnogo krivo što se sve tako izdešavalo, pa smo bili onemogućeni da igramo, jer svi znaju koliko to nama znači i koliko dobru atmosferu imamo. Pa ja ovde nisam mogao da spavam pred finale koliko sam bio nervozan. Nisam nikada u životu bio toliko nervozan pred neku utakmicu, a ovaj put čak nisam ni igrao, nego sam gledao na laptopu iz tamo “neke” Kine…

Da li je ukus čaja u Kini isti kao u Evropi?


– Zavisi koji. Ovi standardni su istog ukusa, ali postoji mnogo nekih koji su drugačijeg, da ne kažem čudnog, a kažu da su jako lekoviti… Oni se i ne prodaju u onim lepim pakovanjima. Svi znaju da je u Kini to velika tradicija, a realno i nauka, jer za svaki čaj postoji različit način pripreme, od toga koliko bi voda trebalo da bude topla, do toga koliko u njoj čaj treba da odstoji.

Kakav je vozni park u Kini, koja ima i svoju auto industriju?

– Iskreno, ovde sam uglavnom viđao strana kola. Od evropskih je mislim Folksvagen najzastupljeniji. Pričao sam baš sa direktorom Forda za Đangsu provinciju, inače strancem, koji kaže da je pomenuta nemačka kompanija najduže na kineskom tržištu, pa je i realno da ih ima najviše. Ali ima svega, mada su to uglavnom nemačka vozila iz “premijum” segmenta – Audi, Mercedes, BMW… I svi su pravljeni specijalno za kinesko tržište. Ne znam koja im je to fora, ali sva su produžena, odnosno L varijante. Na primer Audi A6 L, koji u Evropi ni ne postoji. Onda produžena Mercedes E klasa, sa nekim ukrasima nazad, što takođe ne možete da kupite u Evropi. Neki modeli se čak zovu drugačije. Passat je recimo Magotan. Uglavnom, Folksvagen vozila imaju potpuno druga imena, a nekada i potpuno drugačije modele nego u ostatku sveta.

Kad se kod nas pomene da je neki proizvod iz Kine, ljudi obično stvore sliku o kopijama…

– Oni imaju sve svoje i to se vidi po tome što imaju poluzatvoren platni sistem, u kome skoro nigde ne možete da plaćate stranim karticama. Skoro sav internet sadržaj je redukovan, pa mora da se koristi VPN, pošto oni imaju svoje mreže, pretraživače… Znači nije sve kopija, ali možete da nađete bukvalno šta zamislite. To i mogu da vam naprave i nemojte misliti da su sve njihove stvari lošeg kvaliteta - rekao je Miroslav Raduljica.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije