IZ CARSKOG GRADA NA "MEŠINO OSTRVO": Nebojša Lapčević, dobitnik nagrade našeg lista

Marina Mirković

26. 02. 2023. u 11:41

SVESTRANI je stvaralac i kulturni delatnik Nebojša Lapčević, na "Mešino ostrvo" stupio kao pesnik, budući da mu je poetska knjiga "Filatelist" u izdanju kraljevačke Narodne biblioteke "Stefan Prvovenčani" donela 15 glasova kritičara i nagradu "Novosti" za knjigu godine.

ИЗ ЦАРСКОГ ГРАДА НА МЕШИНО  ОСТРВО: Небојша Лапчевић,  добитник награде нашег листа

Foto N. Skenderija

 Na to Ostrvo je prispeo pravo iz Kruševca, iz tog carskog, Lazarevog grada, iz "Bagdaline" košnice, i na njemu zaokružio svoja pesnička lutanja koja su ispisala "Filatelist" - taj svojevrsni unutrašnji putopis, inspirisan poštanskim markama kao podsticajem.

Šta, kao stvaralac u raznim formama i žanrovima, mislite o moći pesništva u današnjem svetu?

- U potkožnom kosmosu "Filatelista", kao celovite knjige pesama, čini se da će čitaoce voditi Arijadnina nit, počev od uvodnika, Ad principium epistolae do Fine epistolae, kao biblijsko-proznog verzeta, koji ima svoju formulu u stihu "Stižu li ti pisma prijatelju"?

I ideja je da sa čitaocima započnem razgovor, odmah na početku, a potom i u pesmama koje su spoj različitih iskustava, putovanja i imaginacije... To je kombinacija jezika i saznanja koje traži sagovornika u biću univerzalnog nauma. Sam pesnik je bogat uzajmljenim darovima neba, "a da čovek nije sopstvenik svega onog što zajmi" kako kaže Mišel de Montenj. Ova knjiga traži angažovanog čitaoca. Onog koji će stalno i spontano biti prisutan, u zajedničarenju s pesnikom i nebom, kako sam u eseju o Vasku Popi pisao, i to onog koji može da prati poruke stihova i misaone putokaze. I čitalac će postati srodan, orođen u imaginativnim i stvaralačkim moćima umetnosti gde će suočiti svoj unutrašnji i spoljašnji svet. I kako u pogovoru kaže Jana Aleksić: "To je poziv Drugoliku da papir progovori, punim rečima nadjača i ispuni belinu i slije se u predvečnu tišinu, kojoj stremi svaki, pa i Lepčevićev Homo Viator". Primetili ste da se moja energija preliva iz jednog žanra u drugi, bilo da je reč o poeziji, prozi, libretima za operu, esejima... Čini mi se da mi još uvek pamtimo dvadeseti vek po pismima, anzis kartama, razglednicama i da se ne snalazimo u ovoj civilizacijskoj vrevi gde tuđa aždaja jede našu decu. To je bila i tema moje zbirke pesama "Berači polena", i tako će biti dok ne sagradimo novo saće civilizacije.

Poetski autoportret ili intimni katalog doživljaja različitih kultura... Kako biste opisali zbirku "Filatelist", i značenje metafore izražene kroz kolekciju poštanskih markica?

- Moglo bi se reći da ova moja eliptična pevanja sadrže sve te elemente, možda zbog neprestane potrebe za komunikacijom sa svetom i bližnjima. Mi se vezujemo za stvari (pisma, suvenire s putovanja, mape, knjige) koje su tu da čuvamo kao praslike, a zarad nasušne potrebe čoveka. Zahvalan sam izdavaču, Narodnoj biblioteci "Stefan Prvovenčani", iz Kraljeva, glavnom i odgovornom uredniku Dejanu Aleksiću i recenzentu Živoradu Nedeljkoviću što su u značajnoj ediciji Povelje prihvatili da uvrste ilustracije s raritetnim poštanskim markicama. Zanimljivo je da je tu kolekcija, rekao bih likovne poetike, počev od prve markice Penny black, potom prve srpske markice, a potom markice: Gernika, Van Gog, Avala - Olje Ivanjicki, Puškin, Itaka... Pesnik je u ovom slučaju sakupljač stihova sa ucrtanih kota na mapi baštine. Imam potrebu da u mojoj poeziji postoji svojevrsni kod koji učitavamo u uzajamnosti i da pomoću te konekcije osetimo boju, zvuk, refleksivnost, upitanost i blagorečje. Mislim da pesnički postupak i izvodivost same ideje doseže do samih rubova vremeplovlja kao osobena vrsta modernosti. Savremeno doba traži nove forme knjige koje mogu ući koliko-toliko u trku sa digitalnim svetom. Perom pesnik niže brojanicu svemira, moj stih glasi, Kolekcionar je Onaj koji drži Krst i zvezdu, i odozgo, stižu kosmičke poruke kao sećanje na budućnost.

Slađana Ilić je u vašem dodatku Kultura zapisala: "Filatelist je svojevrstan putopis lirskog subjekta".

Foto N. Skenderija

Predsednik ste u "Bagdali", koja proslavlja lep jubilej... Kakvi su ciljevi, ideje, planovi na tom polju?

- Književni klub "Bagdala" ove godine slavi 65 godina postojanja i ta bagdalaška košnica je i danas živahna. Trideset pet godina dodeljuje ona "Bagdalin" prsten "Despot Stefan Lazarević", gde su, između ostalih, dobitnici: Desanka Maksimović, Dobrica Ćosić, Dejan Medaković, Antonije Isaković, patrijarh Pavle, Radomir Andrić, Milisav Savić, Dragoslav Mihailović, Mihajlo Pantić, Ljubomir Simović, Matija Bećković... Redovno izlazi Časopis za književnost, umetnost i kulturu "Bagdala", čiji su urednici bili: B. L. Lazarević, Dobri Dimitrijević, Miloš Petrović i sada Ljubiša Đidić. Takođe, izlazi Bagdala za decu i mlade, upravo smo objavili tematski broj posvećen Nikoli Tesli.

Kakav je vaš stav, kao pesnika, prema nagradama - pa i ovoj po mnogo čemu osobenoj, Mešinoj?

- Ovako značajna nagrada sa likom Meše, svakako da je velika čast i obaveza da, pre svega, sagledam svoj dosadašnji rad. Što se mene tiče, sve pesme iz "Filatelista" su objavljene u značajnim književnim časopisima i mislim da je književna periodika važna. Već rekoh da sam, čini mi se, uplovio u "Mešino ostrvo", i siguran sam da je i Meša Selimović ispisao svoj otšelnički luk negde gore, na nebu. Mene je posebno uzbuđivalo Mešino poetsko osećanje za tanana vibriranja, posebno unutarnji monolog, i sasvim živi, a nikako papirni, likovi. Mešina dela sam otkrivao kao literarni kvalitet magičnog intenziteta.

Kakav je, sa druge strane, vaš čitalački (ali i autorski, spisateljski) odnos prema delu Selimovića?

- Meša Selimović u knjizi "Tišine" kaže: "Dva su mi pisma u torbi, možda ću ih baciti u vjetar", kome su upućena ta pisma? Na nama je da odgonetamo njegove filozofeme. Možda jedno pismo otvara neotvorivo - poezijom - a drugo prozom. "Ulaz na južna vrata" (Narodna knjiga, 2007), zatim roman "Jezero u ćelijama" (NKC, 2013) i zbirka priča "Rukopis u terakoti" (2021), bila su potreba ka širim iskaznim prostorima. "Rukopis u terakoti", po rečima Enesa Halilovića: "Svaki element ove proze brižno (je) spušten na belinu prostora", i u ovom slučaju, osim na papiru, zapisan u terakotnoj tablici. Iz tog otiska nastala je i pesma "Nedovršena kolekcija", što je sama životna kružnica. Podsetimo se Mešinog nezavršenog romana iz savremenog života "Krug". Sa velikim uzbuđenjem, aprila 1996. godine, gledao sam u Kruševačkom pozorištu "Derviš i smrt" u dramatizaciji i režiji Nebojše Bradića... Ovom nagradom Meša Selimović na neki simboličan način stiže u Kruševac.

RAD NA LIBRETIMA

U vašem više no raznovrsnom opusu posebno se ističu libreta?

- Rad sa kompozitorom Miroljubom Aranđelovićem Rasinskim zaista je plodan. Povodom 1.700 godina od Milanskog edikta po mom libretu izvedena je kantata "Krst svetoga cara Konstantina". Zatim je povodom 650 godina Kruševca izvedena i prva kruševačka opera "Lazarevo obretenije". Libreto sam pisao na osnovu freske koju je Milić od Mačve naslikao povodom 600 godina grada. To je bilo svojevrsno muzičko pričešće knezu Lazaru na polzu i čast.

ČUVAR LEGATA MILIĆA OD MAČVE

ČUVAR ste i Legata Milića od Mačve, kakav je vaš odnos prema ostavštini tog značajnog likovnog stvaraoca?

- Kao što je za Dragana Jovanovića Danilova Požega prestonica malih gradova, tako je i Lazarev grad za mene carski grad Kruševac, trpeza puna duhovnih darova. Galerija "Kosovo, prvi prag Srbije" od 2008. je u sastavu Kulturnog centra Kruševac, u zgradi u kojoj je nekada bio žitni mlin. Poneko zrnce žitnog mlina, čini se, proklijalo je u likovnoj poetici velikog srpskog slikara, u kolekciji slika posvećenoj Kosovskom mitu, srpskoj istoriji i tradiciji, u 120 originalnih dela.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

RUSI U ŠOKU: Evakuisali 1.500 takmičara iz Krokusa, nijedan nije stradao od terorista, a sad se bune: Što nas niste spasili ranije? (VIDEO)