NEĆE MOĆI: Osmanski Srbi

Filip Rodić

29. 08. 2021. u 07:26

Kako nam je Nedim Sejdinović nehotice otkrio novi pojam i kako nam on govori mnogo više o njemu i njegovim istomišljenicima nego o onima kojima je isprva bio namenjen

НЕЋЕ МОЋИ: Османски Срби

Privatna arhiva

JEDNA je tema namerila da uzruja Vojvodinu, a bogami i Srbiju užu, tzv. otomansku Srbiju - piše Nedim Sejdinović u tekstu pod naslovom "Biti Vojvođanin" povodom inicijative nekoliko vojvođanskih kombi stranaka koju podržava ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Gordana Čomić (što ona prilično nevešto negira) da se na predstojećem popisu uvrsti mogućnost da se građani nacionalno izjasne kao "Vojvođani". Kada sam pročitao ovu rečenicu, bio sam neko vreme u dilemi da li Sejdinović kada kaže "otomanska Srbija" misli na komad nameštaja koji se i kod nas i u svetu naziva "otoman", tj. "divan" pa time jednom delu Srbije želi da pripiše sklonost ka fotelji i "foteljaštvu", ili je hteo zapravo da kaže "osmanska Srbija", čime bi užoj Srbiji, kako on to lepo i sam kaže, pripisao nekakvu sklonost ka Osmanskom carstvu, odnosno Turskoj. A ako postoji "osmanska Srbija", onda moraju postojati i "osmanski Srbi".

VERUJEM da je ovo drugo u pitanju, ali i to je potpuno besmisleno, posebno iz njegovih usta, odnosno pera. U nacionalnom smislu, upravo je ta Srbija, koju on naziva "otomanskom", stavljala glavu na panj i nosila kolac do svoje Golgote boreći se protiv Osmanskog carstva od Svetog cara Lazara na Kosovu preko đakona Avakuma pred Kalemegdanom, do heroja balkanskih ratova, ali i onih iz devedesetih godina prošlog veka. To nam je dokazano i upravo ovih dana, kada najveći neprijatelj (možemo to slobodno reći) srpskog naroda u BiH Bakir Alije Izetbegović za kuma uzima čoveka koji je uobrazio da je novi turski sultan koji će obnoviti Osmansko carstvo, Redžepa Tajipa Erdogana.

ŠTAVIŠE, nije li Nedimu Sejdinoviću, rođenom Tuzlaku koji je u Novi Sad došao tek 1992. sa dvadeset godina, osmanska kultura bliža nego bilo kojem Srbinu iz uže, pa i šire (da ne kažemo velike) Srbije? Nije li u tradiciji njegovih predaka odlazak na teferič, pravljenje peksimeta, ili jufki i klanjanje namaza? Za razliku od Srba iz "uže Srbije", ali njegovih bivših komšija iz Tuzle (koji su, takođe napustili ovaj grad pred prodorom neoosmanske kulture) koji nikada nisu prihvatili osmansku kulturu, njegovi preci jesu i onda se pre za njih može reći da su "osmanski Srbi". Ili on sebe smatra ponositim podanikom K und K monarhije? Da mu nisu preci ginuli pred kapijama Beča 1683. braneći ovaj grad od Mehmeda IV? Možda, u stvari, i jesu, ali u osmanskoj vojsci.

DAKLE, ako postoje, a Sejdinović tako tvrdi, jasno je ko su "osmanski Srbi", to, svakako, nisu oni koji su očuvali tradiciju predaka, nego oni koji su prihvatili vrednosti i kulturni obrazac Osmanlija, odnosno svojih osvajača, i uzeli ga za kamen temeljac na kojem su dalje gradili svoj novi identitet. Po logici, pošto je danas dominantna okupaciona ideologija ona kojom se zagovaraju takozvane evropske vrednosti i kultura, novi "osmanski Srbi" nisu oni "zatucani" koji se drže svoga, nego ovi moderni kojima pripada i sam Sejdinović i koji se zaklinju u neke nove vrednosti i obrasce.

ZANIMLJIV je i momenat u kojem Sejdinović lamentira nad uništavanjem "vojvođanskog identiteta". "Vojvođanski identitet je stradao, ruku na srce, i usled višedecenijske, ratne i poratne izmene strukture stanovništva u pokrajini, koju maliciozni nazivaju etničkim inženjeringom", piše on. Kuku! Čovek koji je 1992. izbegao iz Tuzle i naselio se u Novi Sad se žali zbog "izmene strukture stanovništva"?! Ali ne misli on tu na sebe, a sigurno ni na svog pobratima Dinka Gruhonjića, koji se negde u isto vreme kao i on u Novi Sad preselio iz rodne Banjaluke. Nisu oni deo "etničkog inženjeringa", nego neki nesrećni Dragan Torbica, koji je utočište u Vojvodini našao bežeći pred "Olujom", "Bljeskom", Petim korpusom Atifa Dudakovića, ili borcima za slobodu iz odreda "El mudžahid". Zašto bi Sejdinović ili Gruhonjić imali pravo na život u Vojvodini, a neki Torbica ne? Zašto je metaforički Torbica član udruženog zločinačkog poduhvata za etnički inženjering u Vojvodini, a oni nisu? Zato što je Srbin?

JOŠ jedno čudno pitanje ovaj mili brat postavlja u svom tekstu: "A zašto pobogu onda toliki narod pobeže i još uvek beži od Srba i Srbije?" Ali ko bolje može na to pitanje odgovoriti od njega i njegovog pobratima Gruhonjića, koji spas i bolji život potražiše (i dobiše) upravo u Srbiji i među Srbima? Samo njihovo postojanje je antiteza teoriji koju nam po vasceli dan nude o tome kako su Srbi i Srbija sama esencija zla, onog najgoreg među ljudima, teze koju je njihov istomišljenik, bošnjački reditelj Danis Tanović, tako lepo sublimirao rekavši da Srbi tek treba da se "uzvise na nivo ljudskosti", što je, kako je ispravno primetio Muharem Bazdulj, teza potpuno na liniji oca ustaštva Ante Starčevića.

VRATIMO se, na kraju, opet na "osmanske Srbe" i ko su oni zaista. Srbi iz uže i šire Srbije koji žele da se novi mitropolit crnogorsko-primorski ustoliči na Cetinju, ili oni koji se tome protive i istovremeno bilbordima izražavaju dobrodošlicu "prijatelju crnogorskog naroda", umišljenom sultanu Redžepu Tajipu Erdoganu? Oni koji su za to ustoličenje, ili oni koji su u istom stroju sa ovim "erdoganovcima", pa pišu novoj Visokoj porti u Vašingtonu i Briselu tražeći zabranu ovog događaja? Među potpisnicima nema Sejdinovića (verovatno je bio zauzet pisanjem ove sjajne kolumne), ali je tu brat Gruhonjić.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (10)