TEŠKO JE PEVATI I PLAKATI U ISTO VREME: Intervju - Miona Marković

Marina Mirković

17. 04. 2023. u 15:07

DUGO je već Miona Marković dobro poznata onoj najbrojnijoj, televizijskoj publici, koja prati domaću serijsku produkciju, ali i ona neuporedivo malobrojnija pozorišna publika davno se upoznala sa njenim glumačkim pevačkim sposobnostima. Međutim, sve to kao da je nekako godinama izmicalo filmskim autorima koji su propuštali da ovu svestrano nadarenu glumicu primete i angažuju - sve donedavno. U iščekivanju nekih drugih, ranije snimljenih filmova, Miona svojom lepotom, igrom i pesmom očarava gledaoce širom zemlje, kao pevačka zvezda Mila Sila u nastavku kultnih "Munja".

ТЕШКО ЈЕ ПЕВАТИ И ПЛАКАТИ У ИСТО ВРЕМЕ: Интервју - Миона Марковић

Novosti

- "Munje" su voleli moji drugari iz srednje škole, koji su ih često citirali - priča Miona, koja je imala tek pet godina kada se taj film pojavio. - Ja sam pamtila tek par scena, i pogledala ih ponovo pred snimanje. Ipak, "Munje" su postale kultni film i, zbog srećnog sticaja okolnosti, pojavile su se u pravo vreme. Verujem da to što, bez izuzetka, doživljavamo ovacije posle projekcija, potvrđuje da i "Munje opet" nalaze put do publike.

Kako ste se našli u "Munjama" kao na filmu još neafirmisana glumica?

- Sergej me je pozvao i pitao znam li da pevam i da tverkujem. Rekla sam da znam da pevam, da mogu da naučim da tverkujem, ples oko šipke i ostalo je na njegovom "javićemo ti se", da me potom godinu dana ne bi pozvao niko. Videla sam da se snimaju nove "Munje" i pomislila da nema ništa od toga, kad me je zvao Raša sa pitanjem: "Ti, naravno, znaš da igraš Milu Silu?" Ja sam rekla da baš i ne znam, na šta je on uzvratio sa: "Jao, izvini, to je trebalo da ti se saopšti nežnije"... Trema je bila tim veća jer mi je uloga data na poverenje, a ne na kastingu. Ipak, to jeste uloga kakvu bi svaka glumica poželela.

Zbog same uloge, ali i izuzetne sličnosti, prate vas poređenja sa Ksenijom Pajčin, da li ste to očekivali ili želeli?

- I na snimanju su komentarisali kako ličimo, a to svakako nije nešto što smo "jurili", pogotovo jer ja nisam tačno znala kako je Ksenija izgledala. Gledala sam Milicu Pavlović, samoj sam sebi zaličila na Teodoru Džeferović, gledala sam dosta i Saru Jo koja deli dizajnera kostima sa Milom Silom. Dosta toga je autentično, taj kostim, Cobijeva pesma za Milu Silu, koreograf sa kojim sam radila. Dakle, Mila Sila je kreirana kao autentična pevačka zvezda... osim kikica, kikice izgledaju dobro, ali one su kineske, inače bi bile neuporedivo skuplje. Uostalom, iako bi meni pravi primer, pandan, svetski, bila pevačica Rozalija, ona je ipak "apgrejd", nije Mila Sila to - ona je morala da ide bar malo u karikaturu.

Da li ste se posebno radovali saradnji sa nekim iz "stare garde"?

- Moj lik je dosta izolovan, ali bili su tu moj klasić Marko Pavlović i Boris Milivojević, sa kojim sam igrala svoju prvu predstavu, "Škola rokenrola" u "Buhi". Nikad ranije nisam radila sa Sergejom, a prva mi je saradnja i sa Rašom Andrićem, čije filmove volim i koji je omiljen među mojim kolegama. Uvidela sam i sama koliko je brižan i posvećen reditelj, koji pritom zna šta hoće i kako to da dobije.

Kao da ste se "specijalizovali" za pevačke uloge?

- Da, "hoće me" te uloge oduvek, od te prve "Škole rokenrola" u kojoj sam igrala sa samo 14 godina. To se "uozbiljilo" posle mjuzikla "Cigani lete u nebo" na Terazijama, u koji sam uskočila pre tri godine umesto Milene Vasić, i igram ulogu Rade. Potpuno sam samouka u pevanju, a leži mi i prija glumačko pevanje, koje se potpuno razlikuje od onog operskog. I predstava "Deca" u Narodnom, autorski projekat rediteljke i kompozitorke Irene Popović, revolucionaran za naše prostore, dramska je opera, "opera u 17 pesama" - a ne arija, u kojoj pored troje operskih pevača, peva 14 nas glumaca, uz dečji hor i orkestar.

Pomenuti "Cigani" i "Deca", "Šopalovići" u JDP, diplomska predstava "Aj, Karmela", "Ivanovo samoubistvo" u Bijeljini - svuda igrate, ali koji vam je teatar najbliži?

- Da, svuda sam se "zapljunula", trenutno smo na početku procesa rada u Ateljeu 212 - gde smo Kubura i ja jedini "spolja", uz osmoro članova ansambla Ateljea. Pripremamo "Obraćanje naciji" u režiji Bojana Đorđeva. Reč je o fantastičnom, duhovitom, a na momente i mučnom tekstu italijanskog pisca, reditelja i glumca Askanija Čelestinija, koji mi je bilo uživanje i čitati. I žanrovski je neodrediva, malo liči i na stendap, postoje likovi, ali ne i dijaloška forma, sve je pisano u monolozima. Ne znam koje mi je pozorište repertoarski najbliže, ali sam, tokom priprema za akademiju, najčešće išla baš u Atelje.

Predstava "Deca", po nagrađenoj knjizi vaše tetke Milene Marković - u kojoj se i lično pojavljujete, svakako vam je najbliža?

- "Deca" su svakako najviše moja, svi smo u ansamblu jednaki, što je retko i lepo, svi mi - iako smo podeljeni i na arhetipske uloge očeva, majki, braće, ćerki, i igramo Milenu u nekom trenutku i na neki način - ja igram, recimo, odraz sredovečne žene u ogledalu, ono što (bi ona volela) da vidi. Meni, koja se pominjem i u toj Mileninoj knjizi, sve to je svakako najličnije - drugi zamišljaju sva ta lica, dok ih ja stvarno vidim. Kako reči uz muziku bivaju još jače i intenzivnije, svi smo neretko na ivici suza, ali pošto je mnogo teško pevati i plakati u isto vreme, trudimo se da publika bude ta koja plače. Ima predstava na kojima se raspadnem, i dalje, ali i to biva nekako katarzično.

Otac vam je javna ličnost, nekoliko članova uže porodice su umetnici, nosi li to neko breme ili pak olakšice?

- Umetnički deo porodice, uz dedu producenta, pa i majku koja je studirala produkciju, jesu Milena i Oleg. Ipak, gluma je u odnosu na sve to nešto potpuno drugačije, moj lični put na koji sam se otisnula sama, još sa 12 godina, idući u različite škole glume, posle i igrajući u pozorištu. Oleg je neko sa kim razgovaram o poslu i o ulogama i moj najveći kritičar.

Kako doživljavate rad na serijama i odnedavno na filmu u odnosu na pozorište?

- Serije podrazumevaju dug, uglavnom višegodišnji kontinuiran glumački rad, desetine i stotine epizoda. Dok u pozorištu imate vremena i prava da se popravite, menjate, rastete, film nosi magiju tog jednog trenutka, zarobljenog u vremenu, glumac je i sam gledalac, a publika i cela ekipa oko vas. Nekad je i lakše na filmu, tako punom laži - a katkad je ta filmska laž i istinitija od pozorišta. Za mene su i film i pozorište jednako sveti.

Čehova najdublje osećam

Sanjate li o nekoj roli?

- Čehova najpotpunije, najdublje osećam, vrlo mi je srodan, sve je kod njega rečeno. Volela bih da zaigram rolu Hasanaginice ili Hede Gabler. Međutim, najčešće ti se u životu dogode neke sasvim druge stvari, pa i uloge, još bolje od onih kojima si se nadao.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

ETO, JAVLJA MI SE! Kako je Novak Đoković šokirao novinarku CNN-a