INTERVJU Istoričar Nemanja Dević: Sa srpskih partizana skinuti žig komunista!

Snježana Vidačković

03. 04. 2022. u 12:30

ONI koji su u ustanak 1941. pošli pod šajkačom, vođeni idejama slobode i socijalne pravde i oni koji su ginuli na Sremskom frontu 1944-1945. nisu isto što i revolucinari Kominterne koji su sarađivali sa ustašama i na srpskom prostoru stvarali nove nacije. I mi gotovo i instinktivno osećamo da doktor Mladen Stojanović i Branko Ćopić nisu isto što i Stane Dolanc i Jovo Kapičić.

ИНТЕРВЈУ Историчар Немања Девић: Са српских партизана скинути жиг комуниста!

Foto M. Anđela

Ovako, za "Novosti", istoričar dr Nemanja Dević objašnjava zašto je važno odvojiti partizanski pokret od komunističke ideologije, što je i centralna tema njegove nove knjige "Za partiju i Tita - Partizanski pokret u Srbiji 1941-1944", u izdanju "Službenog glasnika".

- S početkom krize u Ukrajini, videli ste da su se u naše političke rečnike vratili pojmovi "denacifikacija" i "dekomunizacija". Sa srpskih partizana treba skinuti komunističku hipoteku. Odgovornost u tom procesu je na institucijama, istoriografiji, ali i na boračkim organizacijama koje baštine partizanske tradicije - kaže Dević. - Zamislite kakav bi odjek imalo kada bi predsednik SUBNOR rekao da se ne odriče Kadinjače i Sremskog fronta, ali kada bi na stratištu u Lisičijem potoku osudio komunističke zločine?

Delo "Za partiju i Tita" ovog mladog naučnog saradnika Instituta za savremenu istoriju nastalo je kroz višegodišnje istraživanje, kritičko ispitivanje i postojeće literature o partizanima u Srbiji. Mada je partizanski pokret u Srbiji zaživeo pre više od 80 godina, ova tema i dalje izaziva brojne podele i kontroverze, a mnoga pitanja ostala su bez odgovora. Ta burna faza srpske istorije dosad je temeljno proučavana i opisana u gotovo 10.000 dela, stručnih i memoarskih.

* Da li su ideološke razlike od pre pola veka prevaziđene?

- Odgovor na to pitanje zavisi od podneblja u kom srpski narod živi. U Srbiji su te podele još prisutne i u svakom selu u Šumadiji zna se ko je bio na kojoj strani 1941. godine. To je još vidljivije u Crnoj Gori, setimo se onog tužnog čoveka sa Cetinja koji se predstavio kao unuk narodnog heroja, koji je litijske barjake poistovetio sa četničkim, da bi ga to na kraju navelo na zaključak "da su Srbi jednom išli na traktore, pa im se može ponovit'". Dakle, podele su tu, vidljive su i mogu da budu vrlo politički upotrebljive u režiranju novih sukoba u srpskom društvu. Međutim, pokazalo se da su one mogle da se prevaziđu - kada smo se kolektivno osetili ugroženim. Na Kosovu i Metohiji danas više nema podela na četnike i partizane, a u spomen-sobi u Trebinju videćete imena potomaka i jednih i drugih, izginulih tokom odbrane grada u otadžbinskom ratu, devedesetih godina. Velika nevolja uvek nas je navodila da zbijamo redove i zaboravimo na međusobice.

* Verujete li u istorijsko pomirenje srpskog naroda na relaciji partizani - četnici i na koji način se to može dogoditi?

- Pomirenje ne samo da nam je potreba, nego i obaveza. Za tako nešto potrebna je jasna državna strategija, u odabiru datuma, ličnosti i događaja iz Drugog svetskog rata, koje slavimo i sa kojima se identifikujemo. Ključni datumi, prema mom mišljenju, mogli bi da budu 31. avgust, dan oslobođenja Loznice kao novi Dan ustanka, koji bi objedinio ravnogorce, 20. oktobar koji bi okupio pristalice partizanskog narativa i 9. maj, kao centralna zajednička manifestacija pobede nad fašizmom. Uz institucionalnu podršku, stvorila bi se klima u kojoj bi potomci i jednih i drugih mogli da se pogledaju u oči i nazdrave. I to je suština. Jedan narod se ipak ne miri skupštinskim deklaracijama, koje na kraju ostanu mrtvo slovo na papiru.

Foto M. Anđela

* Bavite se istorijom od srednjoškolskih dana. Radite i direktna istraživanja na terenu sa ljudima koji su preživeli Drugi svetski rat i sa potomocima onih koji nisu živi. Koliko je to doprinelo rasvetljavanju te burne faze naše istorije?

- Kako je odavno ukazao Andrej Mitrović, arhivski izvori su za istoričara "magični zid" koji njegov naučni rad deli od sveta ličnih ubeđenja. Zato sve prelomne i pogovoto kontroverzne istorijske događaje treba temeljno istražiti kroz postojeće dokumente. Odnosno, kroz povratak primarnim istorijskim izvorima i njihovo pažljivo iščitavanje. Ali, za teme poput građanskog rata u Srbiji 1941-1944. neophodan je i odlazak na teren o kom pišete, razgovor sa savremenicima kojih je sve manje. Tada tek osetite, kako je Andrić govorio, da samo neuki ljudi mogu da smatraju da je prošlost mrtva - naprotiv, jasno osećate kako je živa i kako pulsira. Jedna istorija ne može se pisati samo iz kabineta, ma kakve da intelektualne veštine posedujemo.

* Veoma ste aktivni na društvenim mrežama. Vaše objave prati nekoliko hiljada, uglavnom mladih ljudi. Na promociju nove knjige, koju ovih dana predstavljate širom Srbije, takođe dolaze generacije koje su rođene gotovo pola veka posle Drugog svetskog rata. Kakav ste utisak stekli u komunikaciji sa njima?

- Generalno, mladi u Srbiji nisu previše zaokupljeni pitanjima iz istorije, što u nekoj meri može da bude i dobro, da prošlost ne bi nosili kao balast. Problem je što ne postoji ni elementarno istorijsko znanje. Kada to nemate, onda nemate ni samopoimanje, samopoštovanje, a vrlo je veliko pitanje i to kakvog ćemo, bez organske veze sa precima i potomcima, biti morala.

LjUBAV IZ GIMNAZIJE

NEMANjA Dević rođen je 1989. u Smederevu. Još kao gimnazijalac, napisao je knjigu popisa žrtava Drugog svetskog rata u smederevskom kraju, za šta je dobio nagradu "Dragiša Kašiković". Posle monografije "Istina pod ključem", "Žrtve u Zaječarskom okrugu posle 12. septembra 1944" sa Srđanom Cvetkovićem, dva toma o Smederevu u Drugom svetskom ratu, knjige "Bosanska golgota" sa Bojanom Dimitrijevićem, usledila je studija "Za partiju i Tita - Partizanski pokret u Srbiji 1941-1944".

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (4)