U potpunosti dijelim mišljenje mnogih uvaženih istoričara i publicista, poput Jovana Markuša, da srpstvo nije mit niti zabluda starih Crnogoraca. Srpstvo nije ni skup predrasuda naših predaka, niti mitomanski način razmišljanja i rasuđivanja. Srpstvo je po prirodi stvari duhovni izvor i istorijski uvor patrijarhalne Crne Gore, koja intenzivno živi u uspomenama, predanjima, epskim pjesmama i arhivskim spisima. Srpstvo nikad nije bilo sinonim za pravoslavlje već je pod svoje pokroviteljstvo okupljalo sve podanike Knjaževine / Kraljevine Crne Gore koji su govorili srpskim kao maternjim jezikom i čije je porijeklo bezuslovno srpsko, bez obzira na različitu vjeroispovijest. Slava Crne Gore, međunarodno priznanje, dostojanstvo i ugled stečeni su krvlju naših praotaca koji su istrajavali na vrhunskom nacionalnom idealu – na idealu slobodnog, ujedinjenog i vaskrslog srpstva. Na idealu koji ni do danas nije ostvaren. I onda kad sve ovo znamo, da li ima prostora za čuđenje – otkud ovakve i ovolike litije? Otkud takav duh odjednom? Kako to majke sa svojom dječicom idu krsnim hodom, dok oni onako mali skandiraju – Ne damo svetinje! I sasvim ozbiljno i odlučno koračaju. To su nevjerovatne slike. Za pune grudi. Crna Gora se litijama brani, kaže u razgovoru za „Pečat“ dr Strahinja Bulajić, poslanik Demokratskog fronta.

Pročitajte još:
Amfilohije ODUZIMA ORDEN ministru Boškoviću: Neka se kiti čim hoće, ali ne može se kititi Ordenom Svetog Save, pljujući na Svetog Savu

* U noći kada je izglasan Zakon o slobodi veroispovesti uhapšeni ste zajedno s ostalim poslanicima DF-a u Skupštini Crne Gore. Koje je mesto pripalo opoziciji u dešavanjima koja su usledila?

Demokratski front baštini ideje i tradiciju petrovićevske Crne Gore, Crne Gore Svetog Petra cetinjskog, Petra Drugog, Svetog Vasilija… U opoziciji ima i političkih subjekata koji se o ovom pitanju ne razlikuju od partija na vlasti i oni baštine ideje tzv. Crne Gore guvernadurovića. DF, a uvjeren sam i još neke opozicione partije potpuno slijede svoju crkvu i aktivni su učesnici litija po svim gradovima Crne Gore. Kao što smo i pokazali, kada je čitava poslanička grupa DF-a uhapšena u Skupštini Crne Gore, opirući se izglasavanju jednog ovakvog anticivilizacijskog, antipravoslavnog i antisrpskog zakona, spremni smo da u koordinaciji i uz blagoslov naše crkve donesemo sve potrebne odluke za sve scenarije koji mogu da uslijede.

* Čini se da ovde nije samo reč o otimanju hramova i imovine, pa ni o pokušaju nasilne promene identiteta jednog naroda već o ratu protiv pravoslavlja?

General Frenklin Hodžis, bivši komandant kopnenih snaga NATO-a u Evropi, u nekom skorašnjem intervjuu rekao je da Srbiji i zemljama regiona treba dati podršku i zaštitu od pritisaka iz Rusije. Tom prilikom je Srpskoj pravoslavnoj crkvi dao epitet „glavne prijetnje“ za ono što su naumili, odnosno za dovršavanje posla na Balkanu. Naravno, govoriti o tome da se Srbiji i srpskom narodu pomogne u obračunu sa sopstvenom crkvom je skandalozno i predstavlja krajnje licemjerje svojstveno samo anglosaksonskoj dekadenciji. Međutim, nikako ne treba zaboraviti ni Zbignjeva Bžežinskog, koji je povodom pada Berlinskog zida egzaltirano urliknuo: „Komunizam je gotov, na redu je pravoslavlje“, ali i diplomatsku vedetu i bivšeg švedskog premijera Karla Bilta, koji je rekao: „Pravoslavlje je opasnije od islamskog fundamentalizma i zbog toga predstavlja najveću opasnost za zapadnu civilizaciju.“ Dakle, nema mjesta nikakvom čuđenju i iznenađenjima. Rekao bih – blago začuđenima. Sve je već odavno isplanirano i saopšteno, a u Crnoj Gori ozvaničeno tzv. referendumom 21. maja 2006. godine. Zvanična Crna Gora je, nažalost, potpuno upodobila svoju politiku izjavama Bžežinskog, Bilta, Hodžisa i drugih.

* Kako objašnjavate nedavnu, na susretu lidera Zapadnog Balkana izrečenu opasku Mila Đukanovića da se sporni Zakon mora sagledati u širem kontekstu? Koji je to kontekst?

Saopšteno je da se radilo o neformalnom susretu i neformalnoj večeri. S obzirom na kontekst večere, vjerovatno neformalno su prisustvovali i predsjednica EK, i visoki predstavnik za spoljnu politiku EU, kao i predsjedavajući EU. Iako je u pitanju bio takav susret, bili su prisutni svi predsjednici zemalja tzv. Zapadnog Balkana (šta god taj termin značio). Posle svih tih „neformalnosti“ crnogorski predsjednik je ipak formalno izjavio da Zapadni Balkan mora da se izbori sa svim „izazovima prošlosti“ (kojih i kakvih nije precizirano) kako bi napredovao ka Evropskoj uniji (čiji zvaničnici više i ne taje problematičnost daljnjeg proširenja), te da problem vezan za Zakon o slobodi vjeroispovijesti nije samo crnogorski već se „mora posmatrati u širem kontekstu“. Ako bih želio da budem maliciozan, mogao bih da pitam – ko li je to primorao parlamentarnu većinu i jednu opozicionu partiju da donesu apsolutno anticivilizacijski, antipravoslavni zakon, koji je samo na štetu Srpske pravoslavne crkve i većine pravoslavnog naroda u Crnoj Gori. Iz izjave ne može da se nasluti o čemu je bilo još riječi na neformalnom susretu, odnosno da li se formalizovalo to što je od trideset dva otvorena poglavlja Crna Gora zatvorila samo tri itd. Bilo kako bilo, vrlo sam skeptičan o pitanju ulaska Crne Gore u EU. I ne samo o pitanju ulaska Crne Gore, naravno.

* Da li sa Zakonom pada i vlast koja je donoseći antiustavni zakon narušila temeljna ljudska prava svojih građana?

U Crnoj Gori postoji jedna premisa – Crna Gora je zemlja čuda! Pa zar i donošenje jednog ovakvog zakona, u Crnoj Gori, nije samo po sebi jedno takvo „čudo“. Neshvatljivo za zdrav razum. Ukoliko, o ovom pitanju i takvu kakva je, anglosaksonsku politiku pokušava neko da shvati, bar iz ugla njihovih imperijalnih ambicija, ipak bez obzira na sve okolnosti, teško je shvatiti pravoslavnu Crnu Goru i njenu apsolutnu kooperativnost o ovom pitanju. Ukoliko vlast to ne radi po diktatu, nego je to proizvod sopstvene „pameti“ … tek tada je to neshvatljivo, ali onda za to postoji apsolutno precizno ime, čemu će istorija nedvosmisleno odrediti mjesto. Međutim, kao i uvijek kroz istoriju Crne Gore, dođe taj trenutak kad narod prosto „proradi“ u kritičnim momentima, kada osjeti da mu je goli opstanak u pitanju, kada osjeti da porodici i Crkvi prijeti opasnost. Svjedoci smo svi toga duhovnog proljeća naroda usred zime. I ovo proljeće može biti dugo, veoma dugo… Narod je u Crnoj Gori potcijenjen. Između ostalih jasnih razloga i to može biti jedan od dominirajućih, zbog čega bi moglo da dođe do promjene vlasti.

* Da li se zasad sporadični slučajevi podrške litijama od strane članova vladajuće stranke mogu preliti u širu akciju – opšte „građanske neposlušnosti“?

U Crnoj Gori smo svjedoci raznih paradoksa. Jedan je svakako i taj da je na vlasti već trideset godina (a u stvari vlast u Crnoj Gori nije se promijenila na izborima od 1945, samo je ista partija mijenjala ime) jedna okoštala struktura koja za sebe kaže da je demokratska i da je lijeve orijentacije – socijalisti. I šta imamo sad? Nekadašnja KPCG, zatim SKCG, sada DPS, od partije komunističke, socijalističke i socijalne prepoznatljivosti, dakle pod tim imenom prelazi „na teren“ šovinizma, nacionalizma, rekao bih i ultranacionalizma, dajući sebi za pravo da čak uređuje i crkvena pitanja, te da od NVO proizvodi tzv. „konstruktivne pravoslavne crkve“, u kojima će, Bože moj, imati mjesto i Srbi i Crnogorci, kao da u postojećoj, jedinoj kanonskoj SPC nemaju… Takav odnos, isključivost i nedoslednost, mnogi članovi te partije prepoznaju i zajedno sa ostalim narodom i sa svojim porodicama učestvuju u veličanstvenim litijama. Na taj način oni iskazuju svoj stav prema pravoslavlju, crkvi, našim svetim ocima i samome Hristu Bogu. I svakako, sve ih je više.

* Predstavnik ste Crne Gore u Međunarodnoj skupštini pravoslavlja. Da li uočavate sličnosti između dešavanja u Crnoj Gori i Ukrajini, da li možemo govoriti o pokušaju ukrajinizacije Crne Gore?

Iako neuporedive po mnogo čemu, ove dvije zemlje imaju određene sličnosti. Između ostalih, mislim na sličnosti u smislu nacionalnog formiranja. Poznato je da su pod patronatom ondašnjih komunističkih vlasti, crnogorska i ukrajinska nacija formirane u 20. vijeku. I sada kompleksi konvertitstva radikalno isplivavaju na površinu, i u Ukrajini, i u Crnoj Gori. Zatim, na prostoru današnje Crne Gore nastale su prve srpske države, odnosno na prostoru današnje Ukrajine, prva ruska država. Takođe, i kad je u pitanju uspostavljanje crkvene organizacije. Na administrativnoj teritoriji današnje Crne Gore Sveti Sava je 1219. uspostavio tri prve pravoslavne eparhije u Srba – Zetsku, Humsku i Budimsku. Na prostoru današnje Ukrajine, na Dnjepru, Sveti knez Vladimir je 988. godine krstio Rusiju, a formirana je Ruska crkva na čijem čelu je bio kijevski mitropolit itd. I šta danas imamo? U Ukrajini, Ukrajinci neće da imaju bilo kakvu vezu s Rusima, jača nacizam, rat, pogibije, uništenje materijalnih dobara i na kraju formiranje tzv. Pravoslavne crkve Ukrajine uz svesrdnu pomoć konstantinopoljskog patrijarha. U Crnoj Gori bujanje tzv. montenegrinstva, formirani novocrnogorci ne žele da imaju bilo šta ne samo sa Srbima već ni s pravoslavljem. U Crnoj Gori se izmišljaju „crkve“, partije na vlasti stvaraju ih po svojoj mjeri koristeći za tu svrhu neke pseudoreligijske organizacije, a jedina kanonska crkva se protjeruje dok policija jurca za omladinom koja iscrtava trobojke po crnogorskim gradovima i selima… Kao i u slučaju Ukrajine, radi se o projektu koji se vodi, kažu upućeni, pod anglosaksonskim nadzorom. Šta je krajnji cilj? Naravno, cilj je pravoslavna Rusija.

* Koliko se uspešnim pokazao proces civilizacijske konverzije u Crnoj Gori – u kojoj meri se zapatio montenegrinski identitet?

Novocrnogorski identitet formiran je tokom prve polovine prošlog vijeka kao rezultat jednog od krucijalnih ideoloških zadataka nove komunističke vlasti ustanovljene posle Drugog svjetskog rata. To se, između ostalog, ticalo stvaranja novih nacija, ali i novih crkava. Ali kako vidimo, uglavnom se odnosilo samo na „pravoslavni dio“ ondašnje socijalističke Jugoslavije. Ti ideološki eksperimenti vršeni su i u Srbiji sa pokrajinama, dijelu Bosne i Hercegovine, Makedoniji i Crnoj Gori. Danas živimo posledice toga. Uostalom to se u Crnoj Gori očituje na djelu upravo ovih dana. Montenegrinski identitet u narodu nije previše rasprostranjen, po mojoj procjeni ne više od deset odsto, što pokazuju i dešavanja proteklih nedjelja, gdje se nepregledne kolone ljudi slivaju u veličanstvene litije u odbrani svoje pravoslavne vjere i samoga Hrista Boga. Prije će biti da je taj identitet koncentrisan u samoj vlasti. S tih pozicija vladaju uz pomoć manjinskih naroda, a po diktatu iz stranih centara moći nad nesumnjivom pravoslavnom većinom. Na sceni je sprovođenje tzv. crnogorskog ideološkog projekta.

* Da li je vreme za ustavno preuređenje Crne Gore?

Ustavna arhitektura Crne Gore od samog početka nije postavljena na iole dobar, odnosno prihvatljiv način. Neophodne su izmjene ustavnih normi koje se tiču jezika, državnih simbola, diskriminacije etničkih grupa, pri čemu posebno mislim na srpsku, vladavine prava… Crna Gora je školski primjer partijske države. Takođe, pitanje je da li je način izbora predsjednika države dobar ili ne, odnosno da li treba ili ne da se bira na neposrednim izborima. Zatim, tu je i pitanje Skupštine Crne Gore, da li jedan ili dva doma itd. Mnoge norme iz ovog ustava vrijeme je opovrglo.

Autor: Nataša Jovanović