BALKANSKO GRKOLJUBLJE: Profesor Spiridon Sfetas objašnjava da je ustanak Grka protiv Turaka imao značaj za sve pravoslavne narode

Spiridon Sfetas

28. 03. 2021. u 13:14

USTANAK Grka protiv Turaka od čijeg podizanja se upravo navršilo dva veka, bio je važan događaj ne samo za Grčku, već i za ceo Balkan. Tim povodom, u autorskom tekstu, Spiridon Sfetas, profesor novije i savremene istorije Balkana sa Aristotelovog univerziteta u Solunu, za "Novosti" i "Katimerini", tumači ove događaje kao i neraskidiv odnos Grka i Srba.

БАЛКАНСКО ГРКОЉУБЉЕ: Професор Спиридон Сфетас објашњава да је устанак Грка против Турака имао значај за све православне народе

Obeležavanje Dana nezavisnosti Grčke / Foto AP

U PLANOVIMA grčkog tajnog udruženja "Prijateljsko društvo", koje je u aprilu 1820. sebi pronašlo vođu u liku neiskvarenog, ali politički nespretnog Aleksandrosa Ipsilantisa i u oktobru iste godine u besarabijskom mestu Izmail donelo odluku da se podigne grčki ustanak, postojala je balkanska dimenzija. Uspeh ustanka na Peloponezu bio je prioritet, ali je iz razloga odvlačenja turske pažnje bilo potrebno da se i ostali balkanski pravoslavni narodi pobune.

To se očekivalo, kako zbog opšteg uticaja helenizma, tako i Carigradske patrijaršije. Nisu, međutim, postojali razrađeni planovi za političku organizaciju balkanskog prostora, niti je bilo znanja o uslovima koji su vladali u Podunavskim kneževinama, gde je pod fanariotima uticaj helenizma bio značajan, ali su Grci u brojčanom smislu bili manjina. Ti planovi nisu obuhvatali ni na oružje već podignutu Srbiju, koja je posle Drugog srpskog ustanka iz 1815. sledila put diplomatije, kao ni Bugare, koji se još nisu bili nacionalno razbudili. Vreme kada je doneta odluka da se podigne grčki ustanak bilo je vreme krize Osmanskog carstva, koje je ratovalo sa janjinskim Ali pašom i računalo se na oslabljenu moć janičara i vojski lokalnih paša.

U PODUNAVSKIM kneževinama, gde nije bilo neposredne turske vlasti, očuvane su stare društvene strukture sa lokalnim boljarima i seljacima kmetovima. Lokalni boljari želeli su da zamene Grke fanariote lokalnim vladarima. Tri velika boljara Vlaške - Gika, Brunkoveanu i Vakaresku - odlučili su da organizuju ustanak u Vlaškoj sa ciljem uklanjanja fanarskih Grka i preuzimanja položaja vladara. Boljari su ocenili da je Tudor Vladimiresku najprikladnija osoba za mobilizaciju pandura, slobodnih seljaka. Tri velika boljara su ga 15. januara 1821. ovlastila da započne pregovore sa članovima tajmog grčkog društva "radi hrišćanskog naroda i naše otadžbine".

Vladimireskuov sporazum sa članovima "Prijateljskog društva", Jorgosom Olimpiosom, u Srbiji poznatim kapetanom Jorgaćem, učesnikom Prvog srpskog ustanka i mužem Čučuk Stane, i Janisom Farmakisom bio je usmeren protiv osmanske države, ali u svom proglasu u Vlaškoj, Vladimiresku se nije okrenuo direktno protiv Osmanlija, već protiv Grka Fanariota.

Kada je Aleksandros Ipsilantis u februaru 1821. prešao reku Prut, u Jašiju ga je oberučke primio vladar Moldavije Mihail Sucos. Njihov proglas "Bori se za veru i otadžbinu" odjeknuo je uglavnom kod tamošnjih manjinskih Grka. Uglavnom, nezainteresovanost zvanične Rusije, brisanje Ipsilantisa i Vladimireskua sa spiska ruskih oficira i anatema koju je carigradski patrijarh bacio na grčke ustanike, stvorili su nove okolnosti. Trojica velikih boljara napustili su Bukurešt i vlast je faktički prešla na Vladimireskua. U strahu od turskog paljenja Bukurešta, Vladimiresku je Grcima iza leđa započeo tajne pregovore sa turskim pašama, a njegov sastanak sa Ipsilantisom, koji nije ni ušao u Bukurešt već se uputio ka Transilvaniji gde su ga uhapsile austrijske vlasti, bio je besplodan. Vladimireskua su na kraju, kao krivokletnika, nakon stravičnih mučenja početkom juna 1821. ubili pripadnici "Prijateljskog društva". Poslednji čin grčke drame odigrao se u Dragašanu 19. juna 1821. i u manastiru Seku u Moldaviji, gde je kapetan Jorgać junački poginuo u septembru.

Spiridon Sfetas

IPSILANTISOV ustanak možda nije uspeo i trajao je samo nekoliko meseci, ali je odvukao pažnju Visoke porte i pomogao ustanku na Peloponezu. Izbor Podunavskih kneževina, blizu granica Rusije, odgovarao je fanariotskom idealu pravoslavne nacije jer su procenjivali da će se im pridružiti Grci, pojedini Bugari i Srbi, starosedeoci Moldavci i Vlasi, bez obzira na zvanični stav njihovih zemalja.

Što se tiče Srbije, Karađorđevi podvizi bili su svakodnevna tema razgovora među Grcima, ali je kraj Prvog srpskog ustanka 1813. pokazao kako se vojne pobede lako mogu pretvoriti u poraze. Zbog toga se Miloš Obrenović, vođa Drugog srpskog ustanka, opredelio za put diplomatije sa Osmanskim carstvom za autonomiju Srbije.

Pristalice "Prijateljskog društva" su potom prišle Milošu, nudeći mu priznanje titule naslednog vladara Srbije. Ipak, zvanična Srbija je ostala neutralna, prateći put diplomatije i unutrašnjeg potkopavanja osmanske vlasti. Uprkos takvom stavu, Srbi poput Hadži-Prodana su učestvovali u događajima u Podunavskim kneževinama, a srpske trupe su se spustile u pobunjenu Grčku, predvođene Hadži Hristom Dagovićem koji se posebno istakao u Dervenakiji, a kasnije postao i ađutant prvog grčkog kralja Ota.

Na kraju se može zaključiti: ako je iz antičke Grčke izniklo evropsko grkoljublje, iz pravoslavlja je iznikao balkanski filohelenizam.

UBISTVO KARAĐORĐA

KRAĐORĐE je u Besarabiji, gde se sklonio, prišao "Prijateljskom društvu" koje je organizovalo njegov tajni povratak u Srbiju, kako bi poveo novi ustanak. Ali Miloš, koji je strahovao da može biti uklonjen sa položaja, naredio je 1817. da Karađorđa ubiju.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a