UTERIVANJE DEMOKRATIJE MI NIJE BILO PO VOLJI: Nikola Kusovac, istoričar umetnosti za “Novosti” o penziji, svojim počecima, zatvaranju muzeja

Dragana MATOVIĆ

23. 03. 2023. u 14:00

PENZIONERSKE dane poznati istoričar umetnosti Nikola Kusovac (1935) ne provodi kao većina njegovih vršnjaka, već, kako kaže, radi više nego dok je bio zaposlen. Kao poslednji mohikanac u svom poslu, zvanično jednom nedeljno, a nezvanično svakodnevno, daje mišljenje o autentičnosti umetničkih dela. Dugački su redovi ljudi ispred njegove kancelarije u Ulici Svetozara Miletića u Beogradu. Jer, niko poput njega danas ne ume da prepozna i proceni sliku, ikonu, crtež...

УТЕРИВАЊЕ ДЕМОКРАТИЈЕ МИ НИЈЕ БИЛО ПО ВОЉИ: Никола Кусовац, историчар уметности за “Новости” о пензији, својим почецима, затварању музеја

Foto V. Danilov

- Ima jedna izreka, dala baba groš da se uhvati u kolo, a dala bi sto da izađe iz njega. Ja, nažalost, ne mogu - kaže nam Kusovac. - Studente na fakultetu uče teoretskom razmatranju, a ne praksi. Tako postaju proizvođači magle, nemoćni kad stanu ispred umetničkog dela. U nauci ih lako prepoznajem po tekstovima punim fusnota. Takve internet kombinacije ne čitam.

Foto: Printscreen

 

Živo se Kusovac seća svojih početaka:

- Vratio sam se iz Afrike 28. maja 1963. Sledećeg dana sam izašao u čaršiju i sreo slikara Miodraga Nagornija, koji mi je rekao da se završava konkurs za prodajnu galeriju. Začudio sam se, jer u to vreme glavna prodaja umetnina obavljala se u komisionima. Skoro da nije bilo galerija. Tekuća umetnost je živela od dobre volje Partije, a Partija je u to vreme nagrađivala one koji su na njenoj liniji. Ipak, neko je odlučio da se u Kosančićevoj 9, gde je bila ramdžijska radionica za članove Ulusa, i gde su oni povremeno prodavali svoje radove, otvori prodajna galerija. Napisao sam molbu na kolenu i 1. juna počeo da radim. Nisam puno ostao, jer me je moj poznanik Lazar Trifunović pozvao da radim kod njega. Nisam dugo bio u zemlji i nisam znao gde radi. On mi je rekao da je u Narodnom muzeju. Noge su mi se odsekle. O tom poslu sam sanjao.

Još niko poput njega ne ume da prepozna i proceni sliku, ikonu, crtež...

Kusovac mu je rekao da je tek dobio posao, a Trifunović da on ne može odmah da raspiše konkurs.

- Istoriju umetnosti uglavnom studiraju devojke, a njemu je bio potreban muškarac da može da ga opsuje i natera da radi - kaže Kusovac. - Prethodni konkurs nije prošao kod Laze, jer su se prijavile samo žene. Zamolio me je da preko leta volontiram u Muzeju, a on će na jesen da raspiše konkurs. Preporučio me je kod mog budućeg šefa i kasnije direktora Miodraga Kolarića, u odeljenje novije jugoslovenske umetnosti.

Kusovac je pre podne radio u prodajnoj galeriji, pa je išao u Muzej, a onda se predveče ponovo vraćao na Kosančićev venac.

- Drugi su bili stariji od mene, pa sam bio na udaru. Niko nije mogao da dođe u Narodni muzej, a da ga ja ne primim. Shvatio sam da kustos Narodnog muzeja mora da služi svom narodu. Išao sam po kućama, gledao, preporučivao. Tako sam učio. Kad sam primljen 1964. godine, Laza je zatvorio muzej zbog rekonstrukcije. Te dve godine dok je trajala popravka i prepravka muzeja, svi su otišli, osim Kolarića i mene. Ostali su radili kod kuće.

Kusovac priča kako bi se rekonstrukcija Muzeja otegla u nedogled da tadašnji gradonačelnik Branko Pešić nije udario pesnicom o sto kad je čuo da otkako je muzej zatvoren, turisti koji su dolazili u Beograd umesto tri dana, ostaju samo jedan. To je za njega bio znak da muzej mora da se otvori. Tako je i bilo.

- Iskoristio sam rekonstrukciju da obiđem mnogo muzeja - govori nam. - U njima su radile, uglavnom, kustoskinje. One su bile nemoćne pred teškim materijalom. Velika slika, ramovi teški. Sve sam sređivao, postavljao, čistio da bih mogao da pogledam sliku, jer tek kad je uzmete u ruke postaje deo vas.

Išao je Kusovac od crkve do crkve, od manastira do manastira. Mnogo je naučio na terenu.

- Dok su drugi sedeli u kancelarijama, tražio sam umetnost po svim krajevima zemlje. Jedan od mojih profesora Dejan Medaković, koji je predavao umetnost novog doba, ponudio nam je barok, a to je najveća lažna umetnost. Srbi su suprotni baroku. Mi smo narod duha, okrenuti prema ikoni.

Kusovac je u penziji od 2001. godine. Kaže da se penzionisao zato što nije, kao osvedočeni nacionalista, bio po volji demokratskoj vlasti.

- Uterivanje demokratije mi nije bilo po volji. Nisam dozvoljavao da se Narodni muzej zatvori, pod bilo kojim izgovorom - priča nam. - Jednog dana sam došao u Muzej, a tamo - vanredno stanje. Dolazio je neki političar Štajner. Tadašnji direktor Muzeja Nikola Tasić poklonio mu je neolitsku skulpturu, koja je korišćena kao zaštitni znak našeg muzeja u Prištini. Tasića su doveli da bi mogli da zatvore Muzej.

UNUKA MU POMAŽE OKO TELEFONA

NIKOLINA unuka Nikica često dolazi da traži savet od svog dede.

- Ali, ja više ne znam da joj odgovorim na mnoga pitanja - kaže Nikola. - Ona studira psihologiju i ima neke složene zadatke. Pomaže mi oko telefona, ja to ništa ne znam. Kompjuter mi služi kao pisaća mašina, pošto još pišem, ali mejl mora da pošalje neko drugi. Verovatno bih i to savladao, ali postoji otpor, što bi rekao moj prijatelj Dobrica Ćosić: "Mi smo iz prošlog veka".

Nikola nije dozvoljavao da zatvore Muzej ni za vreme Nato bombardovanja. Znao je da ga neće bombardovati zbog izvanredne zbirke francuskih impresionista. U Muzej su preneta dela iz drugih institucija.

Iz drugih institucija sve sam sklonio što se skloniti moglo u Narodni muzej. Onog dana kada je pogođena zgrada Vlade Srbije, sa kolegama je skupljao poslednje vredne stvari u njoj. Sirene su ga zatekle ispred tadašnje kancelarije predsednika Aleksandra Vučića.

- Ostalo je još desetak slika da iznesemo, ali smo ih ostavili ispred vrata. Vučić je izašao i rekao nam da ima zakazanu konferenciju za novinare. Baš u to vreme bomba je pogodila taj deo zgrade. Kada sam došao ponovo, slike su bile zatrpane. Izvukli smo ih tek posle mesec i po dana.

CENE NE MOGU DA PRATIM

- SLIKE se sada prodaju više nego ikad, a cene više ne mogu da pratim - kaže Kusovac. - Ni sam ne mogu da verujem kad izgovorim neke cene. Slike Milana Konjovića dostižu cenu od 40.000-50.000 evra, a mislim da bi delo Nadežde Petrović dostiglo cenu od nekoliko stotina hiljada evra. Slutim da ćemo skoro čuti za naše milijardere. Kad čuju moje cene, kažu mi da sam iz prošlog veka.

Krug Kusovčevih prijatelja se proredio. Oko njega više nisu mnogi ljudi s kojima se decenijama družio.

- Prvi koga smo izgubili bio je Dragoš Kalajić - kaže nam. - On je prednjačio po nekim znanjima, iskustvima i dobrom čitanju savremene umetnosti. Otišla je i Smilja Avramov koja mi je bila više nego dragocen sagovornik. Nema ni Mome Kapora, Brane Crnčevića, čija me je pronicljivost uvek impresionirala. Nedavno su nas napustili i Rajko Petrov Nogo i Mića Danojlić.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)