INTERVJU Igor Marojević: O zlu se piše i priča, zlo se ne poredi

Marina Mirković

21. 02. 2021. u 16:40

PRETPOSTAVLjAM da je svakom koliko-toliko izgrađenom stvaraocu ambivalentnost prema nagradama i prirođena i stečena.

ИНТЕРВЈУ Игор Маројевић: О злу се пише и прича, зло се не пореди

Foto Ž. Knežević

Ako je tako, a držimo se književnosti, razlog bi trebalo da bude u opreci intime i individualizma u kojoj delo nastaje, i njegovog podruštvljavanja i, samim tim, kolektivizovanja priznanjem - reči su kojima je Igor Marojević, 33. laureat nagrade "Meša Selimović", započeo svoju besedu, reagujući na glas o priznanju.

Doduše, ne baš na glas, već tek na - zvaničnu potvrdu, budući da su glasovi kritičara koji su objavljivani poslednjih dana samo potvrđivali, "overavali" uveliko jasan trijumf njegovog romana "Ostaci sveta" ("Dereta").

- Kad je pak laureat suočen s nagradom nazvanom po Meši, rečena ambivalentnost se neminovno smanjuje u korist značaja priznanja - zaključio je pisac, sa radošću prihvatajući počast koju su mu doneli glasovi čak 27 književnih kritičara iz Velikog žirija "Večernjih novosti".

Pisac koji je, uhvativši se ukoštac sa nekim od najvećih, a nikad do kraja otvorenih, ispričanih i "raspričanih" tema proteklog stoleća, u "Ostacima sveta" ispisao nepatetičnu, neideologizovanu ili nadideološku pripovest o "veku logora" i stratišta, masovnih stradanja i zločina.

Prevodi sa španskog i katalonskog

MAROJEVIĆEVA dela ili odlomci objavljeni su na 16 jezika, a zastupljen je u desetak reprezentativnih antologija srpske, južnoistočnoevropske i evropske kratke proze. Dobitnik je više književnih nagrada. Prevodi sa španskog i katalonskog. Jedan je od osnivača Srpskog književnog društva, član je Srpskog i Kantalonskog PEN. Živi u Zemunu.

Iako su glasovi naših kritičara njegovo delo na neki način "kolektivizovali", Marojević je, nasuprot tome, uspeo da u svom romanu istoriju i politiku "intimizuje" i "personalizuje", kroz kazivanja svojih junaka - kako tačno primećuje kritičar Srba Ignjatović. Samo je tako bilo moguće preplesti Španski građanski, Drugi svetski rat i potonji građanski polom na našim prostorima, ne mimoilazeći Jasenovac i NATO nasilje, objektivizujući i dobro i zlo na istovetan način - upravo dajući im ljudsko lice i glas, te ispovedni ton, dok "klackalica za i protiv traje" a čovek (bio žrtva ili zločinac), biva postavljen visoko iznad svake ideologije i istorijskih stereotipa.

Kakav je vaš odnos prema Meši i njegovom delu - čitateljski, a potom i spisateljski?

- Kada je zbrajanjem glasova i teorijski postalo jasno da će "Ostaci sveta" dobiti "Mešu Selimovića", spremajući mini-govor povodom proglašenja laureata, opet sam čitao "Derviš i smrt". Svako novo uranjanje u svet tog dela nudi priliku za osvajanje novih slojeva njegove dubine. Kada se jednom uđe u "Derviš i smrt", teško se izlazi iz njega i čitalac želi da mu se vrati, ma koliko taman bio rečeni svet. Ali, ako je taman, on je i tačan. Ne samo tim svojim delom, Meša Selimović je postao verovatno najveći filozof u istoriji srpskog romana, što širi njegov značaj i izvan književnosti i umetnosti, jer je autentična filozofija, ne računajući interpretatorske radove, možda i oblast duha u kojoj smo srazmerno najmanje dali.

Istakli ste tada i posebnosti ove nagrade, koje joj daju na značaju i izdvajaju je u odnosu na sve ostale?

- Nisam naročit ljubitelj nagrada jer su odluke raznih žirija često sporne, ali ovu sam uvek gledao drugačijim očima. Svaki član žirija imenom, prezimenom, obrazloženjem i fotografijom staje iza sopstvenog izbora od pet knjiga - obično različitih žanrova - i tu teško da može da bude zamerke. Kad čovek počne da prati objavljivanje glasova pripadnika žirija iz dana u dan, dobija nešto od magije praćenja olimpijskih igara. Sa tako demokratskim i transparentnim ali i uzbudljivim sistemom glasanja i pod znakom velikog pisca, "Meša Selimović" mi se čini svakako najmanje spornom domaćom književnom nagradom.

Bogat književni opus

ROĐEN 1968. godine u Vrbasu, Igor Marojević diplomirao je Srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i studirao master iz Svetske književnosti na Univerzitetu Autonoma u Barseloni. Objavio je "Beogradsko petoknjižje": romane "Dvadeset četiri zida", "Parter", "Prave Beograđanke", "Tuđine" i zbirku priča "Beograđanke", kao i tri romana iz "Etnofikcije", još nedovršene pentalogije: "Žega", "Šnit" i "Majčina ruka". Tu su i novela "Obmana boga", zbirke priča "Tragači" i "Mediterani", knjige eseja "Kroz glavu" i "Krv je voda", "Roman o pijanstvima"...

Napisao je i drame: "Nomadi" (izvođena 2004. u produkciji barselonskog Instituta za teatar, na katalonskom i španskom, na kom je i napisana), "Tvrđava Evropa" (Belef 2008) i "Bar sam svoj čovek" (Beogradsko dramsko pozorište 2009-2011). Prema njegovom romanu "Dvadeset četiri zida", izvođena je u BDP pozorišna drama.

Zbog čega je tema Jasenovca toliko dugo ostajala, do te mere prećutkivana, neispisana i neispričana?

- Ranije sam mislio da smo kukavička kultura koja se rado služi Jasenovcem kad joj to treba, a neće da iznedri odlučan narativ sa dotičnom temom. Međutim, kada sam počeo da se ozbiljnije bavim njome, shvatio sam da mnogi pisci verovatno nisu imali snage da prođu kroz sav užas građe. Na primer, 1984. je objavljeno "Jedenje bogova" pokojnog Gorana Čučkovića, knjiga koja vrlo upečatljivo govori o Jasenovcu. Shvativši da je autor izdržao da napiše novelu ali ne i roman, razumeo sam zašto su mnogi bar donekle odustali od pisanja o mučnoj građi. Takođe, postoji otpor publike spram takvih narativa, budući da njena većina u umetnosti traži beg od manje ili više neprijatne zbilje, a ta je potreba svakako oprečna čitanju knjige ili gledanju filma o koncentracionom logoru.

Foto Ž. Knežević

Ako je Holokaust najveća tema 20. veka, raspričana na bezbroj načina, ima li istine u tome da samo Jevreji imaju pravo na Holokaust? Sve je ovo nanovo otvorila i priča oko "Dare iz Jasenovca" - da li je došlo vreme da otvaramo stare, žive rane?

- Prvo iz gornjeg niza pitanja je vrlo osetljivo, ali se tiče i drugačijih okolnosti u kojima su narativi o Holokaustu mogli da budu stvarani i promovisani u zapadnim društvima u odnosu na komunističko-socijalističku FNRJ i SFRJ. Imam tu sreću da sam rođen znatno posle Drugog svetskog rata, ali zbog toga mogu samo da retroaktivno nagađam. Najverovatnije je bavljenje Jasenovcem bilo viđeno kao tema čije bi oživotvoravanje kvarilo odnose Srba i Hrvata u zajedničkoj državi. Ispostavlja se da je tek kad je ona krvavo nestala i kad je prošao izvestan otpor stvaralaca, o kakvom sam ponešto rekao u odgovoru na prethodno pitanje, moglo da dođe do odlučnijeg narativizovanja jasenovačkog pakla. U trenutku dok razgovaramo, ja još nisam gledao film za koji me pitate, pa još ne mogu mnogo da kažem. Međutim, čitao sam i vrlo pohvalne prikaze "Dare iz Jasenovca", na primer onaj koji je napisao britanski istoričar Rori Jeomans, jedan od istoričara kojeg sam konsultovao za deo građe pišući o konclogoru i NDH u "Ostacima sveta". Bitno je da je taj film pokrenuo živu debatu, i to na svetskom nivou.

Pojedini su vam spočitavali da možete da pišete o Jasenovcu samo ako ste prethodno osudili Srebrenicu - čista zlonamernost ili samo nisu čitali?

- Kako je primetio prvi čitalac "Ostataka sveta", dr Igor Perišić, poliperspektivnost je jedna od najbitnijih osobina mog poslednjeg romana. Istorijskim motivima razvijanim u njemu pristupio sam sa najmanje dve ideološki oprečne strane, a i ako je s jedne, narator "zadužen" za prepričavanje datog događaja je bezmalo šizofrenik s nekom vrstom stokholmskog sindroma pa sam, u zavisnosti od trenutnog raspoloženja, zastupa obe strane. U kuloarima mi je s jedne strane zamerano pisanje o Srebrenici u "Ostacima sveta" a s druge, u javnim aluzijama, bavljenje Jasenovcem, kao da se, za početak, razmere zla u ta dva mesta mogu porediti. Na reakcije kakve ste pomenuli u pitanju volim da blagonaklono kažem da nisu ljudi koji su tako nešto mogli da izjave zlonamerni, koliko površni ili još i u možda najboljem slučaju - glupi.

Roman odlikuje upravo odsustvo očekivanih vrednosnih sudova, pokušaj razumevanja i onih drugih, davno osuđenih. Kako ste odabrali formalni pristup, katkad tvrdo dokumentaristički ali dosledno ljudski - pišući o zločinima, i to glasom počinitelja?

- Ukoliko želimo da shvatimo krupno zlo, teško da ga potpunije možemo rekonstruisati ako nismo razumeli i porive njegovog aktera, što naravno ne znači da ga opravdavamo. Pišući poglavlja romana iz pozicija svakovrsno različitih pripovedača nastojao sam da zamislim osobu koja trenutno predaje priču kako trenutno govori manjem društvu, te grubi upadi sadašnjosti u kazivanje o prošlosti smanjuju težinu naracije, kao što to već u mnogim okupljanjima i biva. Verovatno je takav pristup i urodio većom spontanošću "Ostataka sveta" i prepuštanjem krupnih vrednosnih sudova čitaocu.

U svom romanu očito ne podilazite niti jednoj pretpostavljenoj "strani". Kako očekujete da će biti "iščitan", tumačen sa aspekta politike?

- Iskreno, očekivao sam više gorljivih reakcija jedne ili druge ideološke strane, koje su u najvećoj mogućoj meri izostale. Izgleda da, uopšte, nisam baš najbolji prorok sudbine svog romana jer je i reakcija struke pohvalnija no što sam se nadao. Možda sam samo baveći se bolnim i osetljivim pitanjima od kojih sam neka i sam prošao, kao i bezmalo javni linč povodom jednog TV gostovanja i jednog romana, postao oprezan. S obzirom na očekivanja većih prepreka i na vrlo pozitivnu recepciju "Ostataka sveta", čak mi je kad sam pročitao konačnu rang-listu Velikog žirija za nagradu "Meša Selimović", s obzirom na ubedljivost trijumfa moje knjige, bilo pomalo i neprijatno.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

A SRBIJA?! Pitali Ruse Za koga ćete da navijate na EURO 2024? - ovako su odgovorili