SVEDOČENJA IZ GOLOOTOČKE BOLNICE: Legende i činjenice o ekserima u glavi

Dragoslav Mihailović

27. 03. 2023. u 16:32

NAJVEĆI zločini, kakav je golootočki, izazivaju i u postradalima i u narodu takvu razigranost pripovedačke mašte da je zatim u njegovoj hronici teško i gotovo nemoguće odvojiti legendu od stvarnih činjenica. I kad se, posle mnogo okapanja, za neki događaj dođe do svedoka koji bi mogao biti verodostojan, njegovo svedočenje obično se pokaže nedovoljnim. U svedočenju uvek ima nešto od onoga što se u legendi tvrdi, ali osnovna činjenica retko kad se potvrđuje.

СВЕДОЧЕЊА ИЗ ГОЛООТОЧКЕ БОЛНИЦЕ: Легенде и чињенице о ексерима у глави

Foto D. Milovanović

U jednoj knjizi kojoj se u malo čemu može verovati ispričan je ovakav događaj: neki golootočanin je pokušao da se zakolje; brzo su ga pokupili i odneli u bolnicu, gde su uspeli da ga zašiju; mislili su da su ga spasli, a on im kaže: "Niste uspeli! U glavi imam zabijena dva eksera!"

Čitajući to, malo mi je, priznajem, došlo da se nasmejem: ta ideja da se u lobanji na ošišanoj glavi, po Otoku nose ekseri kao ukosnice, izgledala mi je više nego ekstravagantna. Kako ćeš ih bezbolno turiti unutra - ničija lobanja nije tako mekana - i kako neprimetno nositi da bi oni, kao na sceni, u pravom trenutku, odigrali svoju tragičnu numeru?

KASNIJE, međutim, saznao sam čak za dva takva slučaja.

O jednome mi pričaju lekari Jovan Ševaljević i Milomir Popović, koji su kao studenti medicine izvesno vreme bili bolničari u golootočkoj bolnici.

Verovatnije u jesen nego u proleće pedesete godine, u bolnicu "Stare žice" (koja je bila u funkciji do decembra pedesete) donesen je logoraš s teškom povredom lobanje. Utvrđeno je da u desnoj slepoočnici ima zabijen ekser, i to do kraja, do same glave, tako da mu je, po svoj prilici, povređen i mozak.

Ševaljević i Popović ranjenika se sećaju kao nežnog tridesetogodišnjeg plavušana plemenita izraza lica, verovatno intelektualca; dr Popović ga precizira kao inženjera. Ne znaju odakle je bio ni gde je uhapšen. Ne sećaju se u kojoj je baraci ležao ni u kojoj je grupi došao na Goli otok.
Obojica smatraju da je bio češke nacionalnosti. Dr Ševaljević njegovo ime pamti kao Jan Huška. Dr Popović ga navodi kao Franjo Huša i ima svoje razloge što veruje da je njegovo pamćenje pouzdanije.
ČOVEK je, izgleda, bio sumnjičen za špijunažu, što u onim prilikama, razume se, nije bilo ni retko ni teško. Stavljen je pod takozvanu baračnu istragu i u njoj užasno tučen i mučen; kad bude donesen u bolnicu, bolničari će videti da je od batina sav plav i u modricama.
Prethodne noći isto je tako mučen, u sobici sobnog starešine te barake. Jednog trenutka batinaši su se zamorili, ali i želeli da se oko nečega dogovore, i izašli su ostavivši ga samog. On je već ranije u drvenom zidu bio primetio rasklimatan ekser. Brzo ga je iščupao, izuo se i, drhtavim rukama, ukucao ga petom cipele sebi u slepoočnicu. Začudo, od toga nije pao i čak, kad mu je prošao najjači bol, kao da se osećao mirnije.
Ubrzo su se batinaši vratili. Terorisani je na slepoočnici imao samo tanak mlaz krvi i po tome, ili po nekoj promeni u ponašanju, primetili su šta se desilo. Uhvatila ih je panika i samoubicu su strpali u ćebe ili na tragač i trkom ga preneli u bolnicu. Bilo im je, reklo bi se, jako stalo do toga da im ostane živ ili bar da sa sebe skinu odgovornost za njegovu smrt.
U BOLNICI šiljasti predmet je čoveku odmah izvađen i učinjeno je ono što se u tim oskudnim uslovima moglo učiniti. Posle izvršenih lekarskih intervencija, stavljen je u postelju kad je već uhvatilo jutro. Još se nisu pojavljivali krupniji znaci teške povrede i ranjeniku se moglo učiniti da će preživeti. I on je počeo da udara glavom o šipke kreveta.
Šef bolnice doktor Nikola Nikolić (koji je na Goli otok prispeo s petom grupom avgusta pedesete) tada je naredio bolničarima da ga drže i stalno paze.
"Pusti me!", zapomagao je samoubica. "Hoću da umrem! Hoću da umrem!"
Jednog trenutka počeo je da drhti.
Jovan Ševaljević je poželeo da ga nekako uteši i rekao mu je nešto u tom smislu.
"O, plašim se", odgovara ovaj. "Plašim se, plašim se."
"Čega se plašiš?", pita bolničar.
"Plašim se da ću preživeti!", kaže samoubica.
NEGDE ujutro iz Centra ili iz barake dotrčali su "samoupravni" funkcioneri. To su možda bili isti oni ljudi koji su ga prethodne noći mučili. Nosili su neke hartije u rukama.
"Hoćemo", kažu, "da nam ovo potpišeš."
"Šta je to?", pita samrtnik.
"To su", kažu, "tvoja priznanja. Moraš da ih potpišeš."
On se bolno nasmeje.
"Šta da vam potpišem?", pita. "Pa to su sve same laži. To sam vam sve izmislio."
"Ti si to nama", objašnjavaju ovi, "priznao. I sad moraš da nam potpišeš zapisnik."
"Daj", kaže on.
I potpisuje im hartiju.
Ubrzo potom drhtavica mu se pojačala i pojavili su se grčevi. Pred podne je izdahnuo.
Tada je Nikola Nikolić naredio bolničaru Milomiru Popoviću da umrlome napiše ime i prezime na nekoj hartijici i da je stavi u flašicu koja će, onako kako se u golootočkoj bolnici verovatno radilo, biti gurnuta u ćebe u kojem se mrtvac pokopava. Po tome će se dr Popović i dugo godina zatim sećati imena ovog čoveka.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna