NEĆE MOĆI: Zašto se borim

Filip Rodić

14. 06. 2020. u 05:02

ZAŠTO se borimo (Why We Fight) bio je naslov dokumentarno-propagandnog serijala koji je američka vojska snimila po ulasku Sjedinjenih Američkih Država u Drugi svetski rat kako bi prevashodno svojim vojnicima, ali i civilima, objasnila zbog čega je neophodno boriti se protiv Sila Osovine.

НЕЋЕ МОЋИ: Зашто се борим

Privatna arhiva

Zanimljivo je da potreba za ovako ozbiljnim poduhvatom nije postojala ni u Britaniji, a kamoli u SSSR-u ili u brojnim okupiranim zemljama poput Srbije, ili Poljske, ali da je Vašington to smatrao za neophodnost čak i posle japanskog napada na Perl Harbor (prvi deo je premijerno prikazan 27. maja 1942, šest meseci od početka agresije).

Kao što su mnogi Amerikanci uoči ulaska svoje zemlje u svetski sukob bili ušuškani u sopstveni konformizam i individualistički sebičluk, čini mi se da je i dobar deo naših građana danas prosto omamljen i uspavan, odnosno da zbog straha od etikete "nacionaliste", "fašiste", "protivnika zdravog razuma" ili isključivanja iz nametnutog nam "glavnog društvenog toka" bira da se prikloni novim "vrednostima" i "istinama", koje niti su vrednosti, niti su istine. A suprotnost hrabrosti nije kukavičluk, nego konformizam, kako je to lepo rekao čuveni američki psiholog i filozof Rolo Mej.

PREVIŠE često čujem dve vrste komentara na svoj rad i ovde, u "Novostima", ali i u "Pečatu". Prva vrsta dolazi iz šireg okruženja, najčešće od ljudi koje ne poznajem i koji su samo čitaoci, i može se sažeti u pitanje zašto se bavim ovom ili onom ličnošću, kada ona nije dostojna vremena, reči, pažnje... Ovde je postavka potpuno pogrešna. Ne bavim se ja ličnostima kao takvim, nego njihovim delovanjem u javnom prostoru, odnosno idejama i "alternativnim činjenicama" koje se šire u okviru većeg napora da se ubije duh ovog naroda i da se on upodobi normama umirućeg svetskog liberalno-demokratskog svetskog poretka. Za razliku od sjajnog reditelja Gorana Markovića, ja nemam problem sa nečijim istetoviranim obrvama i drugim fizičkim osobinama ljudi, nego argumentovanoj kritici izlažem ono što najčešće smatram klevetama i lažima na račun istine i vrednosti koje držim za ispravne. Ne polemišem i ne osporavam nečiju ličnost i karakter, nego ideje i stavove. Mada je i karakter često vrlo sporan, i nedostatak, ili manjkavost istog uglavnom i jesu preduslov za delatnost kojoj su posvećeni. Verujem da ne smemo dozvoliti da se naše društvo zaparloži u takvoj "alternativnoj stvarnosti", jer ćemo onda biti ne samo kulturno, nego potpuno "dekontaminirani" od svega onoga što smo bili i što jesmo i postati samo beslovesne individue potrošačkog društva. Naslov kolumne "Neće moći" nije slučajno izabran. A sjajan primer toga kuda vodi izgradnja društva bez ikakvog zajedničkog identiteta i vezivnog tkiva, osim onog potrošačkog, imamo upravo sada u Sjedinjenim Državama, gde je policijsko ubistvo jednog običnog kriminalca (koliko god ono bilo brutalno) dovoljno da čitavo društvo dovede na ivicu ponora.

DRUGA "zamerka" dolazi iz malo užeg kruga meni bliskih ljudi. Radi se o bojazni da se svojim radom, često možda oštrijim i beskompromisnijim stavovima od onih uobičajenih, "bespotrebno zameram" ljudima. Lepo bi bilo da svi živimo u miru, ljubavi i razumevanju, ali ovaj svet, nažalost, nije takav, nikada nije ni bio, a sve su manje šanse da će ikada i biti. Kada se radi o stvarima koje su svete, ne može biti okretanja drugog obraza, pa je čak i Onaj što je dozvolio svaku vrstu ličnog poniženja, mučenja i na koncu razapinjanja bičem proterao trgovce i menjače iz Hrama. Takođe, možemo mi žrtvovati sebe, svoj život i svoju slobodu, ali ne smemo tuđe, i u odbrani toga se mora biti čvrst i beskompromisan, bez obzira na to kome ćete se sve u tom procesu "zameriti". Nisu li se naši preci zamerili Austrougarima na Ceru i Kolubari? Nisu li se Lazar i Miloš zamerili Muratu i Bajazitu? Nije li se Leonida zamerio Kserksu? Nije li trebalo?

KADA smo već kod Leonide i Termopila, u toj priči, a istorija je učiteljica života, koliko god važan bio primer spartanskog kralja, toliko je važan i primer Efijalta, Grka koji Persijancima pokaza tajnu stazu kojom su mogli da zaobiđu neprobojni zid spartanskih ratnika i udare ih s leđa. Efijalt, koji je zarad obećane mu nagrade izdao svoj narod u korist nadiruće "multi-kulti" imperije. Poput Efijalta, većina onih koje kritikujem zarad obećane im nagrade otkrivaju tajne prolaze nadirućim "multi-kulti" imperijama i izdaju svoj narod. Ne otvara li, na primer, tajni prolaz Inicijativa mladih za ljudska prava svojim projektom "Rat u Srbiji" zarad nagrade od nemačkog Ministarstva spoljnih poslova? Novcem jednih od najozbiljnijih pretendenata na titulu svetskog prvaka u genocidu oni nama otkrivaju koliko smo mi genocidni. Od Efijaltove izdaje 480. godine pre Hrista to ime je proskribovano u grčkom narodu i dobilo je značenje reči "košmar" u grčkom jeziku.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri