VUJANSKI SVETITELJ NADŽIVEO DINASTIJE: Burna istorija Manastira Vujan, prvog spomenika ustaničke Srbije

Boris Subašić

08. 08. 2021. u 13:30

MANASTIR Vujan skriven u nedrima istoimene šumadijske planine, na sredini puta između Gornjeg Milanovca i Čačka, danas je poznat po isceljenju iskušenika Gojka Stojčevića, potonjeg patrijarha srpskog Pavla.

ВУЈАНСКИ  СВЕТИТЕЉ  НАДЖИВЕО  ДИНАСТИЈЕ: Бурна историја Манастира Вујан,  првог споменика устаничке Србије

Foto B. Subašić

On je 1944. kao bolešljivi mladić radio u Banji Koviljači kao vaspitač srpske dece spasene iz NDH. Kada je jedan mališan upao u ledenu Drinu, on je skočio u reku i spasao ga. Dobio je tešku upalu pluća i lekari su procenili da mu ostaje još tri meseca života.

Gojko je spas potražio u planinskom manastiru Vujan, prvoj srednjovekovnoj svetinji koja je 1805. obnovljena u ustaničkoj Srbiji. Svršeni bogoslov, koji je završio i dve godine medicine, izolovao se u keliji da ne bi zarazio kaluđere. Samo se u priprati molio nad grobom sa moštima monaha svetogorca iz 14. veka, kojima je narod ovog kraja vekovima pripisivao isceliteljsku moć. Samrtnik je ozdravio i u znak zahvalnosti izrezbario krst na koji je urezao: "Povodom iscelenija svoga, manastiru Vujnu, rab Božji Gojko". Da čudo bude veće, bolešljivi mladić je postao pravi gorštak koga su često viđali kako pešači po strmim padinama Vujana i šumskim putem između manastira i banje Gornje Trepče, koji je danas obeležen kao "Staza patrijarha Pavla" kojom šetaju mnogobrojni turisti.

SVETINjA Grobovi vujanskog svetitelja i vojvode Lazara Mutapa, junaka Prvog i Drugog ustanka, Foto B. Subašić

PRIČA o isceljenju patrijarha Pavla vratila je u javnost manastir Vujan koji je često, ni kriv ni dužan, stradao u srpskim dinastičkim i političkim sukobima. Povest ove svetinje počinje, smatraju istoričari, početkom 14. veka, kada na planinu Vujan stižu monasi podvižnici isihasti sa Svete Gore Atonske. Idući ka manastiru starom stazom po planinskom grebenu, kroz pejzaž nalik divljini Svetogorske pustinje, pod kupom Vujana koji izgleda kao umanjeni vrh Atosa, jasno je zašto su svetogorci odabrali ovo mesto. U skrivenoj dubodolini podigli su manastir Obrovin, koji je napušten u 17. veku. Narod je nastavio da se okuplja na padini oko kilometar i po naviše od opustelog hrama i konaka, kraj groba nepoznatog monaha. To mesto je nazvano Svetinja, jer su se, po predanju, tu dešavala čudesna isceljenja.

PREDANjE Svetogorski put podvižnika u Vujan, Foto B. Subašić

Zato su vođe ustanka u rudničko-takovskom kraju vojvoda Milan Obrenović i gazda Nikola Milićević Lunjevica, finansijer oslobodilačkog rata, odlučili 1805. da obnove manastir Obrovin iz nemanjićkog doba, ali ne na starom mestu, već nad grobom neznanog svetitelja. Bio je to simboličan čin sa porukom da će u ustanku biti obnovljena nemanjićka Srbija. Kraj groba Vujanskog svetitelja u priprati hrama je posle 1825. položeno i telo junaka Prvog i Drugog ustanka, vojvode Lazara Mutapa.

- Prestiž manastira Vujan i kult nepoznatog svetitelja u lokalnoj tradiciji bili su veoma jaki, što je i motiv prenosa kostiju Lazara Mutapa - kaže istoričar dr Miloš Timotijević.

- Memorijsku strukturu činili su vojvodin grob postavljen neposredno uz grob nepoznatog svetitelja, što je govorilo o važnosti pokojnika i njegova ratna zastava. Na spoljašnjoj fasadi su naslikani likovi vojvoda Mutapa i Arsenija Lome i ktitora Nikole Lunjevice.

KTITOR Nikola Lunjevica čekao sahranu pola veka, Foto B. Subašić

OSLIKAVANjE crkve je najavilo buduće probleme manastira. Naime, pravoslavna crkva je zabranjivala oslikavanje nekanonizovanih likova u hramovima, ali ktitor je pokušao da to izvrda.

Gojko Stojčević, Foto Arhiva

- Monasi su se pobunili kada je ktitor Lunjevica na crkvenom zidu naslikao svoje prerano preminule članove porodice, drugu ženu Milosavu i sina Vujicu (Gavrila) koga majka drži u ruci - objašnjava dr Timotijević.

- Seljaci su mislili da je to predstava Bogorodice, pa su celivali fresku. Na zahtev kaluđera i kneza Miloša Obrenovića, ta likovna predstava je prekrečena.

Posle izgnanstva knjaza Miloša i dolaska kneza Aleksandra Karađorđevića na vlast, uspomene na Milošev Drugi srpski ustanak koji je doneo Srbiji povratak državnosti i na njegove junake postale su politički nepodobne.

- Za vreme vlade kneza Aleksandra Karađorđevića prekrečene su predstave junaka iz Drugog srpskog ustanka naslikane na spoljnoj fasadi manastira Vujan - kaže dr Timotijević. - Razlozi za takav postupak svakako su imali političku podlogu.

KTITOR Nikola Lunjevica je umro 1842. i sahranjen je u porti manastira. Ostavio je amanet da mu se kosti posle deset godina sahrane u hramu, kraj groba vojvode Mutapa. Njegova poslednja želja je zaboravljena tokom dinastičkih smena i atentata. Zavet je tek 1902. ispunila njegova unuka, tada srpska kraljica Draga.

- Kraljica Draga i kralj Aleksandar Obrenović posetili su manastir 1901. a sledeće godine prenete su kosti Nikole Lunjevice u hram, ali ne u pripratu kako je on želeo, već u naos, gde po pravilu mogu da budu sahranjeni samo svetitelji, a iznad groba je podignut raskošni mermerni spomenik - kaže dr Timotijević.

- Time je Draga želela da istakne ulogu svog dede u ustanku i da mu da svetiteljski oreol. Majski prevrat iz 1903. je doneo promenu dinastije, a simboli i vrednosti svrgnutih Obrenovića su dobili status nepoželjne prošlosti.

POSLE povratka Karađorđevića manastir Vujan je kao državni spomenik potpuno skrajnut, ali narod je i dalje dolazio na čudotvorni grob srednjovekovnog Vujanskog svetitelja, kome politika nije mogla da okrnji ugled. Tokom Prvog svetskog rata austrougarski vojnici su opljačkali zvono koje je Vujanu darovao Nikola Lunjevica i skupocene poklone njegove žene Đurđije i unuke, kraljice Drage.

Između dva svetska rata najznačajniji događaj u manastiru odigrao se 1921. kada je rekonstruisana grobnica srednjovekovnog svetitelja. Prisutni su bili zaprepašćeni kada su u grobu ugledali neraspadnuto telo koje je položeno u novi kameni sarkofag iznad koga je napravljena nova uzdignuta ploča. Nad njom se molio i ozdravio patrijarh Pavle.

OPOJALI I CRVENOARMEJCE

NI dolazak komunističkih vlasti nije mogao da poljulja ugled Vujana.

- Prestiž manastira Vujan u lokalnoj tradiciji je najverovatnije i razlog što je nova komunistička vlast angažovala monahe iz njega u svojim komemorativnim svečanostima - otkriva dr Timotijević.

- Tako je u Prislonici, 1945. na sahrani vojnika Crvene armije, poginulih 1944. u operacijama protiv Nemaca, govor održao i monah Julijan iz manastira Vujan. Taj događaj bio je deo velikih komemorativnih svečanosti koje su održavane od Kraljeva do Čačka, na lokacijama pogibije crvenoarmejaca, uz obavezni pravoslavni obred prilikom premeštanja tela vojnika u veće grobnice.

SKRIVNICA ZABRANjENIH KNjIGA

PRED Drugi svetski rat episkop Nikolaj Velimirović je razvijao bogomoljački pokret, a mnogi manastiri u čačanskom kraju postali su centri njihovih molitvenih sabora.

- Vujan nije postao jedan od centara bogomoljačkog pokreta, ali možda je upravo zbog njegove izolovanosti sveštenik Milisav Protić izabrao taj manastir za lokaciju u kojoj je u najvećoj tajnosti posle 1945. godine sakrio sabrana dela vladike Nikolaja, koja je kasnije predao vladici Lavrentiju, da bi ona potom bila objavljena u Nemačkoj - otkriva dr Timotijević.

OPLjAČKAN

POSLE Drugog svetskog rata komunističke vlasti su okvalifikovale 1946. godine manastir Vujan kao "ustanovu bez većeg značaja", navodi dr Miloš Timotijević.

- To je značilo da nema istorijsku vrednost i oduzeli su mu 172 od 185 hektara zemlje koju je posedovao. Ipak, socijalistička država je 1962. godine, u okviru primene koncepta poštovanja kulturnih dobara, zakonski zaštitila Vujan kao važan objekat iz vremena Prvog srpskog ustanka.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)

PREMA FROJDU: Pet stvari koje mentalno jake osobe nikada NE rade