ZAMUĆENA SLIKA SRPSKOG SLOMA: Saveznici su sprečili Srbiju da sama sebi pomogne

Miloš Ković

17. 03. 2021. u 18:00

NA hitnoj savezničkoj konferenciji, koja je na zahtev vlade Aristida Brijana održana 4. decembra u Kaleu, Kičener je, u prisustvu dva premijera, ponavljao da Srbija više nije bila u stanju da produži borbu i da bi Saveznici trebalo da se povuku iz Soluna.

ЗАМУЋЕНА СЛИКА СРПСКОГ СЛОМА: Савезници су спречили Србију да сама себи помогне

Foto Arhiv Beograda

Brijan mu je na to odgovorio da bi, sa moralne tačke gledišta, takva odluka imala poražavajuće posledice. Tvrdio je da će, ukoliko Saveznici ostanu u Solunu, bar 110.000 Srba biti spaseno i pretvoreno u efektivnu vojnu silu. Isticao je i da će savezničko prisustvo na Balkanu sprečavati Grčku i Rumuniju da se pridruže Centralnim silama. Sve je bilo uzalud. Kičener i Britanci ostali su pri svom stavu.

Britanci nisu promenili mišljenje ni za vreme međusavezničke konferencije održane u Šantijiu od 6. do 8. decembra. Srpski delegat, pukovnik Dušan Stefanović, uzalud je, u posebnom memorandumu, isticao da je srpska vojska učinila sve što su Saveznici od nje tražili, da je u odbrani izdržala ne traženih 20, nego 55 dana, i da je, uprkos svemu, bila spremna da nastavi borbu.

PO MIŠLjENjU generala Žozefa Žofra, porazi u 1915. i slom Srbije bili su upravo posledica nepostojanja koordinacije između savezničkih vlada i armija. Kičener i Britanci počeli su da menjaju stav tek pošto je grčki kralj Konstantin 5. decembra dao reč da njegova vojska neće napasti savezničke trupe. Četiri dana kasnije, Kičener i Grej su stigli u Pariz da bi potvrdili pristanak svoje vlade da britansko-francuski ekspedicioni korpus zaposedne utvrđene položaje kod Soluna.

Posle sloma Srbije, Saveznici su, naime, uspeli da, bar privremeno, reše i pitanje svojih odnosa sa Grčkom. Oni su 23. novembra uputili vladi Stefana Skulidisa notu u kojoj su zahtevali potvrdu stava blagonaklone neutralnosti na koju se Grčka ranije obavezala. Pretnja intervencijom savezničke flote urodila je plodom, pa su Saveznici izneli i dodatne zahteve da se grčka vojska povuče iz Soluna i da se odrekne kontrole nad komunikacijama prema srpskoj granici. Kralj Konstantin pristao je na pregovore.

SAVEZNIČKE trupe u Solunu dostigle su broj od 150.000, koliko je obećano Srbiji, tek u drugoj polovini decembra 1915. Posle 156, 57. i 122. francuske divizije i Desete britanske divizije, u Solunu će se, do 20. decembra, iskrcati 22, 26, 27. i 28 britanska divizija. Ključni potezi, neophodni za nastavak rata i pobedu na Balkanu bili su povučeni. To je, međutim, učinjeno tek posle propasti Srbije.

Istorijska distanca zamućuje sliku srpskog poraza iz 1915. godine. Naša današnja perspektiva određena je našim znanjem o onome što se desilo kasnije. Posle golgote došao je vaskrs. Ali ovoj slici se vraćaju boje i kontrasti ukoliko pokušamo da ono što se dogodilo 1915. sagledamo "iznutra", s početka decembra te godine, iz trenutka u kome su srpska vojska i civili, srpski kralj, regent, vlada, Vrhovna komanda i Narodna skupština, napustili zemlju.

ZAŠTO je Srbija 1915. doživela poraz i slom? Potraga za uzročno-posledičnim vezama u istoriji predstavlja klizav teren. Na ovo pitanje može se, naime, dati mnogo različitih odgovora. Videli smo da su, usred borbe Srbije za goli opstanak, Kičener, Grej, Čerčil, pa i Žofr, tvrdili da je ona, svojom nepopustljivošću u pregovorima sa Bugarskom i sporošću u probijanju ka jugu, sama sebe dovela u bezizlazan položaj. Čerčil se vraćao na njenu odgovornost za izbijanje rata 1914. godine. Saveznici su Srbima prebacivali i zbog toga što su 1915. odbili da, ofanzivom ka Ljubljani, pomognu Italiji i Rusiji i zato što su, uprkos volji Saveznika, okupirali deo Albanije.

Ratni planovi Srbije u jesen 1915. zasnivali su se na savezničkoj pomoći. Može se, možda, reći da je vojvoda Putnik pogrešio, jer je na nju računao. Saveznici su, međutim, pomoć obećali. Pored toga, alternativa oslanjanju na saveznike mogla je da bude samo predaja, s obzirom na snagu tri neprijatelja koji su se okupljali na granicama Srbije.

Sami Saveznici, međutim, upozoravali su Srbiju da se ne preda i da ne pristaje na separatni mir. Što je bilo posebno važno, Saveznici su sprečili Srbiju da, uoči samog napada Centralnih sila, preventivnim napadom na Bugarsku, sama sebi pomogne.

KADA su ratne operacije konačno počele, Srbija je izvršavala svoje obaveze. Njena vojska se povlačila kroz borbu, dajući Saveznicima vremena da prikupe svoje trupe. Srbi su, u isto vreme, čuvali svoje snage za spajanje i sadejstvo sa Saveznicima. Odbili su ponude separatnog mira. Saveznici, međutim, nisu ispunili svoja obećanja. Britanija je bila prva koja je napustila Srbiju, dok su Francuska i Rusija bar pokazivale nameru da joj pomognu. Italija je brinula o svojim balkanskim posedima, zbog kojih je na Srbiju gledala kao na potencijalnog protivnika. Grčka ne samo da nije ispunila odredbe savezničkog ugovora iz 1913, nego je zauzela preteći stav prema Saveznicima i Srbima. Rumunija je odbila da dozvoli ruskoj vojsci da pređe preko njene teritorije i Srbiji pomogne.

Glavni uzrok propasti Srbije 1915. bila je ravnodušnost britanskih i francuskih političkih elita prema njenoj sudbini i njihovo neispunjavanje datih obećanja. Ruske elite možda nisu bile ravnodušne, ali obećanja ni one nisu ispunile; štaviše, Rusija je odigrala istaknutu ulogu u sprečavanju preventivnog napada Srbije na Bugarsku.

PONEKO objašnjenje mogu da nam pruže i ideje i praksa "civilizatorske misije" kolonijalnih nacija u "nerazvijenim" delovima sveta. Britanija i Francuska tretirale su Srbe kao pomoćne, kolonijalne trupe, kao nepalske Gurke ili severnoafričke Zuave, čiji životi nisu bili dragoceni kao životi britanskih i francuskih vojnika. Za njih je to, u osnovi, bio rat na "Istoku". Zato su i na Galipolju i na Solunskom frontu, ove zemlje koristile upravo kolonijalne trupe, uključujući i Gurke i Zuave, i generale sa iskustvom komandovanja kolonijalnom vojskom. Srbi će i Solunski front probiti zajedno sa 17. francuskom kolonijalnom divizijom, koja će formalno ući u sastav srpske Druge armije.

I glavnokomandujući Istočne armije u proboju Solunskog fronta, general Franše Depere, ispekao je oficirski zanat kao komandant kolonijalnih trupa.

SUTRA: Golgota i krfski vaskrs Srba

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri