U MNOGIM ŽIVOTIMA SMRT JE SPAS: Ćosić se za smrt pripremao ispraćajući mrtve prijatelje i pišući im nekrologe pune odanosti

Milivoje Pavlović

17. 10. 2020. u 19:47

U ROMANU "Daleko je sunce (1951), jedan Ćosićev junak kaže kako je smrt "upornija od vere, od nade da se ona pobedi". Na vest o Staljinovoj smrti (6. marta 1953), Ćosić ironično u dnevniku beleži: "To je pouzdan dokaz da je besmrtnost apsolutno privremena". U višetomnim "Piščevim zapisima", koji obuhvataju šest decenija rvanja sa istorijom, Ćosić na nekoliko mesta piše o smrti kao "nesrećnoj tajni". U romanu "Vreme vlasti" (1996) pisac kaže da "čoveka tek smrt čini čovekom", a u knjizi "Prijatelji" (2005), ispunjenoj pretežno nekrolozima bliskim saputnicima, Dobrica Ćosić, i sam dobrano pritisnut bolestima i starošću, ispisuje rečenicu koja svedoči o potpunoj oslobođenosti od straha od smrti: "Smrt nije samo ljudska nesreća; u mnogim životima smrt je spas!"

У МНОГИМ ЖИВОТИМА СМРТ ЈЕ СПАС: Ћосић се за смрт припремао испраћајући мртве пријатеље и пишући им некрологе пуне оданости

Dobrica Ćosić / Foto Iz knjige "Pisma sa dvostrukim dnom"

Ćosić, dakle, nije imao strah od smrti, ali ni smrt se nije njega uplašila.

POVODOM odlaska ratnih drugova i prijatelja, Ćosić je glasno iskazivao ili unosio u dnevnik opservacije o sopstvenoj smrti i sahrani. Dok smo, 13. januara 2002, po neobično jakoj vejavici, iz kapele na beogradskom Novom groblju zajedno iznosili kovčeg s posmrtnim ostacima Antonija Isakovića (koji će istog dana biti sahranjen na lokalnom groblju u selu Babe, u podnožju Kosmaja, uz neuobičajeno sasluženje vladike i tri popa, uz počasni plotun i govore boraca Prve proleterske), Ćosić mi je, duboko potresen rekao: "Ode naš Lule pre mene. Bio mi je odan. I jači od mene. Sve je kod njega bilo izuzetno; i uspesi, i slava, i smrt. Ali, mom duhu je bacanje pepela bliže od groba i groblja. Želim da budem spaljen..."

ŽALOSTAN što je Isakovićev grob daleko u kosmajskom selu, "mimo sveta", 18. januara iste godine Ćosić zapisuje u dnevnik kako na uzvisini, na kraju groblja, "Luletov grob tiho zasipa sneg", dok se u selu samo povremeno čuje pasji lavež, "tek da se zna da tu postoji i neko živ". Nastavlja Ćosić: "Lagano, dok je zima, nastupa truljenje... Želim da budem spaljen, a to neće moja ćerka prihvatiti. Kome treba grob, spomenik, ime na kamenu? Za čovekom treba da ostane samo sećanje... Nestati u celokupnoj telesnosti, tako treba umreti".

Dvadesetak dana kasnije, 9. februara 2002, opet razmišlja o Isakovićevoj, ali i o svojoj smrti. U dnevnik upisuje:

"Možda nisam bio dobar i razborit prema Luletu poslednjih godina njegove ružne i degradirajuće starosti. Zašto nisam otišao u Babe da vidim kako ga spuštaju u raku? Milena mi je pustila na gramofonu "Svjati Bože", opelo mom Deki, Nani i Ocu, bratu Radi, svim mojim Drenovcima, Mileni i Prerovu... pa ću i ja da budem sahranjen sa tom pesmom 'Svjati Bože', koju će otpojati neki hor. Tom ću pesmom da održim hrišćansku tradiciju, a da sačuvam i svoju istinu: nisam uspeo da verujem u Boga tvorca, Boga oca u hrišćanskoj religiji. Ali je Hristos moj Bog ljudske ljubavi".

ĆOSIĆ se za smrt pripremao ispraćajući mrtve prijatelje i pišući im nekrologe pune duboke odanosti. Sređivao je svoju dokumentaciju, privodio kraju pisanje dnevnika, određivao završne verzije svojih romana, eseja i svedočanstava. Retko je putovao iz Beograda, ne računajući (sredinom maja 2010) višednevnu posetu Moskvi i Petrogradu, zajedno s Anom i unukom Milenom. Bio je oduševljen veličanstvenošću Moskve i Petrograda, urednošću, čistotom i luksuzom ovih gradova, primetivši da su, ipak, obeleženi američkom "civilizacijom" (navodnici su Ćosićevi, iz dnevnika). Nije propustio ni da stavi na papir opšti utisak "o Putinovoj Rusiji": "Sjajni visovi nauke, pasivna, lenja, pijana sredina koja se sporo menja, i močvarno ledeno dno velikog naroda na velikom prostoru".

Po povratku iz Rusije, 17. juna, na posebnoj svečanosti u Ruskom poslanstvu u Beogradu, iz ruku ambasadora Konuzina pisac je primio Medalju za pobedu nad fašizmom, kojom ga je početkom marta 2010. odlikovao predsednik Rusije Dmitrij Medvedev.

Vest o smrti Dobrice Ćosića bila je mnogima povod da sačine neku vrstu kratkog bilansa njegovog obimnog dela i dugog života. Akademik Matija Bećković citirao je nekadašnju izjavu zajedničkog prijatelja Milovana Đilasa, po kojoj je reč o "najznačajnijem Srbijancu posle Drugog svetskog rata" (na ovu izjavu bilo je tihog gunđanja). Istoričar Milorad Ekmečić kazao je da je Ćosić "najbolje od sviju obeležio svoju epohu". Kosta Čavoški podsetio je da je Ćosić bio slobodouman, hrabar, pravedan, velikodušan i human. Hrvatski novinar i kritičar Igor Mandić napisao je da je umro "jedan od najvećih pisaca svih jugoslovenskih književnosti". Milovan Danojlić prisetio se da je Ćosić "prema svima nama, prema piscima, svojim drugovima, bio mnogo korektniji nego mi prema njemu". Milovan Vitezović dodao je da su Ćosićevi romani "najcelovitiji i najuverljiviji prikaz sveobuhvatnog života Srba i njihove sudbine u istoriji i politici".

Duboko dirnut vešću o smrti svog prijatelja, u mnogo čemu istomišljenika i vršnjaka, Vlado Strugar poslao je Ani Ćosić telegram s ovakvom porukom:

Delim, draga Ana, s Tobom i porodicom tugu zbog iznenadnog odlaska našeg dragog Dobrice. Bilježim se među one koje je duboko potresla vest na radiju i TV o smrti pisca i javnog radnika koji je neponovljivo označio našu epohu, uverljivo i umetnički snažno svedočeći o njenim snovima, pregnućima, uspesima i zabludama. I sam Dobrica iskreno je priznavao svoje greške i zablude, ispravljajući ih do kraja života.

Imao sam privilegiju da često budem sa Dobricom i da s njim otvoreno i slobodno razmenjujem gledišta o najrazličitijim pitanjima, pogotovo društvenim, kulturnim i političkim. Dobrica se sa puno strasti borio za univerzalne ljudske vrednosti, brinuvši posebno za budućnost srpskog naroda, i ukazujući neskriveno na pogreške. Uvek je bio do kraja angažovan za dobro, a često nije bio do kraja shvaćen i dočitan, čak i kad je bio hvaljen i nagrađivan.

Imao je pionirsku ulogu u razmicanju granica u književnosti, naročito u srpskom romanu. Bio je pisac, javni delatnik, besednik i prijatelj čijim odlaskom nastaje velika praznina, koje će mnogi postati svesni tek sad kad Dobrice više nema.

Ostajem s Tobom u žalosti i molim Te da ne poklekneš zbog ovog nenadoknadivog gubitka.

KRAJ

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)