FELJTON - STVARALAŠTVO OBAVIJENO TUGOM: Izbegli Srbi nisu imali pravo da se školuju i uključuju u kulturni život

Piše Đuro ZAGORAC

09. 06. 2022. u 18:00

ONI Srbi, iz Velike seobe, koji su bili "istovareni" pored močvara Budima, ispoljili su pravo herojstvo.

ФЕЉТОН - СТВАРАЛАШТВО ОБАВИЈЕНО ТУГОМ: Избегли Срби нису имали право да се школују и укључују у културни живот

Zaharije Stefanović Orfelin, Foto www.fruskac.net@2015

Da bi preživeli zimu ukopavali su se u zemljane zaklone. Gradili su ih golim rukama, bez bilo kakvog alata i neophodnog drveta. Prošlo je dosta vremena dok su ti zakloni izrasli u kućerke, a još više dok nisu stekli krov i vrata. Ruke su im bile jedina alatka.

Ruke, ruke su govorile umesto njih. A one su bile unakažene, oslikavale su muku i sramotu koja se skrivala.

Opšta karakteristika graditeljstva Srba, kako onih pod Turcima tako i onih u izbeglištvu, bila je: graditi kuće od zemlje i drveta, brzo i jeftino. Takve su im bile i crkve, gde je drvo bilo glavni konstruktivni element. Kuće, kao i crkve, bile su prilagođene načinu života, uvek spremne za pokret. Tako su crkve brvnare "za noć" izmeštane, pa otud uverenja manje upućenih da je crkva "sama prešla", da je sama "preletela". Ta prilagodljivost uslovima života je imponovala, bila je potvrda vitalnosti i mudrosti. Tek druga generacija u Sentandreji podizala je tvrde crkve i kuće na sprat.

U IZBEGLIČKOJ koloni koju je predvodio patrijarh Arsenije nalazili su se osposobljeni ikonopisci. Najpoznatiji među njima bio je Ostoja Mrkojević iz jednog crnogorskog bratstva. Prema želji i planu patrijarha, Ostoja je najviše radio i stvarao po crkvama u Slavoniji. Mnogo godina kasnije, u Banatu se oglasio jedan moderni i daroviti slikar Konstantin Danil. Njega su likovni kritičari u Pešti proglasili "srpskim Ticijanom".

U Velikoj seobi bilo je monaha i sveštenika koji su nosili veštinu pisanja i pojenja.

Nisu, koliko se zna, poznavali muzička pisma. Srpska muzička kultura bila je razapeta između vizantijske, utemeljene u Hilandaru i u srednjovekovnim manastirima, i novih oblika sa kojima su se susretali. Sve do sredine 19. veka važilo je "koliko crkava i učitelja toliko i pojenija". Novo oblikovanje muzičke scene nastupilo je pojavom mladog i školovanog Kornelija Stankovića. On je srpsko crkveno pojanje notama obeležio, kao i mnoge srpske narodne pesme.

IZBEGLIČKA trauma sve više se iskazivala i u umetničkim delima, naročito kod slikara.

Jedan od najbolnijih krikova iznedrila je i poezija. Kroz poemu "Plač Serbiji" to se i najpotresnije izreklo. Ova nepotpisana tugovanka se pojavila 1762. Podsećala je na delo proroka Jeremije. Naknadno je otkriven i njen autor, Orfelin.

A ko je bio Orfelin? Reč je o izbegličkom potomku rođenom u Vukovaru 1726. od oca Jovana, dok mu ime majke hroničari nisu zabeležili. Kršten je kao Zaharije Stefanović.

Kasnije je krsno ime ojačao nadimkom Orfelin. Pretpostavlja se da mu je to moglo biti crkveno ime, ali i da ga je odabrao sam ili da mu ga je okolina prilepila. Vezuje se i za grčku reč orfelint - siroče. Tek, Orfelin se pročuo dalje od Zaharija.

Orfelin je radio i stvarao, a krug njegovih interesovanja je zapanjujući. Bio je pesnik, istoričar, životopisac, bakrorezac, kaligraf, kartograf, pisac školskih i prirodnjačkih knjiga, fizičar, sastavljač kalendara, vinogradar, pisac političko-socioloških studija, polemičar... Govorio je latinski, putovao. U Veneciji se osećao kao u rodnom Vukovaru. Tu je 1768. izdao prvi broj "Slavenosrbskog magazina", prvog časopisa kod Južnih Slovena. Koliko je samo zahtevao rada i novca taj poduhvat. Prvi je napisao i izdao srpski Bukvar.

Orfelinu je priznato i pravo začetnika epohe baroka kod Srba, koja je značila preokret u srpskoj kulturi 18. veka, kad se prešlo sa teoloških i hrišćanskih na svetovne i građanske teme. Izbeglička tuga ga je pratila od kolevke, ona ga je podsticala na rad, ali i dušu progonila. Umro je Orfelin u 59. godini na manastirskom posedu kod Novog Sada, odbačen i zaboravljen. Mnoga svoja dela nije potpisivao. Namerno? Orfelin je bio prva srpska enciklopedija znanja, pokretna. Proglašen je Srbinom 18. veka i uvršćen u sto najznamenitijih Srba svih vremena.

PATRIJARH Arsenije IV (1698-1748) sledio je politiku svog ranijeg prethodnika, Arsenije III, za oktavu ratobornijeg. Čim je procenio da je kucnuo čas, patrijarh je pozvao Srbe na pobunu protiv Turaka. Pobuna se uklapala u stanje koje je sledilo, Austrija i Turska su 1737. ponovo zaratile. I ovaj Arsenije je prizivao pomoć evropskih hrišćana, bez kojih se Turci sa Balkana nisu mogli proterati.

To je bio uslov da bi se Srbi izbavili ropstva i uspostavili svoju izgubljenu državnost.

Posle dve godine borbi i stradanja, Turci su ostali neporaženi, san i plan patrijarhov je propao. Šta mu je u tim okolnostima valjalo činiti?

Arsenije (Jovanović) bio je rodom iz Raške. O njegovom životnom putu malo toga, gotovo ništa, nije ostalo zabeleženo. Zna se da je rano postao mitropolit raški i da ga je tadašnji patrijarh Mojsije (Rajović) uzeo za svog pomoćnika, a onda i odabrao za naslednika. Godine 1725. Arsenije je pismom obavestio sve, koje je smatrao važnim, da je on postao novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Arsenije IV. Bio je od retkih koji nije putovao u Svetu zemlju, Rusiju, a ni u Hilandar.

ČIM su se Srbi dali na ustanak, Turci iz Novog Pazara su odlučili da javno pogube patrijarha, da ga obese. On je to blagovremeno dočuo i uspeo je da izmakne u Crnu Goru i da izbegne omču oko vrata. To mu je samo odložilo muke koje su sledile: dve carevine su sklopile 1739. novi mir, a Arseniju i ratobornim Srbima je preostalo da spasavaju žive glave... Vođeni nagonom za životom formirali su izbegličku kolonu, nalik onoj iz 1690.

Za spas su odabrali isti put, na sever ka svojima...

O ovom pokretu naroda iz Stare Srbije ostalo je malo svedočenja. Čak nema ni procene koliko je bilo duša u toj koloni, zna se da je bilo i Arnauta. Zna se i da su ih Turci presreli u selu Leliću kod Valjeva i da su mnoge pobili i poharali. Ne zna se kako je patrijarh izbegao zarobljavanje i vešalište koje mu je bilo namenjeno. Preživeli su uspeli da pređu Savu i domognu se ravnog Srema.

Poglavar srpskog naroda

UMESTO Arsenija IV Turci su na čelo Pećke patrijaršije doveli Grka Janićija III i time prekinuli svaku vezu između Karlovačke mitropolije i Pećke patrijaršije. Srećna okolnost je bila da je carica Marija Terezija priznala Arseniju Jovanoviću patrijarško dostojanstvo, postavila ga za poglavara nad celim srpskim klirom i narodom u njenoj carevini. Nešto kasnije, carica Marija je potvrdila privilegije koje su njeni prethodnici dali srpskom narodu. Da li je Arsenije IV uspeo i ono što nije Arsenije III, da Srbi mogu pohađati katoličke škole i fakultete, da mogu bar u "šoping" da idu u carski Beč, hroničari nam o tome ništa nisu ostavili. A Arsenije IV je kratko poživeo, umro je u 50. tako da je kratko uživao privilegije i nije imao vremena da kod carice iskamči još neku pogodnost, bar onu - da Srbi ne budu prozivani kao "šizmatici".

SUTRA: Udario Golijat na Davida

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

UEFA U ŠOKU: Rusija se odlučuje na radikalan potez?