FELJTON - KULTURNI I PROSVETNI PREOBRAŽAJ CELE SRBIJE: Đilas, Zogović i Dedijer vršili ideološka nasilja u kulturi i umetnosti

Piše: Ana Ćosić VUKIĆ

10. 06. 2023. u 18:00

NA PRIČU o Kristi Đorđević oslanja se priča o životu mog oca po dolasku u tek oslobođeni Beograd 1944. i njegovom radu u ustanovi koja se zvala Agitprop i o kojoj se posle sloma socijalizma govorilo kao ustanovi komunističke represije u oblasti kulture posle rata.

ФЕЉТОН - КУЛТУРНИ И ПРОСВЕТНИ  ПРЕОБРАЖАЈ ЦЕЛЕ СРБИЈЕ: Ђилас, Зоговић и Дедијер вршили идеолошка насиља у култури  и уметности

Foto: Boris Subašić

 Morala sam da mu postavim pitanje o tom strašnom Agitpropu.

– Posle oslobođenja Beograda, u koji sam došao sa partijskim rukovodstvom Srbije iz Valjeva, dok su se u njemu na obalama Save i Dunava okončavale borbe sa Nemcima, ja sam najpre radio u Sekretarijatu Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Srbije, na dužnosti glavnog urednika lista „Mladi borac“. Sa tom funkcijom bio sam i član Agitpropa Omladinske organizacije Srbije. A 1948. godine premešten sam na rad u odeljenje za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta KP Srbije. Ta partijska ustanova imala je četiri sektora: marksističko obrazovanje komunista, štampa i agitacija, prosveta, kultura i umetnost. Moj sektor je bio kultura i umetnost. Trebalo je da na području kulturnog i umetničkog života Srbije delam na unapređivanju kulture i stvaralaštva na komunističkoj osnovi i marksističkim usmerenjima. Tebi i tvojoj generaciji Agitprop zvoni u ušima kao UDBA, Centralni zatvor, cenzura: za današnje antikomuniste Agitprop je samo progonio slobodnu misao, kamdžijao jadne pesnike, slikare i muzičare, jednom rečju, vršio teror nad stvaralačkom inteligencijom...

AGITPROP  jeste bio ustanova ideološke kontrole u idejnoj oblasti društva. Međutim, to nije cela istina. Mi jesmo davali direktive urednicima novina i radija kako da sprovedu „partijsku liniju“, jesmo pregledali izdavačke planove, repertoare pozorišta, uticali na širenje marksističke teorije i prihvatanje socijalističkog realizma u umetnosti; jesmo forsirali sovjetsku kulturu i sprečavali „buržoaske dekadentne“ ideje sa Zapada, agitacijom mobilisali radni narod na zadacima obnove i izgradnje zemlje i izvršenja prvog petogodišnjeg plana.

Posle objave Rezolucije Informbiroa komunističkih partija 1948. godine, mi smo vodili političku i ideološku borbu protiv staljinizma, branili nezavisnost Jugoslavije i njeno pravo na: „specifičan put u socijalizam“... Govorim to ovako bukvalno da moj iskaz bude što adekvatniji i vremenu i njegovom jeziku. Agitprop je, dakle, bio ideološki centar Komunističke partije odgovoran za sprovođenje i ostvarivanje njene ideologije i politike u novom poretku. Ali, pored te ideološke uloge, naš glavni zadatak je bio rad na prosvetnom i kulturnom preporodu Srbije. A Srbija je bila užasno neprosvećena i zaostala zemlja.

NAROD nepismen, inteligencije malo i niskog obrazovanja; od prosvetnih ustanova imali smo četvorogodišnje osnovne škole, u okružnim administrativnim centrima – gimnazije, neku trgovačku akademiju, tri učiteljske škole... Vlast se poduhvatila pored privredne izgradnje i prosvećivanja i školovanja čitavog naroda. Agitprop je, prema tome, bio i organizator tog kulturnog i prosvetnog preobražaja Srbije. Ja sam preko ministarstva za prosvetu i kulturu, dakle preko državnih organa, delovao na uspostavljanju ustanova kulture. Osnivali smo profesionalna pozorišta, zavičajne muzeje, srednje muzičke škole, pokretali kulturne i književne časopise, organizovali kulturno-prosvetna društva...

RAZUMNA POLITIKA

ĐILASOV Agitprop sačinjavali su komunisti „staljinskog kova“. Srpski Agitprop im se suprotstavljao i vodio znatno liberalniju i razumniju kulturnu politiku od njihove „pravoverne“. No, o svemu tome, treba svestrano, savesno i istorijski razmišljati.

Pokretali smo filmsko stvaralaštvo, udruženja umetnika, gradske listove, NIN, organizovali kulturne i umetničke manifestacije, izložbe, festivale. Srbija je u tim godinama, kada je delovao taj ozloglašeni Agitprop, doživela pravi kulturni i prosvetni preporod. To je najintenzivniji period njenog prosvetnog i kulturnog razvoja. Mi smo i pritiscima kulturu činili ljudskom potrebom. Ta kultura i prosveta koju smo zasnivali u seljačkoj i zaostaloj Srbiji, da ne govorim o drugim delovima ondašnje Jugoslavije, jeste bila idejno socijalistički usmerena i na partijskoj politici zasnovana, ali je, van svake sumnje, bila kultura i prosveta! Da, na klasično prosvetiteljskoj i tradicionalističkoj osnovi, ali to je bio pravi duhovni temelj neprosvećenom narodu.

POGLEDAJ knjige koje su u tim godinama štampali „Prosveta“, „Kultura“, „Nolit“, pogledaj repertoare pozorišta i programe muzičkih koncerata... Tu jeste bilo mnogo sovjetskih knjiga i drama, ali je bilo dosta i Šekspira, Molijera, Rusoa, Kanta, Platona i celokupne svetske klasike, koja je danas prilično zapostavljena. Ja sam, na primer, osnovao „Beogradsko dramsko pozorište“ s ciljem da neguje savremeno dramsko stvaralaštvo, pa sam omogućavao stipendije za inostranstvo darovitim mladim slikarima, muzičarima, piscima i naučnicima, neću da ih poimence nabrajam – neki od tih stipendista agitpropa su danas gnevni antikomunisti. Pa sam preko narodnog odbora obezbeđivao stanove i ateljea umetnicima. Svakog darovitog čoveka sam pomogao da realizuje svoj dar...

Foto Dokumentacija Borba

Neka se oglase umetnici – pisci, glumci, muzičari, slikari, vjari, režiseri – koje nisam pomogao; koga nije Mitra Mitrović (prva žena Milovana Đilasa), tadašnji šef srpskog Agitpropa pomogla da uspe u svojim ciljevima. Svoju delatnost u Agitpropu smatram časnim periodom svog života, duboko uveren da sam ja i moji drugovi iz Agitpropa CK KP Srbije: Mitra Mitrović, Mita Miljković, Mirko Tepavac, Antonije Isaković, Milorad Mijović, Čedomir Džomba i drugi, učinili vrlo mnogo na kulturnom i prosvetnom preporodu Srbije u tim teškim i siromašnim godinama našeg socijalizma, koji je industrijalizovao i modernizovao seljačku, balkansku zemlju.

U AGITPROPU radio sam tri godine: od 1948. do 1951. Posle objavljivanja mog prvog romana „Daleko je sunce“, u julu 1951, napustio sam Agitprop i posvetio se svom književnom zanatu.

Naravno ovaj moj iskaz nije cela istina o Agitpropu. Srpski Agitprop, blagodareći Mitri Mitrović i Blagoju Neškoviću, bio je znatno liberalniji od „glavnog agitpropa“ CK KP Jugoslavije kojim je rukovodio Milovan Đilas, a njegovi članovi bili Radovan Zogović, Vladimir Dedijer, Stefan Mitrović, Bora Drenovac, Boris Ziherl.... Đilas, Zogović i Dedijer vršili su neka tešak ideološka nasilja u kulturi i umetnosti Beograda. U Sloveniji i Hrvatskoj su teže sprovodili svoj nadzor i svoja shvatanja.

Ovu opširnu priču o Agitpropu (kako je čudno to ime i kao da je iskočilo iz tame davnine!) mogla sam možda da preskočim jer nije sasvim nepoznata. O listu „Mladi borac“ napisala sam studiju u okviru svog rada u Institutu za književnost. Bila mi je to prilika da se upoznam sa vremenom neposredno posle Drugog svetskog rata i kažem ponešto o prvim tekstovima mog oca i pročitam njegove dve–tri priče za koje se pravio da ne postoje i sa kojima mu je pretila mama da će da ih objavi.

SUTRA: ISTORIJA JE PRETEKLA SVE ČOVEKOVE SNOVE

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri