KUSTENDORF JE I MOJ ŽIVOTNI KONCEPT: Omar El Zohairi, reditelj

Nikola Janković

08. 05. 2022. u 11:11

KARIJERU je započeo na Egipatskoj akademiji umetnosti u Kairu kao student i na Kustendorfu kao učesnik Kusturičinog festivala pre sedam godina.

КУСТЕНДОРФ ЈЕ И МОЈ ЖИВОТНИ КОНЦЕПТ: Омар Ел Зохаири, редитељ

Foto Kustendorf

U Mokru Goru se vratio pobednički, sa velikom nagradom žirija kritike kanskog festivala za film "Perje", reditelj Omar el Zohairi (1988) napravio je univerzalnu crnu komediju u čijem je centru siromaštvo, sa svim svojim posledicama.

- U Mokroj Gori sam prvi put bio sa svojim drugim kratkim filmom. Posle toga sam dolazio na Kustendorf kao gost, jer sam ovde pronašao nešto meni dragoceno: ovde vladaju skromnost, atmosferu duha ne ugrožava ništa, stvari se rade opuštenije i sa ljubavlju, a to je retko gde slučaj. Sada, dok razgovaramo, vi i ja sedimo za istim stolom za kojim sam sedeo kao student. Sada, kao i tada, srećem ovde velike umetnike i studente, sa kojima mogu da razgovaram bez ograničenja, možemo zajedno na koncert, na piće, ti susreti nemaju nikavu etiketu, sve je obično, ljudski. Možete onda shvatiti moju pripadnost ovom mestu, na jedan duhovni način, koji traje.

Siromaštvo se iz naše perspektive vidi kao osuda za "treći svet", odvojen od zapadnog. Koga za to treba kriviti?

- Za siromaštvo treba kriviti celo čovečanstvo i svako ljudsko biće, pojedince, koji mu se ne suprotstavljaju. Nema logičnog razloga da prihvatimo kao svoje loše stvari u životu, bez otpora. Bilo gde, u bilo kojoj državi. U mom filmu, ne možete znati o kom je narodu reč, likovi nemaju imena, ne zna se koje su vere, ne zna se vreme događanja. To je - bilo gde, jer sam želeo da publika shvati da mnogo toga uzimamo zdravo za gotovo. Ljudska bića, u stvarnosti, često žive u lošim uslovima, to je okrutno kada se čovek ne uklapa u opšti poredak. Morate znati, tu odvojenost od sveta osećaju milioni u Americi, u Francuskoj, baš kao i u Srbiji.

Foto Kustendorf

Siromaštvo, nesreća, menjaju ljude i odvajaju ih iz zajednice...

- To siromaštvo radi ljudima: gura ljudsko biće prema životinji, oduzima mu pravo da učestvuje u stvarima, da sanja, da kreira, a preostaje samo svakodnevna velika briga, šta jesti, kako zbrinuti bližnje, kako preživeti dan. Nekad ljudi ne prežive taj sudbonosni dan. Tako otac postaje - kokoška u mom filmu, pomalo kafkijanski.

Da li je tako postavljena priča rođena iz ličnih iskustava, iz okruženja?

- Iza ove priče postoji nešto veoma lično. Moj otac, Egipćanin, bio je emigrant u Americi. Nije uspeo da dobije bilo kakve papire, državljanstvo, ništa. Proveo je poslednjih 12 godina svog života mučeći se, zarad ostvarenja "američkog sna". Umirao je tamo odbijajući pozive porodice da se vrati kući. Nije uspeo tamo, umro je od siromaštva, bukvalno. Ja sam pokušao da dam drugi ugao gledanja na siromaštvo i da ponovo otkrijem život u svojoj suštini, misleći o drugima umesto o sebi. Našao sam otpor lošem, siromaštvu pre svega.

Priče o siromaštvu kao da su proterane iz zapadne kulture. Da li je nagrada u Kanu za vas bila iznenađenje?

- Nisam očekivao ni da ću biti u konkurenciji. Ovo nije lak film, uznemirujući je, scene ne odišu prijatnošću, nije takav da bi mu se publika lako divila, ali je meni bilo važno jedino da budem tačan, da budem veran sebi i svojim saznanjima, po svaku cenu. Da ljudska bića posmatram kroz poetsku prizmu, jer tako činim u životu i inače. Svoj film ipak vidim kao komediju, to je moj način da se nasmejem svetu, smešim se tužnim scenama, to jeste pomalo crna komedija i nije to "šolja čaja" za svakoga. I ne mora da bude. Onda se dogodila nagrada, došle su dobre kritike. Moja istina učinila me je tako srećnim.

Foto Kustendorf

Kako je nastajalo "Perje", iz iskustva, literature...

- Živim kroz misli, stalno mislim šta bih i kako snimio. Za "Perje", imao sam ideju, nadrealnu i egzistencijalističku kada se otac, glava porodice, pretvara u kokošku. Zatim sam sledio intuiciju i pisao sadržaj svog i života ljudi koji me okružuju. Bio sam samo potpuno iskren prema sebi. Pitao sam se, zašto osećam stvari koje osećam i pisao sam odgovore. Iskustva daju inspiraciju, a zatim je važno da svaki izbor u stvaranju dođe iz srca. Takve izbore, mnogi oko mene nisu prihvatali, ali ja sam uspeo da svoja saznanja odbranim i pokazalo se da sam uspeo.

Vaš film, očima evropske publike viđen je kao avangardni, a slučajnost je što dvojica junaka iz jednog Pazolinijevog dela završavaju na đubrištu, baš kao i otac - kokoška, iz vašeg ostvarenja...

- Kada danas gledamo Pazolinija, Kusturicu i mnoge druge, oni su i danas avangarda. Film ima dugo dejstvo kroz vreme. Vizuelni sadržaji su u međuvremenu osvojili ogroman deo naše svakodnevice. Potrebno je da budemo slobodni u pristupu filmu, svako na svoj način. Ja sam, recimo, ukinuo glumu, glumci nose stvarna stanja, zatim, potrebne su priče koje iznenađuju ljude. Ceo svet deli iste teme, a razlike postoje samo kada govorimo o bogatstvu i siromaštvu.

Koja su iskušenja jedne stare kinematografije, poput egipatske?

- Egipatska kinematografija jeste stara, punih 120 godina, i to je velika industrija u mojoj zemlji. Raznolika je, od komercijalnog do umetničkog. Nedostaje nam više dobrih bioskopa. Po stilu, egipatska kinematografija je sklona realizmu, srodna je starom italijanskom filmu, donekle i indijskom, a u svojoj suštini ima mediteranski "šmek".

Budimo i potpuno realistični, svaki segment filma je skup, dizajn zvuka, postprodukcija, sve mnogo košta. Sa ovom nevoljom se autori komercijalnih filmova lakše bore, a mi kao stvaraoci umetnosti, moramo nalaziti načine da na jeftiniji način dođemo do rezultata. Nove platforme nude više mogućnosti, pružaju šanse i to je dobro.

MOJ ŽIVOT JE PORODIČAN

Živite u Kairu, kako izgleda vaša svakodnevica?

- Volim Kairo. U prethodnom periodu, otišao sam samo na tri festivala na kojima je moj film prikazivan. Vreme volim da trošim stvarajući, volim svoju svakodnevicu, moj lični život vredniji je od stalnih gostovanja u "tuđim svetovima", to je moja sloboda. Film je za to vreme imao svoj sopstveni divan život, prikazan je u desetinama država. Moj život za to vreme je porodičan, oženjen sam i posvećen. Režiram reklame, što sa filmom ima malo veze, ali je to posao od kog se živi. I najvažnije, koristim svaku priliku da pobegnem na odmor.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!