Bora Otić: Čaršija više nije ista
06. 01. 2013. u 11:32
Autor i voditelj najgledanije emisije RT Vojvodine "Petkazanje" govori o ravnici i sudbini običnog čoveka
DRUGI su možda imali sumnju da će se "Petkazanje" brzo "pohabati", ali ne i Bora Otić. Govorili su mu da se takav koncept lako troši, ali autor i voditelj danas najgledanije emisije RT Vojvodine je imao svoju računicu. Ako svaka kuća ima bar četiri priče, pa broj kuća puta četiri - to je onda više snimajućih dana nego kobasica.
- U Vojvodini se to tako meri. One su, i ovih prazničnih dana, glavna poslastica na našoj trpezi - kaže kroz osmeh Otić, pod čijom reporterskom "lupom" se našao gotovo svaki kutak naše ravnice.
Ni posle osam godina, njegova potraga se ne završava. Svaka nova nedelja znači - četiri nove čaršije. Pitamo ga da li se umori.
- Od čega? Od ljudskih priča? Od lepota Vojvodine? Ne može to da umori.
Ne čudi zato što se rukopis "Petkazanja" toliko čita, što je postao vojvođanski trend i brend, u kojem se u svim duginim bojama "slikaju" najraznovrsnije sudbine običnog čoveka. Tim "slikama" Bora i ne pokušava da sakrije da mu je Vojvodina, koliko god voleo i druge krajeve, najlepša na svetu.
- Kada sam pravio dokumentarac o njima, dokučio sam reči jednog sagovornika: "Ne može se na salašu bećarski živeti. Salaš je robija." On je danas sinonom za lepotu, mir, tišinu. Ali salaš zapravo traži slugu.
- Ono što mi imamo, nema niko. Da nas toliko ima, da smo toliko različiti, a da se toliko volimo. Postoje neki budžaci, poput Deliblatske peščare i Gornjeg Podunavlja, koji kao da su izmešteni iz ovog sveta. Čuda neviđena. Oni urbani tipovi, koji se ne snalaze ako ne vide beton, mesing i prekidače, verovatno bi rekli da moji parametri lepote baš i nisu u redu. Postoje, s druge strane, i oni koji mi pišu: "Nisam Vojvođanin, ali uz vašu emisiju sam zavoleo taj kraj". Po onoj narodnoj - da o ukusima ne vredi raspravljati, tako je.
Kada je krojio studijski deo emisije, Otić je želeo da se, uz prigušena svetla i tihu muziku, stvori utisak mini- bioskopa, koji će svakog petka uveče okupiti porodicu. "Petkazanje" je tako postala zabava za sve strukture, a Bora ne krije da mu godi kada od mladih ljudi dobije poruku da su prvo odgledali emisiju, pa tek onda izašli u grad. A kuda Otić odlazi posle "Petkazanja"? Na drage mu tamburaše?
- Volim tamburu. Ali malo je ovaj posao klovnovski. Kada se popale svetla, mi ostajemo sami. Šta smo radili - ništa, ko nas je sačekao na izlazu - niko. To što nemamo nikakav dokaz u rukama je prokletstvo elektronskog medija. Ono što smo snimili, pustili smo u etar i sada čekamo nova svetla.
Zato Bora i piše. Svake nedelje u novosadskom "Dnevniku" izlazi njegova kolumna, koju, kako kaže, narod dobro "pije". A on u njoj od zaborava čuva stare, vojvođanske reči.
- Žao mi je što se gubi onaj "naški" divan. Ušao nam je tuđi jezik na mala vrata. Zato se trudim da neke lepe reči, koje sam kao dete slušao od starijih, i koje mi u nekom trenutku samo zasijaju kao sijalica, sačuvam. Ne tražim ih po knjigama, već po sećanjima. Moj drugar Simo Matić i ja razmišljamo da popišemo sve te reči i predamo ih kao dokument. Da se ne zaborave.
- Uradio sam priču sa mamom, o njenom "čudu iz ormana" (ručnim radovima). To je bilo na ivici žileta. Pomislio sam - ili će da bude veoma dobro ili će biti posekotina za ceo život. Ispalo je veoma dobro. Moja mama više nije među živima, pa mi je ostala draga uspomena na nju i u ovoj formi.
Voleo bi Bora da se sačuvaju i mnogi fenomeni, poput - klupice ispred kuće, koja ima snagu najatraktivnije lokacije za pretresanje abrova. Često ih dotakne u svojoj emisiji, a u odbranu njihove aktuelnosti, "prilaže" jedan vic:
- Sedela žena na klupici sa svojim komšinicima, pa kada se vratila kući bogatija za nove tračeve, pita je muž: - Gde si bila? - Pa na "fejsbuku" - odgovori žena.
I koliko god neki fenomeni odolevali zubu vremena, koliko god preživljavali nalete nekih novih vetrova, čaršija, kaže Bora, više nije ista.
- Suviše se brzo živi danas. I nekada se mnogo radilo, ali bilo je to drugačije. Sada stalno nekud žurimo, a ništa ne stižemo. Imam drugare sa kojima se nisam video osam meseci. Ta virtuelna komunikacija stvara lažni osećaj da smo, iako se ne gledamo u oči, u stalnom kontaktu.
Ostalo je, kaže Otić, da se družimo po sahranama i svadbama. S tim što je, dodaje, više sahrana nego svadbi.

KADA krene u potragu za pričama, Bora već na ulasku u neko mesto dobije "saradnike". Jer, nije tajna da svi uvek sve znaju.
- Kada su hapsili neke ljude u jednom sremskom selu, pitali su meštane da li su znali da se "krivci" tu kriju, a jedan seljak im je "odbrusio": "Pa, kod nas se zna šta koja kuća kuva, a kamoli da li se neko krije."