ŽIVIMO U STALNOM STRAHU: Slikar Milan Blanuša posle 23 godine predstavio crteže inspirisane - NATO agresijom

Miljana Kralj

12. 06. 2022. u 16:30

MOĆ, munja, udar, magla, ideje, nebo, raj, san... Reči. Velike reči, iscrtane na velikim papirima. To je nova postavka Milana Blanuše, izložena u beogradskom prostoru galerije "Rima" u Pariskoj ulici.

ЖИВИМО У СТАЛНОМ СТРАХУ: Сликар Милан Блануша после 23 године представио цртеже инспирисане - НАТО агресијом

Foto M. K.

Jedan od naših najznačajnijih savremenih stvaralaca i istaknuti pedagog, profesor emeritus Akademije likovnih umetnosti u Novom Sadu, prisutan na izlagačkoj sceni još od 1968. od kada se samostalno predstavio više od 50 puta u zemlji i inostranstvu, uspeo je ponovo da - iznenadi. I to serijom crteža koju je premijerno predstavio čak 23 godine nakon što su nastali.

- Moja prva ideja je bila da napravim izlet u nešto drugačije - objašnjava, za "Novosti", slikar koji je kreativnost dokazao i u grafici, skulpturi, dodajući da je svestan kako mnogi, od aktuelne postavke, nisu očekivali crteže na kojima su samo reči. - Mada sam i pre i posle ove serije koristio tekst, najčešće kao strukturu, iza ili oko figure, a nekada je imao značenje i grafita, ovo se razlikuje. Pre su to bile uglavnom poruke koje su nekada imale veze sa radnjom, izrazom, pokretom na slici, a nekada bile u potpunoj suprotnosti. Rečima se služim i danas, posle 20 i više godina od ovog ciklusa, na slikama, grafikama i crtežima. Ali, ovi radovi su istovremeno i refleksija na vreme u kome su nastajali, a to je 1999. i NATO bombardovanje.

I ostale su samo reči?

- One su potpuno ogoljene. Dok sam radio ciklus, imao sam u glavi da prvi kontakt posmatrača sa radovima treba da bude vizuelni. Da reaguju na ritam, kompoziciju, pa tek onda na značanje reči. Reči su na nemačkom, a neke i na engleskom, pa ko ne zna te jezike i ne može da shvati njihovu poruku, ali može da razume likovnost.

Foto M. K.

Ali one ipak imaju značenje?

- Kompletan utisak se dobija kada se razume i šta te reči znače. Ali, reči sam prvo birao u odnosu na format, dva metra puta jedan i po, što je bio prostor na kome je trebalo da stane četiri, eventualno pet slova. Ali, to nisu bila samo slova, već su morala nešto i da znače i nosila su pečat te atmosfere bombardovanja. Tako su se pojavile reči poput magle, udara, snage, koje upravo upućuju na ta događanja.

A nebo, ideje...

- Nebo je nešto lepo, kao što je i Norveška - daleka, lepa i čista. To je neko moje viđenje. A ima tu i potpuno apsurdnih reči kao što je instalacija.

Šta vam lično znači upotreba reči?

- Malo sam škrt na rečima. Uvek stavljam naglasak na tu vizuelizaciju. Tako i kada polazim od muzike, kada slušam bluz ili džez, najčešće, kako ne govorim engleski, ne razumem o čemu pevač peva. U muzici mi je bitnija ta harmonija koja me uzbuđuje i znači mi mnogo više od teksta pesme. Znači mi kako se nešto peva, sa koliko emocija, dok su nekome, opet, bitniji stihovi i ono o čemu se peva.

Svirate li još saksofon?

- Da.

Koliko je za ove radove značajno što su na velikom formatu, što su veći od čoveka?

- Format je veoma bitan. Najveći i najpoznatiji današnji slikari stvaraju radove velikih dimenzija. Ako pogledamo dela Kifera, Bazelica, Gerda Rihtera, vidimo da su ogromna.

Taj format uvlači posmatrača u sliku. Dok posmatrate Kiferove predele, dugačke sedam, osam metara, i sami postajete deo njih. Nemate tu mogućnost distance, da prilazite ili se odmičete da bi videli neki detalj. Rad vas guta. Tako se i ovim mojim velikim rečima ne prilazi da bi se iščitavale. Posmatrač pred njima postaje deo njih. Gledao sam ljude koji im prilaze i shvatio kako deluju sićušno u odnosu na te formate. Čovek je u samoj slici, crtežu.

Zašto više od dve decenije niste izlagali ove radove?

- Prvi razlog je tehničke prirode, jer je trebalo opremiti ih. Te papire velikih dimenzija ne možete samo zakucati za zid. Moraju se staviti u kutije od ramova, u pleksiglas, a sve to košta. Drugi razlog, nisam znao kako bi se posle bombardovanja ova dela tumačila. Vremenska distanca je bila potrebna, a sada kada ih gledam, vidim da su i dalje aktuelna.

Foto Privatna arhiva

Suočavamo li se opet sa istim opasnostima i da li nas ono kroz šta smo prošli čini otpornim na ono što može da nas snađe?

- To je trajno stanje. Tu bolest je nemoguće izlečiti, ona se može samo zalečiti. Stalno smo u nekim problemima, da li je to ekologija, ekonomska kriza, ratovi... To traje. Nema boljitka.

Koji je najveći izazov vremena u kome živimo?

- Nesigurnost. Strah od budućnosti. Svi se pitaju šta će biti. Šta će biti ove zime, za godinu, dve,...

Šta čovek sa svojom ličnom sudbinom može u takvoj situaciji?

- Pojedinac ne može ništa. Ranije su govorili da umetnik može da menja svet. Ma ne može! Umetnost može samo da ukaže na nešto što je negativno u društvu, ali da ga menja - teško.

A šta može da menja umetnost?

- Može da menja autora, umetnika samog. I ja se menjam iako sam u godinama i sa dobrim stažom, od 50 i nešto godina. Na kraju i ova izložba koja je iskorak u nešto meni nepoznato, uticala je u međuvremenu na moj rad, utiče i danas, na to pročišćavanje slike i grafike, na minimalistički pristup radovima. Mislim da je to pozitivno.

Koja je najveća pretnja umetnosti kod nas?

- Ne postoji tržište, zbog čega su naročito mladi umetnici u teškoj situaciji. Čak egzistencijalno ugroženi. Treba živeti, raditi, nabaviti materijal... To je problem. Možda se zato neki i okreću disciplinama koje ne iziskuju toliko para, kao što su video-radovi, instalacije, ambijentalne postavke. Snalaze se. Ja sam još u vodama klasičnog slikarstva, koje podrazumeva platno, ram. Bavim se i terakotom. Doduše, zemlja je jeftina. Svako leto odlazim po mesec dana na "Teru", u Kikindu, i radim. Glina kao materijal ne pruža mnogo eksperimentisanja, već traži brzi rad, jer se brzo suši. Ima svoju težinu. U njoj može da se izvede samo ono što dozvoljava ta tehnologija.

Šta trenutno radite?

- To su linorezi, koji imaju poneki tekst, ali u sasvim drugom kontekstu. Nastavljam da provociram. Što da ne? Volim da provociram posmatrača.

U čemu je svrha te provokacije?

- Želim da posmatrača malo poremetim. Da ne vidi to što misli da vidi, već je to nešto sasvim drugo. U toj konstelaciji stvari, razmišljanja i osećanja, izvlačim neku poentu.

Koju?

- Da sam uspeo.

ZNAČENjE MONUMENTALNIH REČI

BLANUŠIN izbor pojedinih reči proistekao je iz kako sam kaže "celokupne situacije koja se zbivala na ovim prostorima" - od ekonomskih političkih kriza, preko tragičnog građanskog rata, sankcija, opšte devastacije svih vrednosti, neuspelih pokušaja otpora i borbe, sve do bombi koje su odnele živote običnih ljudi i razorile zemlju - piše i katalogu istoričar umetnosti Nevena Martinović, kustos "Rime". - Stoga ne treba sumnjati da je u ovim crtežima, nastalim u tri meseca najakutnijih egzistencijalnih tenzija, Blanuša dodelio središnje mesto i monumentalnu formu rečima posebnog značenja.

"KOD NAS SE NE PLjUJE"

KAKO je rekao, za "Novosti", Blanuša kada koristi nemačke reči, ili od njih pravi kovanice kao što je "kunstpolicaj", uvek za ispravnost konsultuje svoje prijatelje u Nemačkoj. Tako je, priča, jednom hteo da od nemačkog glagola pljuvati, napravi imenicu, da bi jednog od svojih likova označio kao "pljuvača". Prijatelj mu je zbunjen rekao da je kovanica jezički ispravna, ali da se "kod njih ne pljuje".

UMETNIČKA POLICIJA

- KUNSTPOLICAJ je moja izmišljena kovanica. Nemci je razumeju, ali takva reč ne postoji. Ne postoji ni kod nas "umetnička policija", kao pojam. Ona, međutim, može da postoji svuda u svetu, u zemljama koje imaju čvršći režim, i ne dozvoljavaju slobodu. Tu postoje državne službe bezbednosti, a to je "kunstpolicaj". U mojoj generaciji nije bilo te vrste kontrole, da smo bili uslovljavani šta da radimo i gde da izlažemo. Toga nema ni danas. Ali, sa druge strane sada imamo totalnu nezainteresovanost društvenih struktura za stvaraoce. Slobodni ste, ali ste i ostavljeni da se snalazite. Društvo ne vodi generalno računa o kulturi, a pogotovo ne o umetnosti.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)