OD SLETA NA STADIONU JNA DO PRESTIŽNOG KANA: Sandra Perović, urednik i novinar RTS, o televiziji, autorskoj emisiji "Velika iluzija"

JELENA BANjANIN

26. 03. 2022. u 14:01

TAMO gde postoji volja, postoji i način, stara je izreka koja nas motiviše i inspiriše na rad i predanost našim životnim ciljevima.

ОД СЛЕТА НА СТАДИОНУ ЈНА ДО ПРЕСТИЖНОГ КАНА: Сандра Перовић, уредник и новинар РТС, о телевизији, ауторској емисији Велика илузија

Foto G. Jović

Kada je ljubav iskrena i prava, uključujući i onu prema poslu, motivacija traje i čini se da je sa godinama čak i intenzivnija. Moja ljubav prema televiziji je baš takva, nekako iskonska.

Nije neobično što baš ovim rečima Sandra Perović počinje razgovor za "TV novosti". Ova novinarka, filmska kritičarka i pomoćnik glavnog i odgovornog urednika Zabavnog programa RTS oduvek je bila fascinirana televizijom i velikim platnom. Poznata Beograđanka odrastala je u umetničkoj porodici uz oca Slavka, koji je bio velika muzička zvezda i koji se često pojavljivao na televiziji. Sandra je ljubav prema pokretnim slikama pretočila u ekskluzivne priče i intervjue sa najvećim svetskim zvezdama. Nema ozbiljnije filmske smotre sa koje u poslednje dve decenije nije izveštavala. Bila je u međunarodnim žirijima kritike na Kanskom, Venecijanskom i Berlinskom festivalu. Ako bi morala da odabere, Kan bi bio na pijedestalu jer, kako kaže, atmosfera i moć tog festivala čine se posebnim, a zbog uticaja, sofisticiranosti i elegancije opravdano nosi epitet najprestižnijeg. Od 2015, uređuje i vodi emisiju "Velika iluzija", koju pratimo subotom na RTS 2.

Lea Sejdu, Foto Privatna arhiva

Koliko se televizija, a pre svega njena moć, promenila od vremena vašeg oca do danas?

- Promene u televiziji kao mediju u odnosu na to vreme su naravno velike, uslovljene dobom čiji smo savremenici i novim tehnologijama. Imam tu sreću da uprkos talasu problematičnih sadržaja i formata, koji vladaju ne samo našim već i svetskim medijskim etrom, radim i stvaram na televiziji koja nastoji da održi vrednosti uspostavljene u njenim najranijim danima, i to u svim segmentima programa. Uprkos prognozama da će je "pregaziti" internet, nekakve platforme i kanali gde svako može da se "igra televizije", voditelja, novinara, snima i strimuje najrazličitije sadržaje, moć i uticaj televizije ne opada. To uostalom najbolje potvrđuju rejtinzi. I najveći "kritičari" televizije, ne odriču se minutaže na elektronskom mediju, već rado hitaju ka njoj.

Met Dejmon, Foto Privatna arhiva

Od malih nogu pevali ste u horu, vodili priredbe, recitovali, ali interesantna je priča o sletu iz 1980, kada je umro Tito. Zašto pamtite baš taj događaj?

- Čovek sa godinama, sasvim prirodno, počinje u sebi da podstiče sećanja, pogotovo ona koja vas vezuju za srećan, bezbrižan period života. Scene, zvuci, emocije iz prošlosti jednostavno ostavljaju trag. Sećanje služi da zaštiti i usmerava ponašanje u budućnosti.

Taj slet je bio moj prvi veliki javni nastup kome je prethodio tromesečni izostanak sa nastave, što nam je kao deci bio najveći izazov. Sećam se svakodnevnih proba, uvežbavanja koreografije, odlazaka na stadion JNA. Bio je to prvi slet bez tadašnjeg predsednika SFRJ, a pamtim ga po obilnoj kiši koja je prethodila događaju, blatnjavom stadionu i ljigavoj kišnoj glisti koja je puzala po mojoj nozi.

Tim Rot, Foto Privatna arhiva

Ako je svet pokretnih slika "Velika iluzija", šta je najveća iluzija?

- Kao i nekada, i danas se realnost i iluzija, bilo velika ili mala, neminovno prepliću.

Godar je dao svoju definiciju da je film istina, a De Palma da je laž. Najbolje je da svako pronađe svoju istinu o tome. Film je i spektakl i vid društvene aktivnosti i kao takav je privlačan. U ovom trenutku, za mene je najveća iluzija da ćemo ikada više živeti životom koji smo imali pre korone, i svih ovih strašnih dešavanja koja ne prestaju da nas iznenađuju.

Pominjete Brajana de Palmu koji se uz Džordža Lukasa i Martina Skorsezea nalazi na vašem spisku izazova. Zašto biste voleli da razgovarate baš sa njima?

- To su za sada nereazlivaoni intervjui. Ali, kada imate cilj, ništa nije teško. Samo je pitanje vremena kada će se ostvariti. Imam specifičnu empatiju prema de Palminom opusu, izboru tema i autorskoj doslednosti. On je Džordžu Lukasu osmislio uvodne reči "Pre mnogo godina u dalekoj, dalekoj galaksiji...", gde se odigrala saga "Ratovi zvezda". I nekako mi ta rečenica, baš odzvanja u glavi tokom ovih strašnih dana.

Kolin Farel, Foto Privatna arhiva

Pred kojim velikim sagovornikom ste osećali tremu?

- To nije trema. To je više neko uzbuđenje zbog kojeg vam proradi adrenalin i fantastičan osećaj profesionalne satisfakcije nakon obavljenog posla. Takav subjektivni doživljaj, obično se vezuje za baš velika filmska imena - bilo da su reditelji ili glumci.

Postoji li intervju koji biste sada potpuno drugačije uradili?

- Pre nekoliko godina, oskarovac Stiven Frirs mi je nakon intervjua postavio nekoliko neprijatnih pitanja. Trudim se da razbijem predrasude koje neki, nažalost, i dalje imaju prema nama. Tada nisam uspela. Danas bi taj intervju potpuno drugačije izgledao.

Benisio del Toro, Foto Privatna arhiva

Koje razgovore pamtite po tome što su izašli iz očekivanih okvira?

- Većina filmskih stvaralca sa kojima sam razgovarala, a ima ih blizu 400, ostavlja utisak običnih, jednostavnih i ne toliko "glamuroznih" ljudi, jer film i sve oko njega jeste iluzija. Shodno tome se obradujete ili razočarate. Mnogo je pozitivnih utisaka. Na primer, harizma i dobroćudna narav Ričarda Gira su neverovatni, a pričali smo i o filozofiji i budizmu. Veoma inspirativan je bio i Nikolas Kejdž, koji mi je govorio o tome kako je iz profesionalnih razloga prezime Kopola promenio u Kejdž. Kao bratanac slavnog Frensisa Forda Kopole, osećao je veliko opterećenje. Bilo mu je važno da kada dođe na audiciju, može da se koncentriše na scenu, a ne na priču o "Apokalipsi danas".

Jednostavno, morao je da nađe svoj put. Vensan Kasel mi je priznao da Evropljani imaju kompleks zato što filmsku industriju u svetu uglavnom drže Amerikanci, pa se ljudi osećaju manjim, ali da kada odu u Ameriku shvate da je i za njih podjedanko teško da snimaju filmove. Na temu Oskara, te godine nominovana francuska diva Izabel Iper mi je rekla da je svesna da ga i najveći ljudi nikada nisu dobili. Sa Vanesom Redgrejv

pričala sam o izbegličkoj krizi u svetu i interesovalo ju je kakva je situacija kod nas, dok sam uoči intervjua sa Metom Dejmonom razgovarala o vakcinaciji i kovidu.

Harvi Kajtel, Foto Privatna arhiva

Šta ste najzanimljivije čuli u neformalnim razgovorima sa svetskim glumcima, rediteljima, muzičkim zvezdama...?

- Dogodi se ponekad vreme za neformalni razgovor koji se vodi na najrazličitije teme - od pitanja autora kako mi se iskreno dopao njihov film do izvinjavanja što nisu bili dovoljno pričljivi zbog umora ili glavobolje. Mnogi susreti sa zvučnim imenima iz sveta filma donosili su ushićenje, profesionalnu satisfakciju, čast i zadovoljstvo jer sam ostvarila komunikaciju sa ljudima koji su spoznali svoju "magičnu formulu uspeha".

Neodoljivo je bilo razgovarati sa britanskim džentlmenima sa titulom "ser": Majklom Kejnom, inače rođeni smo istog dana, zatim Entonijem Hopkinsom, koji mi je pričao o Beloj Crkvi gde je snimao "Rat i mir", kao i Džeremijem Ajronsom koji mi je otkrio da je postao glumac jer je želeo da ostane izvan društva najviše što može, da bude poput čergara koji putuje od mesta do mesta, priča priče i sastaje se sa drugim pripovedačima.

Harvi Kajtel, kao surovi procenitelj "sedme sile", kazao mi je - "Vi ste mi danas postavili najbolja pitanja". Prijao mi je razgovor sa Ejmi Adams koja mi je rekla "dopada mi se vaša energičnost". Zanimljiva mi je bila i priča Kolina Farela, koju je sam inicirao, o usamljenosti kao problemu današnjice koji je isplivao na površinu, te da se sasvim jasno vidi koliko se ljudi muče sa tim.

Nikolas Kejdž, Foto Privatna arhiva

Kao vrhunski profesionalac i žena od stila, na malim ekranima ste uvek glamurozni, ali šta radite kada se ugase kamere? Kako se opuštate od "bleska" reflektora?

- Svet holivudskih zvezda zapravo se čini virtuelnim. Imam utisak da i oni sami teže životu običnih ljudi. Mislim da čeznu za "slobodom kretanja" i da im više prija da budu neupadljivi, rasterećeni, neprepoznatljivi. U tome je lepota življenja. Zato u poslednje vreme sve češće odlazim u Lipovačku šumu na plac.

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a