FELJTON - DOBROTVORKA SRPSKOG NARODA: Još tokom balkanskih ratova Mejbel Grujić prikupljala je pomoć za srpsku vojsku

Radoje Radojević

16. 04. 2022. u 18:00

MEJBEL Danlop Grujić ( 1872–1956), Amerikanka iz ugledne porodice, poznata je pre svega kao velika dobrotvorka srpskog naroda i osnivačica Kola srpskih sestara. Kao žena diplomate Slavka Grujića, još pre Velikog rata upoznala se sa srpskim narodnim pesmama, te proputovala Kosovo i Metohiju i Staru Srbiju.

ФЕЉТОН - ДОБРОТВОРКА СРПСКОГ НАРОДА: Још током балканских ратова Мејбел Грујић прикупљала је помоћ за српску војску

Mejbel Danlop Grujić, Foto "Vikipedija"

Već tokom balkanskih ratova prikupljala je pomoć za srpsku vojsku. Pomažući Srbiju, sarađivala je sa Mihajlom Pupinom, predsednikom SAD Vudroom Vilsonom i vladikom Nikolajem Velimirovićem. I sama je širom SAD držala predavanja koja su imala veliki odjek u štampi i među društvenom elitom Amerike. Godine 1914. osniva Bolnicu Svetog Jovana i predvodi grupu dobrovoljnih engleskih bolničarki, među kojima je i Flora Sends; preko Marseja i Soluna stižu u Kragujevac. U Nišu je osnovala Dečju bolnicu. I posle smrti muža, sa kojim je od Karnegijeve fondacije izdejstvovala pomoć u iznosu od 100.000 dolara za izgradnju Univerzitetske biblioteke u Beogradu, a zatim zakupila dvorac u Selcu na Jadranu i pretvorila ga u letovalište za srpsku siročad, ostaje da živi u Beogradu do 1941. godine, kada se odselila u Njujork.

GOSPOĐA  Grujić je 31. januara 1915. u „Njujork tajmsu“ objavila opširan članak o Srbiji.

U uvodnom redakcijskom delu, kojim  je predstavljena široj čitalačkoj publici, piše:

„Seme za setvu na opustošenim njivama Srbije jeste ono što traži gđa Slavka Grujića, supruga srpskog podsekretara u Inostranim delima, koja je doputovala pre neki dan. Drugi su pristigli iz različitih zemalja pogođenih ratom da traže novac za razne svrhe, ili saosećanje. Gđa Grujić želi seme - pšenice, kukuruza, ovsa, raži, povrća - bilo čega za proizvodnju hrane za ljude ili stoku.

Upravo je ona organizovala i povela iz Engleske prvu misiju Crvenog krsta koja je krenula za Srbiju po početku rata. Zatim je ona bila ta koja je uspela u slanju jedinica američkog Crvenog krsta pod rukovodstvom dr Edvarda Rajana  na ono što se pokazalo kao najvažniji punkt u čitavoj Srbiji - u beogradsku bolnicu; ona veruje da bi - da nije ubedila vojne vlasti u Srbiji da su američki predstavnici želeli da se nađu tamo gde je najgušće i da im treba dozvoliti da deluju po sopstvenoj želji - Beograd bio razrušen austrijskim granatama.

U AUTORSKOM delu teksta Mejbel Danlop Grujić piše: „Zahvaljujući činjenici da Srbija zauzima izolovan i prilično izdvojen položaj prema zapadnom svetu, pažnja neutralnih država nije bila usmerena na nju kao što je bila u slučaju Belgije“, izjavila je juče gđa Grujić. „Tek je odskora priča o hrabroj odbrani kućnih ognjišta srpskih seljaka od Austrije počela da stiže u spoljni svet; a ipak je otpor Srba protiv Austrije odigrao ulogu u ovom ratu koju će istorija možda ispisati jednako krupnim slovima kao u beleženju otpora Belgijanaca. U nekim diplomatskim kancelarijama Evrope smatra se da je uspešna odbrana Srba skratila rat za čitavu jednu godinu; Srbija, viševekovna kapija između Istoka i Zapada i platila je za to stravičnu cenu.

Površina prostora od nekih 7.500 kvadratnih milja opustošena je u potpunosti. Videla sam lično neke naredbe austrijskih generala, a one su nalagale vojnicima da ne ostavljaju ništa živo na teritorijama preko kojih je trebalo preći.

Ono što sam već učinila u Londonu bilo je uspostavljanje jedne komisije koja bi razmišljala apele za nabavku brašna - jer nije bilo žitarica za mlevenje - za stočnu hranu, za žitarice, za seme svake vrste za sadnju i setvu. Jedan apel se odnosio na plugove, motike, grabulje, a sličan apel važi i ovde. Sve poljske radove moraju da obavljaju žene. U jednom kraju opustošenom nedavnom bitkom videla sam žene kako po mesečini beru kukuruze.

PRIRODNO, kad je naišao rat, bila sam nestrpljiva da što brže nastavim put za Beograd, ali me je telegram mog muža upozorio da ne pokušavam prelazak u Austriju.

Mogla sam otići u Beograd preko Italije, ali požurila sam u Englesku i angažovala, koliko sam mogla, brojne medicinske sestre. Izabrala sam deset njih za Crveni krst Srbije. Srpsko Društvo Crvenog krsta bilo je organizovano kao četvrto društvo Crvenog krsta, a po pružanju trenutne pomoći bilo je jedno od najbolje opremljenih. U sva tri rata koja je u poslednje vreme iskusila Srbija, ono je zbrinjavalo 20.000 ranjenika mesečno pre no što je stigla pomoć spolja. Sestre su žene svih životnih doba, a predvode ih žene iz klase intelektualaca. U prva dva rata bilo je slučajeva sepse, ali ovaj rat je zatekao Crveni krst Srbije, kao i srpsku naciju, apsolutno nespremnima.

Nije bilo uniformi za vojsku. Nije bilo musketa. Nije bilo municije. Nije pri ruci bilo zaliha za potrebe Crvenog krsta.

SREĆOM, na čelu Društva u Srbiji nalazio se pukovnik Vojislav Subotić, čuveni lekar.

Pukovnik Subotić je već na početku morao da napusti Beograd, jer su svi mislili da će grad uskoro pasti, te je otišao u Niš gde se nalazio jedan ogranak Crvenog krsta i gde je prethodno izgrađena kasarna sa planiranom mogućnošću da se u ratno vreme preuredi u pomoćnu bolnicu. Okružio se ekipom hirurga koji su bili prestari za vojnu službu i započeo prikupljanje sopstvenih bolničkih zaliha.

Proizvodio je doboše za sterilizaciju od lima, posteljinu i zavoje, slao ljude širom zemlje da kupuju sve zalihe u materijalu koje su se morale posedovati. Meni je telegrafisao molbu da od američkog Crvenog krsta i britan- skog Crvenog krsta tražim slanje misija i zaliha.

Kada  je stigao američki Crveni krst pod rukovodstvom dr Edvarda Rajana, postarala sam se da im dodelim najbolji položaj u zemlji, što je bila bolnica u Beogradu. Vlada je, međutim, bila mišljenja da ovu misiju ne treba izlagati opasnosti, te je stavila prigovor. Saznala sam da članovi misije žele na front. Pokušala sam da ih uputim u Kragujevac, grad oružarnica, gde se nalazila i moja misija, i bila sam toliko sigurna da će tako i biti da sam požurila i unapred im obezbedila zgradu.

DVA DANA pred planirani polazak tamo, rečeno mi je da je iz strateških razloga bolje da američko odeljenje ode na drugo mesto, po strani od borbenih linija, tamo gde su se nalazili rekonvalescenti i hronični bolesnici, što je hirurzima mrsko u ratno vreme.

Požalila sam se mužu, ali je on rekao da misiju moram poslati tamo gde mi se kaže, a ona je dodeljena Valjevu. Ja sam verovala da Amerikanci treba da idu za Beograd, te sam rukovodiocu sanitetskog osoblja naglasila da bi tamo prisustvo jedne američke misije moglo spasti bolnicu, možda i grad. On je izjavio da bi to bilo idealno rešenje, ali opasno, a i ne bi bilo pravično da one koji su nam došli u pomoć izlažemo riziku kakav je predstavljao zadatak u Beogradu. Zatim sam srela generala Mišića, koji je je u Glavnom štabu bio drugi po rangu i koji je komandovao armijom koja je kasnije proterala Austrijance. Rekla sam mu da bi prisustvo američke zastave u Beogradu moglo sprečiti užase još jednog Šapca, grada koji je bio potpuno zbrisan. Uputio me je na prestolonaslednika. I ovaj je, takođe, imao primedbu na izlaganje opasnosti dobrovoljnih bolničarki iz neutralne zemlje, ali je na kraju dao pristanak.

SUTRA: DOKTOR KOJI JE SPASIO BEOGRAD

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!