ČOVEK koji nije uzalud živeo

Milivoje Pavlović

22. 07. 2020. u 21:35

PESNIK Matija Bećković je, u jednom uznetom fragmentu, markirao izuzetan svedočeći trenutak - kad se u živom stvaralačkom krugu našla jedna cela intelektualno-umetnička generacija, u kojoj Bećković posebno zapaža jednog iz tog okruženja - Mehmeda Mešu Selimovića.

ЧОВЕК који није узалуд живео

Foto dokumentacija Novosti

Izuzetan je Bećkovićev utisak sa tog susreta: ono što ga je impresioniralo bila je fascinantna slika o Meši, koja se sasvim razlikovala od one kojom je Selimović dotle predstavljan:

"Prvi put sam ga sreo kad sam imao dvadeset šest, a on pedeset šest godina. Bilo je to na Tjentištu gde je neko i mene uvažio i pozvao da se, zajedno sa Mešom i Ćamilom Sijarićem obratim mladim piscima Bosne i Hercegovine. Mada se bio oglasio s nekolika naslova, činilo se da je Meša tu bio pozvan pre kao profesor književnosti na glasu, nego kao pisac o čijem je književnom umeću bila na snazi ocena onog kritičara koji je napisao da je "Meša Selimović veoma pismen, ali nažalost bez ikakvog talenta". Kao darovit i neuporedivo talentovaniji od Meše slovio je njegov brat Teufik, koji nije ništa pisao. "Nisam bio ništa pročitao od Meše Selimovića, a tad sam ga prvi put slušao i bio zadivljen onim što sam čuo i zapanjen koliko se to razlikovalo od predstave koja je o njemu stvorena.
NIJEDAN profesor koga sam znao nije ni tako govorio, ni tako izgledao, ni tako istupao i suvereno vladao starim i najnovijim književnim izumima, znanjima i uvidima. Srećno je izlazio na kraj iz verbalnih avantura, a rečenicama sa dva izlaza spretno izbegavao upade u klopku reči. Lakoća kojom je formulisao i održavao se na paučini jezika, aforistika i logika, koju je demonstrirao, svedočili su o jednom bogomdanom daru, bez drugih uverenja osim vere u umetnost. Činilo se da nijedan teist nije verovao u Tvorca koliko je ovaj ateist verovao u tvoraštvo i njegov smisao. Već je bilo očito da se Meša Selimović odrekao svih strana osim one ka nebu."
Izrazito je emotivan i snažan doživljaj koji izaziva i Bećkovićev razgovor sa Selimovićem, dok je ležao u bolesničkoj postelji, koji potvrđuje da je život Meše Selimovića bio ostvaren i da je ispunio svoju životnu misiju: "Ne mogu zaboraviti trenutak kada smo ostali nasamo i kada sam mu, sedeći uz njegovo uzglavlje, izgovorio nekoliko reči čiji je smisao bio da nije uzalud živeo, da se zamenio knjigom, da je svoje reči pretvorio u stvar hartije, da je učinio ono zbog čega se rodio, da bi se mnogi zdravi s njim rado menjali, da je žednu hartiju natopio i svoju sudbinu ispunio. On me očima ispitivao tešim li ga ili govorim istinu, a niz lice su mu se kotrljale suze, toliko krupne da su se mogle brojati, a značile su samo jedno - ako je istina, ne žalim što sam poginuo, i da se ponovo rodim - sve bih to još jednom učinio."

ĆERKA GENERALA

DOK smo razgovarali, Meša i ja pili smo čaj, a Darka crno vino. Pratila je našu komunikaciju, ali se ničim nije umešala u službeni deo razgovora. Delimično se ozarila na samom kraju, kad sam pitao za osobu kojoj je "Derviš" posvećen, ne znajući da je upravo o njoj reč. Ako se ne varam, to je bilo prvi put da Selimović za medije govori o Darki. Bila je ćerka generala predratne kraljevske vojske. Nju su u to vreme dobro poznavali samo Mešini bliski prijatelji, i govorili o njoj sa simpatijama, posebno Dobrica Ćosić, Antonije Isaković i Matija Bećković.

IAKO je bio najmlađi u krugu Selimovićevih beogradskih prijatelja, Matija Bećković dobio je zadatak da se, u njihovo i svoje ime, oprosti od velikog pisca pred otvorenim grobom u Aleji zaslužnih građana beogradskog Novog groblja. Selimović je umro u svom stanu u Ulici gospodar Jovanovoj u Beogradu 11. jula 1982, dok je na televiziji posmatrao prenos fudbalske utakmice između Italije i Nemačke. Posle neprijatnog natezanja s predstavnicima bosanskohercegovačkih vlasti, koji su nastojali da posmrtne ostatke velikog pisca preuzmu i pokopaju u Tuzli, sahrana je organizovana 14. jula u 14 sati, po nesnosno toplom vremenu. U Beogradu, u kome se lepo osećao ali - kako je jednom zapisao Rajko P. Nogo - "za Beograd Meša nije više imao zdravlja; zdravlje je bilo pogubno u Sarajevu", večno počivalište dobio je pored dragih prijatelja i pisaca čije je delo cenio - Skendera Kulenovića i Miloša Crnjanskog.

"Već sedam godina se tvoji prijatelji opraštaju od tebe", rekao je u posmrtnom slovu Matija Bećković. "Svom si se životu osvetio i sebe zamenio svojim nesmrtnim delom... Poturio si veliko breme i konačno se odmorio. Već dva dana si spokojniji nego već poodavno."
Podsetivši na Selimovićevu misao iz "Sjećanja" o mučnom životu u "teškoj, teretnoj zemlji gde nije lako živjeti ako je čovjek samo za santimetar viši", Bećković se izrazio posredstvom još jedne nezaboravne figure: Kad bi se u nas ljudi sahranjivali uspravno, Selimović bi bio jedan od prvih koji je to zaslužio...
Verovatno bi mu i tada smetao onaj jedan santimetar razlike koji mu je život zagorčavao.
PROLEĆA 1969. bio sam student Filološkog fakulteta i novinarski poletarac. Objavljivao sam članke i intervjue u beogradskim listovima, najčešće u sindikalnom nedeljniku "Rad" koji je imao dva izdanja - ćirilično, koje se štampalo u prestonici, i latinično, na hrvatskom jeziku, tiskano u Zagrebu. Meša Selimović je tada bio već pisac na glasu, živeo je u Sarajevu. Nisam poznavao bliže nikog od njegovih tadašnjih beogradskih prijatelja, još manje da sam pripadao tom krugu. U listu "Rad" sam već imao rubriku pod naslovom "S ljudima od pera", u kojoj sam skoro svake nedelje objavljivao intervju s poznatim piscima iz čitave Jugoslavije. Poželeo sam da napravim intervju s Mešom Selimovićem, ali nisam znao kako da do pisca dođem.
Prilika za prvi kontakt pružila mi se s početkom aprila 1969. godine. Pročitao sam u "Politici" da će se uskoro održati sednica Glavnog odbora Srpske književne zadruge, čiji je Selimović bio član (predsednik ovog tela bio je Dobrica Ćosić). Bio sam odlučio da određenog dana dežuram ispred zgrade SKZ u glavnoj ulici, koja se onda zvala po Brozu, a danas nosi ime kralja Milana Obrenovića.
PLAN je ostvaren negde oko 11 sati; iz pravca restorana "London" nailazio je, visok i prav, pisac "Derviša i smrti", držeći šešir u jednoj ruci, a drugom pridržavajući omalenu, bucmastu ženu za koju sam kasnije saznao da mu je supruga. Predstavio sam se kao student književnosti koji se izdržava u Beogradu praveći intervjue s poznatim piscima, i zamolio ga da nađe malo vremena za razgovor sa mnom. Pristao je bez dvoumljenja i zakazao mi susret za 17 sati istog dana.
- Dođite u restoran hotela "Slavija", mi tamo odsedamo - rekao je - Selimović. - Imaću sat-dva za razgovor s vama, a onda idemo na večeru s Dobricom Ćosićem...
U zakazano vreme Selimović me je čekao u restoranu hotela u društvu one iste simpatične debeljuce. Kasnije sam saznao da je to Darka, njegova druga žena, kojoj je, iz poštovanja i velike ljubavi, posvetio svoje najvažnije delo. Svoju prethodnu ženu, s kojom je imao ćerku Slobodanku (sa Darkom je dobio još dve ćerke, Mašu i Jesenku) Selimović je ostavio posle nepune godine dana, uz mnogo peripetija, čak i političkih; zbog ogrešenja o vladajući moral isključen je iz Partije, a potom je ostao i bez posla. U "Sjećanjima" (objavljenim 1976) Selimović svedoči da su mu članovi Partije, "a naročito drugarice", postavljali i "neukusno indiskretna pitanja" o prirodi veze sa Darkom ("Jeste li se ljubili?", "Šta ste još radili?").

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
OVO JE ČOVEK KOJI JE U NIŠU NEUTRALISAO TONU TEŠKU AVIO-BOMBU SA 430 KG EKSPLOZIVA: To isto je radio 2011. u Kragujevcu i 2013. na Dorćolu

OVO JE ČOVEK KOJI JE U NIŠU NEUTRALISAO TONU TEŠKU AVIO-BOMBU SA 430 KG EKSPLOZIVA: To isto je radio 2011. u Kragujevcu i 2013. na Dorćolu

AKO igde postoji "vaga" za merenje snage ljudskog duha, koliko li bi na njenoj skali težila ona koju ima deminer Mihailo Marinković (48), iz Pančeva, pripadnik Sektora za vanredne situacije MUP Srbije? Koliko bi na njen tas stalo njegove odvažnosti, staloženosti, potpune koncentracije..., u trenutku dok je, minule nedelje u Nišu, sam prilazio neeksplodiranoj avio-bombi teškoj 1.000 kilograma koja nosi 430 kilograma eksploziva, zaostaloj iz NATO agresije?

27. 04. 2024. u 07:00

Komentari (0)

RUSIJA JE ZGROŽENA: Ovo je najnoviji uslov za Ruse da bi učestvovali na Igrama Pariz 2024