EVROPEJSKO BLAGOSTANJE: Izvini, vuče, malo sam se šalio...

Zahar Prilepin

24. 11. 2020. u 13:06

Poznanici iz svih krajeva Evrope pišu mi obeshrabrujuća pisma. Iz obližnjih, takoreći evropejskih zemalja - takođe. Uopšte ne nameravam da budem ironičan povodom virusa korona, Bože sačuvaj. Ta zaraza već je napravila mnogo zla, i još će. Biti zlurad kad mi sami još nismo procenili razmere nesreće - bila bi to poslednja, sramotna stvar. Ja bih samo o tome koliko je nestabilno čitavo to evropejsko blagostanje, koliko je tamo lomljiv sistem socijalne zaštite.

ЕВРОПЕЈСКО БЛАГОСТАЊЕ: Извини, вуче, мало сам се шалио...

Foto Pixabay

Dobro - mi, s nama je sve jasno. Kod nas je diktatura, uz to još i korumpirana - mi čitav svet svojim divljaštvom ne od juče prepadamo. Ali tamo?! Otkud tamo puste police u supermarketima? Sluđeni građani, satrveni medicinari, pogubljeni političari? Zašto su opusteli čitavi gradovi? Zašto obodima tih gradova lutaju gomile migranata, koje baš briga za policijski čas i slične zabrane? Zbog čega ministri ekonomije čitavih, recimo, pribaltičkih zemalja - odjednom direktno saopštavaju da nikakve ekonomije kod njih u stvari nema, a ima "mehura od sapunice", koji izduše od prvog eksera - nesreća još nije stigla, a već je gotovo: pacijent jedva diše.

I kako, na primer, u takvoj situaciji izaći na evropsko tržište sa uobičajenim predlogom da se proda još malo rusofobije? Tu robu su trideset godina kupovali - šta je sad?

"Kolege, hajde da Staljina s Hitlerom izjednačimo i novi Nirnberg održimo?

Kako to 'ne'?

A hajde da ustanovimo sveevropski praznični datum okončanja sovjetske okupacije?

Šta, nepotrebno?

Ili, možda, da podignemo spomenike svim ženama koje su silovane od saradnika NKVD-a, i plus od burjatskih tenkista?

Ni to ne valja? A od čega ćemo mi onda živeti?"

Pričao mi je jutros poznanik, tek što je iz Rige doleteo, kako mu je u riškom kafeu prišla stara suparnica - protivnica imperijalne tiranije - i odjednom ga tiho upitala: "Kad će Rusi konačno doći?"

Neće nju to dugo držati, verovatno - ali nešto ju je nateralo da kaže, zar ne? Ima ona nekakav mutni predosećaj.

Priznajem, grešan, stalno mi pada na pamet priča o vuku koji je upao u jamu. Sećate li se?

Zec je ugledao vuka u jami. Poludeo je od radosti. Priskočio do ivice i počeo da sipa:

- Crkni, siva rugobo, đubre šumsko, buvlji care! Sad će doći lovci pa će te srediti!

Izdrao se i pošao svojim poslom. Malo protrčao i misli: "A ne, malo sam mu rekao, treba još." Vrati se zec do jame i ponovo:

- Kučko četvoronoga, buljooka žabo dlakava, njuško okupatorska!

Vuk sedi, sluša ga smireno, trepće očima, ne odgovara. Nema šta da mu kaže.

Zec opet ode, i opet misli: "Malo, malo sam mu rekao - za sve godine što me je u strahu držao, dok i u našu šumu nije stigla era demokratije."

Okrenuo se i trk nazad. Ali se tako zaleteo da je počeo da koči tri metra pre jame - i svejedno nije mogao da prikoči. I svalio se u jamu, kod vuka.

Posmatraju jedan drugoga.

I zec kaže vuku:

- Nećeš mi verovati, sivi, došao sam da se izvinim!

Kraj priče. Ili početak. Kako za koga.

***

Dođi kući

Rusija obezbeđuje Belorusiji 10% BDP-a, a spremna je i 90% da obezbedi. Spremna je da gine u boju za Jermeniju i da zagrli čitavu Ukrajinu. Spremna je da peva i pleše pored svakog zakavkaskog dvorca, da bi se na vrhu otvorio prozorčić i da bi nam odozgo nežno mahnuli rukom, ili maramicom. Mahnite čime god hoćete, možete čak i vodu pljusnuti - ipak je to neka pažnja. Na sve je spremna Rusija, samo da se odazovete.

Rusija kaže Pašinjanu: Daj da ti zaustavimo rat, prosto tako. Rusija kaže Ukrajini: Hajde da ti damo tri milijarde zelenih, a ti ne moraš da vratiš. Rusija kaže: Pusti me u Jurmalu da poživim, po Vilnjusu da prošetam, da ostavim tri plate, da na tvom brdu postojim, tvojim vinom da se nasladim, da popijem sve tvoju mineralnu vodu, da pojedem svo tvoje voće po trostrukoj ceni. Samo dozvoli.

Jer, kako mi volimo? Mi uzmemo Gamzatova, Salahova, Iskandera, Mkrtčajana, Kikabidzea, Ajtmatova, Babajeva i Hačaturjana - i postavimo ih na tron. I kažemo: Ti si naš najvoljeniji i najrođeniji, obožavamo te!

Pa šta će tebi dati tvoj London, tvoj Berlin, tvoj Pariz - oni te ni u ćošak neće smestiti. Neće te zvati u Holivud, nikad te neće prihvatiti kao sebi ravnoga, samo ne glumi da si Šarl Aznavur. Oni Aznavura vole kao francuskog pevača, a mi volimo jermenske, latvijske, turkmenske - prvosazdane, ravne nama, kakve ih je majka rodila.

Da, ti lažljivci mogu ti dati nagradu, ako na engleskom jeziku na evropskom konkursu otpevaš pesmu o tome kako te je Rusija silovala. Ali to je, kao prvo, sve na šta su oni sposobni, a drugo - baš tako, baš u tom trenutku oni te siluju. A ti to ne shvataš. Zevaš i pevaš.

Samo ovde u Rusiji na Estoniju i na Gruziju gledaju kao na centar sveta, samo ovde pevaju o Taškentu, samo ovde su Riga i Baku lepo tetovirani na levoj i desnoj stani grudi. I još mapa Kazahstana na leđima.

Ali njoj, toj Rusiji, potrebna je kakva-takva uzajamnost. Teško da nju, tako ružnu, možete ozbiljno zavoleti, ali bar nešto odglumite, bar joj u lice ne pljujte.

Ne. Evo opet iz Jermenije odjekuje - istovremeno: Zašto ste okupirali Nagorni Karabah, i - zašto niste okupirali Nagorni Karabah?

Zašto ti gledaš očima, Rusijo, zašto hodaš nogama, Rusijo? Zašto uopšte postojiš, iščezni napokon.

Da? I gde si iščezla? Gde si nestala u najtežem trenutku? Zašto ne pevaš moju pesmu, zašto nisi spasla moju zemlju, zašto nisi vaspitala moju decu, zašto mi nisi izgradila fabrike, gasovode i kosmodrom?

Odvratna si, Rusijo. Mrzim te. Pobeći ću od tebe na azurnu obalu Indijskog okeana.

... Nigde ti nećeš otići, ljubavi moja. Zauvek zajedno. Najtopliji ugao mog srca je pust. Dođi kući.


(Preveo Želidrag Nikčević)

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

NEZNANJE, PORICANJE I ZABORAV : Filozofsko pozorište u Bitef teatru