NAŠE STRADANJE I BOL SKRIVAMO OD SEBE I DRUGIH: Reporter "Novosti" u muzeju Banjičkog logora, posvećenom najvećem kazamatu okupirane Srbije

Vojislava Crnjanski Spasojević

13. 09. 2020. u 16:00

SREDINOM sedamdesetih godina prošlog veka Muzej Banjičkog logora obilazilo je i po 40.000 ljudi godišnje. Najviše đačkih ekskurzija. Danas ne svrati više od 1.500 duša, a poseta je dodatno oslabila u vreme korone.

НАШЕ СТРАДАЊЕ И БОЛ СКРИВАМО ОД СЕБЕ И ДРУГИХ: Репортер Новости у музеју Бањичког логора, посвећеном највећем казамату окупиране Србије

Foto Ž. Knežević

Mnogi koji bi i hteli da odu možda pomisle da muzej ne radi jer je trava često nepokošena, a vrata zaključana. Naime, postavka posvećena najvećem koncentracionom logoru na tlu Srbije u Drugom svetskom ratu, u kom je bilo zatočeno više od 23.500 ljudi, radi samo četvrtkom, petkom i subotom od 10 do 17 sati. Reporteru "Novosti" tokom avgusta desilo se da je dva puta pokušao da uđe upravo u to vreme, ali je naišao na zamandaljenu kapiju.

Foto: V. C. Spasojević

Kasnije se ispostavilo da je zbog nedostatka sredstava u Muzeju zaposlen samo jedan vodič, koji je u tom periodu bio bolestan. Dakle, kada je vodič na bolovanju - muzej našeg stradanja ne radi. Takođe, zbog nedostatka novca trava se kosi samo jednom mesečno.

Uprkos neveselim uslovima u kojima sada ova postavka radi, za sledeću godinu najavljena je finansijska injekcija, pa se očekuju izvesna renoviranja. Kako nam je rekao vodič Andrej Ćirić, za početak će biti vraćena sala za predavanja, koja je postojala u vreme kada su ljudi masovno posećivali bivši logor.

Foto: V. C. Spasojević

- Sve je više zainteresovanih škola za organizovane posete, što daje nadu. Od ostalih posetilaca, polovina su domaći, a polovina strani turisti, mahom su iz Evrope. Nedavno su nam bili i neki Južnoamerikanci, dolaze Izraelci i Kinezi - kaže Ćirić.

Logor se nalazi u predratnoj kasarni Osamnaestog pešadijskog puka Vojske Kraljevine Jugoslavije na Banjici, koji je odlukom Gestapoa i Uprave grada 1941. pretvoren u prvi gradski koncentracioni logor. Zgrada je bila blizu železnice, pa je logoraše bilo lako dovesti, a s druge strane, u blizini su Jajinci, kao najzgodnije stratište, i najveća masovna grobnica u glavnom gradu.

Foto: V. C. Spasojević

Prema Ćirićevim rečima, čak 60 odsto logoraša bili su "nepolitički", zemljoradnici masovno hapšeni po selima. Oni su bili "rezervoar ljudstva" za slanje na prinudni rad u Nemačku, i za kvote odmazde 100 streljanih za jednog ubijenog Nemca.

- Od preostalih 40 odsto, polovina su bili komunisti, a polovina pripadnici Ravnogorskog pokreta. Oko 10 odsto bile su žene, ne samo komunistkinje, već i žene viđenijih ili traženih ljudi, koje su uhapšene da bi se njihovi muževi predali - kaže Ćirić.

Među njima jedno vreme bila je i žena komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini generala Dragoljuba Draže Mihailovića. Hapšeni su i seljaci jer nisu predali viškove useva, šverceri, crnoberzijanci, klasični kriminalci.

Foto: V. C. Spasojević

Prosečno je u logoru bilo oko 1.500 ljudi istovremeno, ali je u zimu prve na drugu ratnu godinu taj broj bukvalno dupliran. U sobama planiranim za 50 boravilo je i po 70-100 ljudi. Ljudi su dovoženi i iz drugih beogradskih logora i zatvora, od kojih su mnogi u međuvremenu zaboravljeni. Zatočenika je tako bilo i na mestu izgorelog Depoa, na Bulevaru kralja Aleksandra.

Sačuvana policijska evidencija pominje imena 23.697 logoraša, ali ova brojka nije konačna jer na spiskovima nema celih grupa za koje se zna da su tu bile. Isto tako ni broj od 4.200 likvidiranih, čije je ime i prezime evidentirano u banjičkim knjigama, nije konačan, jer među njima nema mnogih imena. Nije uračunato ni oko 3.800 ljudi koji su odatle poslati u druge logore u Evropi, gde su umrli. Nisu ubeleženi ni starci koji su puštani dan-dva pred smrt, da skončaju kod kuće.

Najveći broj streljanih je u Jajincima i njihova tela su pred kraj rata spaljena, ali je bilo streljanja i u Jabuci kod Pančeva, Skeli kod Obrenovca, Mladenovcu... Najviše ljudi po danu ubijeno je 1. oktobra 1943. godine - 323. U logoru su postojale tri sobe smrti - dve muške i jedna ženska.

Foto: V. C. Spasojević

Među logorašima bilo je i 798 dece, od novorođenčadi do 17 godina. Prema nacionalnoj strukturi, 90 odsto su bili Srbi, ali je bilo i Jevreja i Roma, kao i 1.000 stranih državljana, pre svega Grka, pa Italijana, Rusa, Engleza, Albanaca... Više od 60 odsto zatočenih bili su zatvorenici nemačkih okupacionih snaga, dok je srpska uprava imala nadzor nad ostalima. Pri logoru je nemački BdS (sigurnosna služba) imao svoj Specijalni odred, koji je gospodario ljudskim sudbinama. Pored nemačkih komandanata, u vrhu ove jedinice bio je i folksdojčer iz Crvenke Peter Kriger.

U okviru postavke nalazi se i fotografija šefa Specijalne policije Dragog Jovanovića. Za njega se, kaže Ćirić, pričalo da nije streljan 1947, kako se vodi u zvaničnim dokumentima. Tvrdilo se čak da je pedesetih viđen u Sloveniji. Ovo nikada nije potvrđeno, ali se zna da je za života novim vlastima ostavio priručnik kako da izađu na kraj sa neprijateljima u emigraciji. Pojedini ibeovci, zatvoreni u sremskomitrovačkoj kaznioni, tvrdili su da su i neki policajci promenili uniformu, pa su ih kao "pravoverne" komuniste hapsili pre rata, tokom rata, ali i posle njega.

Banjički logor nastavio je, dakle, da funkcioniše neko vreme i po oslobođenju kao zatvor za okupatore i "narodne neprijatelje". O tome svedoči fotografija Riste Marijanovića iz 1945. na kojoj se vide žene u redu da predaju pakete.

ŠTRIKANE ČARAPICE ZA ĆERKU

PORED ličnih predmeta, cipela, maramica ili ćilima, ostalih iza zatočenika, izložen je i jedan broj krpenih lutaka. Njih su majke pravile za svoju decu, zatvorenu tu, sa njima. U jednoj od vitrina je i stara, izbušena torba dr Rahele Mićić i dečje, polutrule, štrikane čarapice. Navodi se da je majka streljana sa kćerkom. Bilo je to pred samo oslobađanje logora, 1. oktobra 1944.

POBEGAO PAŠIĆEV UNUK

BANjIČKI logor bio je jedan od najbolje čuvanih. Uprkos tome, prvo bekstvo je zabeleženo u januaru 1943, kada je Milka Minić, supruga visokog partijskog sekretara KPJ Miloša Minića, kasnije tužioca u procesu Draži Mihailoviću, uspela da se izvuče. Drugo je bilo u oktobru iste godine, kada su pobegli kapetan JVuO Neško Nedić, rezervni potpukovnik Ilija Orelj, student Nikola Pašić, unuk čuvenog premijera, i jedan zatvorski čuvar.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna