FELJTON - BOLNICA I U MIRU PUNA IZBEGLICA: Činjenica da je došao mir davala je snage da se opstane

PROLjEĆE je 1996. godine. Bolnica je opet puna izbjeglica. Najveći broj su zdravstveni radnici i njihove porodice. Svaki dan praktično od jutra do naveče neko traži da mu se pomogne.

Dr Ždrale, dr Šošić, dr Babić i donator bolnice Slavko Petrović, Foto Iz izveštaja nezavisne međunarodne komisije

Gotovo svaki drugi dan neko traži sobu, neki nužni smještaj, ali su bolnički prostori popunjeni, čak i jedan ruševni objekat. Opet muka sa hranom. Veliki broj izbjeglica se prijavio za obroke u restoranu. U bolničkom magacinu praktično nema hrane ni za jedan prosječan ručak. I opet, kao i do sada, zovem Crveni krst, neke humanitarne organizacije, robne rezerve. Moram spomenuti Milorada Govedaricu iz robnih rezervi, koji je i sad kao i ranije imao razumijevanje i pomagao bolnici.

Ubrzo će se pojaviti humanitarna organizacija "Johaniter", koja će nas u narednom periodu izdašno pomagati u hrani i pokloniti nam sanitetsko vozilo. Ja se još uvijek krećem uz pomoć štaka, jer nosim gips zbog već pomenutog operativnog zahvata i dosta se otežano krećem. Pored brige za pacijente, sada su briga i novi stanovnici bolnice. Grijanje bolnice uspijevamo da održimo. Ali, sada imamo novi problem koji nam pričinjavaju grijalice, koje su uključene gotovo u svim sobama gdje se se uselile izbjeglice. Pošto se radi o starim objektima, a time i električnim instalacijama, stalna je opasnost od izbijanja požara. Sveto Benić me upozorava da se useljavanjem novih stanara higijensko-epidemiološka situacija može iskomplikovati i da se mora obratiti pažnja na higijenu u novonastaloj situaciji. U gotovo svim bolničkim prostorijama, prvenstveno u bolesničkim sobama i restoranu, zidovi su prljavi. Razmišljam kako da se organizuje krečenje.

SJETIM se Ratka Močevića, koga sam upoznao 1992. godine kada sam mu liječio teško ranjenog brata. Pošto se bavi molersko-farbarskim radovima, pozovem ga na razgovor i zamolim ga da uđe u posao krečenja bolnice. Kako obezbijediti materijal i novac za radove, postavljam sebi pitanje, a i Ratka samo što ne pitam može li šta džabe. Nekako ipak napravimo dogovor. Uspijevamo da nabavimo materijal i u kratkom vremenu bolnica bi okrečena. A ja uspijevam, što u novcu što u naturi, da isplatim Ratkove radove. U košmaru svih ovih događanja uspijevam da budem u vezi sa porodicom u Podgorici putem telefona. Pošto je zvanično nastupio mir, pitaju me zašto ne dolazim. Već četiri mjeseca nisam bio u posjeti. Da ih ne opterećujem i stvaram im brigu, prećutao sam moju povredu i operaciju. Ali, kad je došlo vrijeme da ih posjetim, morao sam reći šta mi se dogodilo. Supruga Spomenka i rodica Mira su iznenađene zašto im ranije nisam to rekao i došao kući na oporavak i bio s njima dok ne ozdravim. Ja ih ubjeđujem da je operacija urađena dobro i da oporavak protiče dobro, a zbog egzodusa Srba iz Sarajeva morao sam biti prisutan u bolnici, pa makar hodao sa štakama. Pošto sam im sve ispričao, osjetio sam olakšanje i sa vozačem Vitom krećem na put za Podgoricu.

PRED vratima stana razmišljam kakav će susret biti, kad me vide Predrag i Nenad sa štakama. Spomenka mi je u telefonskom razgovoru rekla da im je objasnila šta mi se desilo sa tetivom. Kada su se vrata otvorila i kada smo se pozdravili, vidim da su njihove oči uprte u moju nogu i gips koji nosim. Vozač Vito se vješto uključuje u razgovor i daje svoj komentar kako to nije ništa strašno, i govori im da će gips brzo biti skinut.

Nakon odmora i prespavane noći, nastavljamo da razgovaramo o dešavanjima u Sarajevu.

Govorim im kako je iseljavanje bilo strašno. Interesujem se kako djeca uče. Spomenka je uključena sa Mirom i njenim rođacima u rad u piceriji. Mukotrpan i iscrpljući posao, gdje temperatura pored peći za pečenje ne pada ispod četrdeset stepeni.

Osnovno za prehranu moji dobijaju iz Crvenog krsta. Spomenka uspijeva da zaradi da se plati kirija i nešto da ostane za kućne potrebe. A ja praktično ne donosim nijedan dinar.

Uspijevam da donesem nešto hrane, koju dobijem kao humanitarnu pomoć. I opet osnovno pitanje kruga moje porodice: hoću li ja sada ostati ili se opet vraćam? Postavljaju pitanje: ako se vraćam, kada ću da obezbijedim njihov povratak nazad, kako bismo opet bili zajedno? Na sva ta pitanja, ja nisam u stanju bilo šta da kažem, jer, ako se vraćam u Kasindo, ne postoji mogućnost bilo kakvog smještaja. Već sam rekao da ne pristajem da se svrstam u kolonu dezertera.

ČINjENICA je da je došao mir i da se očekuju bolji dani. Moj će prijedlog biti da porodica nastavi da živi i dalje u Podgorici. Na sreću, na spratu, u stanu gdje su moji živjeli, živjela je divna porodica Bulajić, Nikola i Persa. Za sve vrijeme boravka bili smo u srdačnim odnosima s njima. Svaki moj dolazak i susret s njima bio je ispunjen razgovorom i njihovim pitanjima: "Šta se to dešava kod vas?" Bulajići su mi bili jedno od olakšanja ako moji ostanu i dalje tu. Nakon dogovora i trodnevnog boravka kod porodice, uz opet mučan rastanak, vraćam se nazad.

U bolnici sve isto: pacijenti, izbjeglice, nema nafte, nema hrane, lijekova. Ubrzo skidam gips. Rana je uredno srasla. Tetiva ima zadovoljavajuću funkciju. Hodam i dalje uz pomoć štaka, ali stalno sam u procijepu kako dalje. Ljekarski kolegijum se znatno proširio novim kolegama. Ima i veliki broj medicinskih sestara koje su primljene.

Kraj

Preporučujemo

Feljton

0 4

FELjTON - EGZODUS SRBA IZ SARAJEVA: Mnogi iz kolone nisu znali kuda idu, išli su samo da nekud odu

28. 01. 2022. u 18:00

Feljton

0 1

FELjTON - BOMBARDOVANjE BOLNICE U KASINDOLU: Snage Unprofora su razorile i rezervoar za vodu

27. 01. 2022. u 18:00

Feljton

0 0

FELjTON - ZLOČINCI UBIJAJU NEVINU DECU: Dve devojčice na Grbavici pogođene su snajperskim hicima iz Federalnog Sarajeva

26. 01. 2022. u 18:00

Feljton

0 1

FELjTON - SNAJPERISTI PUCAJU NA DECU: Za Vaskrs bolesnici i osoblje dobili su po jedno jaje

25. 01. 2022. u 18:00

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije