FELJTON - BEČ ODBIJA DIPLOMATSKO REŠENJE: Ultimatum Srbiji je rađen da bi bio odbijen

Dr Mile Bjelajac

07. 08. 2021. u 18:00

DA li bi danas Italijani, Mađari, Česi, Slovaci, Poljaci ili Rumuni pristali da se čitava istorija njihovog XIX veka, pa i ona iz Prvog svetskog rata, prevrednuje zarad potreba sila koje su dva svetska rata skinule sa pozornice.

ФЕЉТОН - БЕЧ ОДБИЈА ДИПЛОМАТСКО РЕШЕЊЕ: Ултиматум Србији је рађен да би био одбијен

Nikola Pašić

Trendovima istorijskog revizionizma deluje nesuvislo pominjanje svake istorijske činjenice koja "odstupa" od nove političke korektnosti. Tako je za neke učesnike rasprava o balkanskim ratovima "sumnjivo" pisanje splitske "Slobode", organa Hrvatske pučke napredne stranke, koja je 18. avgusta 1912. na naslovnoj strani donela vest: "U Hrvatskoj dižu se vješala...", o presudama od 12. avgusta na sudu u Zagrebu Luki Jukiću (atentatoru na bana Cuvaja), Đuri Cvijiću, Augustu Cesarcu, Franji Najdhardu i drugovima.

Članak, ili tačnije plakat, završava usklikom: "Nek se lije krv, jer se samo krvlju natapa stablo Slobode. Nek živi ujedinjenje i oslobođenje Jugoslovena: Hrvata, Srba i Slovenaca". Bilo je to dva meseca pre izbijanja rata koji će baciti u egzaltaciju duhove Slovena širom Monarhije. Mnogo sličnih ilustracija o stanju duhova u "multietničkoj i tolerantnoj" Monarhiji čitalac može naći ne samo u spisima savremenika Josipa Horvata, Oskara Tartalje, već i mlađih hrvatskih istoričara kao što je Igor Despot.

MEĐUTI, na prostoru o kome pišemo bilo je i drugih tendencija, političkih u manjini, ali često veoma glasnih, koje će austrougarske vlasti podupirati posebno posle atentata u Sarajevu 1914. godine. Reč je o Čistoj stranci prava i socijalnim elementima koje je ona okupljala. Oni će prednjačiti u mnogim mestima Hrvatske, ali i Bosne, u pogromaškim demonstracijama protiv Srba. Njihove novine podsticaće mržnju i ostrašćenost. Parole prvaka stranke u saborskim klupama ostaće takođe izvor višedecenijske propagande, koja će uticati i na neke istoričare. Navedimo pregnantan iskaz dr Aleksandra Horvata, predsednika stranke, koji predstavlja frankovačku tezu o Sarajevskom atentatu:

"Historička je činjenica da je nesretni sarajevski zločin, izveden srpskom rukom, bacio iskru požara. Činjenica je da je malena kraljevina Srbija u krivom shvaćanju svog poziva, u krivom shvaćanju principa narodnog jedinstva, a polazeći sa temelja svojih imperijalističkih prohtjeva, usudila se na svojoj susjedi, moćnoj monarhiji, učiniti jedan atentat, koji nije mogao stati bez odmazde. I odmazda je uslijedila. Tko se ne sjeća, kako smo onih dana svi zabrinuto gledali, što će se dogoditi? Ali da se nešto u interesu časti i ugleda staroslavne habzburške dinastije dogoditi mora, kada je pao jedan njezin najodličniji predstavnik - to je svaki bio svjestan."

DANAS u svetu, ako se izuzme austrougarsko nastojanje da pošto-poto označi službenu Srbiju kao vinovnicu atentata u Sarajevu, postoji jedan broj istoričara koji će ovo viđenje iz prošlosti pokušati da osnaže i istaknu da je Austrougarska imala moralno pravo na rat. Srpska vlada, da je htela, smatraju, mogla je mnogo učiniti za evropski mir time što bi u potpunosti prihvatila austrougarski ultimatum. Danas se ponovo prihvata teza američkog istoričara Joakima Remaka, objavljena 1971. godine, prema kojoj, "da Beograd nije računao na Veliku Srbiju, mogao je naći izlaz posle austrijskog ultimatuma. U tom slučaju, ako bi prihvatio ultimatum u celini, Pašić bi poremetio sve austrijske planove". Remak zaključuje da je "ostvarenje srpskih ciljeva bilo vredno rata s Austrijom, čak i pod uslovom da taj sukob pokrene evropske saveze". Remak možda nije znao da je sam ministar Berhtold je za taj slučaj imao svoj plan. On je otpravniku poslova nemačke ambasade u Beču 17. jula, na direktno pitanje: "Šta ako Srbija prihvati ultimatum i ne dođe ni do čega?", odgovorio da će onda Austrougarska dati sebi značajnu slobodu da izabere kako će sprovesti svoje zahteve. Prethodno, Berhtold je Stolbergu izneo stav da su zahtevi u ultimatumu neprihvatljivi za Srbiju.

Dakle, sve bi bilo urađeno u skladu sa odlukom da se pokrene rat protiv Srbije, definitivno usvojenom na sastanku zajedničke austrougarske vlade, 19. jula. Prethodno, dok još nije bilo nikakvog rezultata istrage, prema svedočenju ministra Bilinskog Hajnrihu Kaneru, 1917, zajednička austrougarska vlada imala je tu odluku već 3. jula, a 7. jula, posle "blanko čeka" Nemačke, na sednici su razmotrene smernice za rat. Sednicu je vodio ministar Berhtold: "Jasno je da bi oružani pohod na Srbiju mogao da izazove rat sa Rusijom. Ali, s obzirom da Rusija okuplja države Balkana oko sebe i pokušava da ih instrumentalizuje protiv Monarhije, mi moramo preduhitriti protivnike pravovremenim obračunom sa Srbijom, i tako zaustaviti proces koji je u punom zamahu." General Krobatin i austrijski premijer Štirk odbili su mogućnost rešenja krize diplomatskim putem.

Na Remakov pristup, kao i na radove Marka Kornvola (1995), Manfreda Rauhenštajnera (1993), Hjua Straua (2001) podseća 2002. godine Anika Mombauer. Tako, Kornvol je eksplicitan u tvrdnji da je Pašić krajem jula 1914. znao "da se Velika Srbija može ostvariti samo kroz oganj sveevropskog rata. Sama Srbija pomogla je da se taj rat dogodi jer tokom Julske krize nije bila spremna da se vrati u položaj austrougarskog satelita". Nekima od njih blizak je rad Fridriha Virtla "Trag vodi u Beograd: Pozadina drame u Sarajevu 1914" (1974). Ti autori smatraju da "više nema sumnje da su premijer Pašić i nekolicina njegovih kolega, kao i šef srpske obaveštajne službe pukovnik Dimitrijević, pa i neki vojni rukovodioci, znali za plan ubistva". Neki, kao Kornvol, podsećaju da je to već šezdesetih godina utvrdio i Vladimir Dedijer u svom delu "Sarajevo". Da je navedena strana knjige gde se to navodno tvrdi, moglo bi se i diskutovati. Pomenute autore koriste i danas, no o tome kasnije. Ali valja napomenuti da pojedini ističu da Austrougarska nije u toku istrage, pa ni preko zaplenjenih dokumenata kasnije, utvrdila vezu vlade i atentata ili učešće ruskog vojnog atašea u zaveri.

VOJSKA KLjUČNI FAKTOR

U NOVIJE vreme, pored poznatijih istoričara revizionista (K. Klark, Š. Makmikin) ima i drugih koji smatraju da se, pored Berlina i Beča, u evropskim gradovima posle atentata odmah posumnjalo da je za ubistvo odgovorna Srbija. Međutim, navode da je to samo delimično odgovaralo činjenicama. Po njima zaverenici su izvršili atentat po nalogu ili uz podršku "Crne ruke", organizacije usko povezane sa vojskom. Ključna ličnost bio je Apis, šef vojno-obaveštajne službe koji je Ferdinanda smatrao opasnim ratnim huškačem. Insinuira se da su Pašić i vlada ipak znali za zaveru te da su o planovima obavestili Beč. Ipak, valja upamtiti ocenu istoričara Olivera Janca u kojoj se kaže: "Ako su vojni krugovi igde imali odlučujući uticaj na politiku, bez koga ne bi došlo do izbijanja Prvog svetskog rata, onda je to bilo u Srbiji. Ovde je vojska bila ključni faktor u unutrašnjoj i spoljnoj politici."

SUTRA: SRBIJA NIJE KRIVA ZA ATENTAT

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna