VIŠE, nekako, i ne znamo za strah. Izlazimo, kupujemo po okolnim albanskim radnjama, ali se, ipak, najslobodnije osećamo ovde u crkvenom dvorištu i oko njega. Znaju Albanci da smo ovde najbezbedniji pa nas povremeno provociraju. Naročito leti kada pored crkvenog dvorišta prodaju zelen iako imaju pijacu, ili tokom jeseni, drva. Ali mi koji smo ostali nikada nećemo otići iz Lipljana. Nadam se da smo ono najteže već preživeli. Malo ko nas posećuje, pa se, uglavnom, oslanjamo jedni na druge, i na svetinje i Boga.

Komentari (0)