Dečko još obećava
18. 05. 2009. u 20:10
Nova predstava u Pozorištu „Boško Buha“ po kultnom filmu Miloša Radivojevića. Još jedna generacija pevaće stare novotalasne hitove
DRAMSKA obrada velikih filmskih hitova u Pozorištu „Boško Buha“, započinje kultnim ostvarenjem iz osamdesetih, filmom „Dečko koji obećava“ reditelja Miloša Radivojevića, koji u pozorišnoj verziji režira Žanko Tomić. Jedan od najvećih hitova bivše jugoslovenske kinematografije, premijerno prikazan januara 1981, etablirao se kao prekretnica u urbanom srpskom filmu, ali i najava novotalasnog bunta, koja je lansirala i njegove autore - scenaristu Nebojšu Pajkića (Radivojević je potpisan kao koscenarista), glumca Aleksandra Berčeka, gitaristu Dušana Kojića Koju i njegovu muziku. Film koji je „pomerio“ javnu i muzičku scenu velike Jugoslavije, ostao je svojevrsno svedočanstvo jednog vremena i u našem političkom životu - pojava glavnog junaka priče koji se zove Slobodan Milošević, poklapa se sa pojavom našeg „velikog vođe“.
Posle gotovo tri decenije od filmske premijere, reditelj Žanko Tomić smatra da ima mnogo razloga da se ova priču opet vidi, ovog puta na sceni.
- Zato što je nismo dovoljno dobro čuli. Zato što je naša novija istorija pokazala da je sve ono što je afirmisano u tom filmu kao progresivni talas koji će pokrenuti šire društvene promene, zapravo samo incident, malo ostrvo u moru regresivnosti. Zato što živimo u zemlji u kojoj se obećanja ne ispunjavaju, i još se cinično i bahato izvrgavaju ruglu. Zato što sve ovo početkom osamdesetih nismo znali, a sada znamo.
Činjenicu da se film obračunavao sa mnogim tabuima tog vremena, u predstavi, kako objašnjava, vidi dijahronijski - radnja se dešava 1979/80, ali sa znanjem, senzibilitetom i iskustvom 2009.
- Ovde su „razbijačima“ tabua razbili glave, a tabui, poltroni, netalentovani, malograđani i bezvredne barabe, šire se Beogradom. U tom smislu, voleo bih da smo se malo manje „obračunavali“, a malo više obračunali - kaže Tomić.
Glavnu ulogu poverio je Milošu Vlalukinu, a ime Slobodana Miloševića u pozorištu, 28 godina kasnije, za njega je samo generičko, i idealno kao soc
-real i pop-art rešenje.
- Ime sadrži u sebi pustu socijalističku parolu o slobodi i novom čoveku, a u prezimenu su tradicija i koreni kao ideološki protivnici. Upravo ta „šizofrenija“ učinila mi se suštastvenijom za ovu priču od puke koincidencije sa imenom političara čija „dela“ svakako lebde iznad naših glava i bez pominjanja njegovog imena. Slobodan je danas još usamljeniji, nema sagovornika ni gurua kome bi se mogao pridružiti.
U predstavi „Dečko koji obećava“, po tekstu Nebojše Pajkića, čija je premijera zakazana za 21. maj, igraju i Dara Džokić, Neda Arnerić, Katarina Žutić, Bojana Ordinačev, Vladan Dujović, Katarina Marković, Dragoljub Denda, Ivana Lokner, Nemanja Aćimović, Ana Marković. Muziku je komponovao Dušan Petrović Šane. Scenograf je Aleksandar Denić, a kostime radi Jelena Stokić.
DEVOJKA I MAMA
FILM „Dečko koji obećava“ okupio je „prvu garnituru“ beogradskih umetnika - pored Berčeka, tu su bili i Rade Marković, Slobodan Aligrudić, Milena Zupančič, Bata Živojinović, Dušica Žegarac, Kosta Bunuševac, Milo Miranović, Branislav Lečić, Srđan Šaper, Vlada Divljan. Snimatelj je bio Božidar Nikolić, scenograf Veljko Despotović, a montažu je uradio Vuksan Lukovac.
Zanimljivo je da je Dara Džokić igrala Mašu, devojku Slobodana Miloševića, i da je taj film obeležio i njen profesionalni, i privatni život. U predstavi, videćemo je kao Slobodanovu majku:
- To je nekako prirodno, „smena generacija“ je neminovna - kaže Dara Džokić. - Naravno, drago mi je što sam u predstavi, i što se oživljava jedna priča koja mi mnogo znači.
BEND
- U „Dečku“ ne samo da glumci igraju muzičare i sviraju, nego se išlo i korak dalje. Miloš Vlalukin, Katarina Žutić, Nemanja Aćimović i Ana Marković imali su poseban proces rada, paralelan sa glumačkim probama i glavnim zadatkom - da zaista postanu bend, kao da to ne rade za potrebe predstave, nego za sebe. To je trebalo da postane njihovo, tako da ni ja nisam dolazio na te probe. Sam „soundtrack“ čini 17 novotalasnih pesama, one su moje impresije na vreme „novog talasa“ i imaju značajan udeo u dramaturgiji predstave, ali nikako nisu pokušaj rok istoriografije - kaže Žanko Tomić.