Ivica Osim: Velika Jugoslavija je mnogima smetala, ali se od prošlosti ne živi
17. 01. 2015. u 20:33
Postali smo staklenik odakle beru talente i odvode ih. Išli smo ili u nebesa ili u ponor, kod nas nema sredine - kaže legendarni fudbalski filozof
Ivica Osim Foto: Arhiva VN
SA ove distance, posle dve decenije, vidi se nekako po svima nama da nismo džabe ratovali. Srozao nam se fudbal, srušile se vrednosti, utanjili se novčanici. Neko je sigurno "tipovao" i na taj rezultat "na semaforu".
Ovako Štraus sa Grbavice, legendarni Švabo, neprevaziđeni fudbalski filozof s ovih prostora, Ivica Osim, za "Novosti" opisuje sadašnju "bezvoljnu igru u balkanskom šesnaestercu".
I posle moždanog udara i teške rehabilitacije, Osim ležernim govorom i brzim i lucidnim mislima skicira nam globalnu taktiku velikih igrača i naša tavorenja u nižoj evropskoj ligi.
Poslednji veliki trener reprezentacije SFRJ, strateg Partizana i Željezničara, iz svog Sarajeva počinje priču:
- Eto, kako nam se od te 1990. godine srozavao fudbal, tako nam je padalo i sve ostalo. Sve jedno drugo vuče - ili ka uspehu, ili ka dnu.
- Sa ovim iskustvom sada znam da se ne bi desilo ništa. Ali, bilo bi lepo da smo prošli "gaučose" i probili se do finala. Bilo bi lepo, pa čak i ako se posle toga raspadnemo, kao što smo se i raspali. Ti naši igrači, zaslužili su tada velike šampionske visine.
* Da li zbog tih sunovraćenih vrednosti, na prostoru bivše SFRJ sve više ima i jugonostalgičara? Kao da sada i nekadašnji nacionalisti pomalo sa setom pominju Jugu...
- Ljudi kada zapadnu u krizu i teškoće, često posežu za prošlošću. Za sećanjima, starim uspesima, svetlim danima slave. To je jedino "sigurno" i izvesno utočište i uteha. Uvek je bolje ono što je prošlo. Ali, nažalost, ne može se tako ići napred. Od nostalgije se ne živi. Iz prošlosti treba da izvučemo pouke, ali neće nam ona nadomestiti sadašnje nedostatke.
* Verujete li da nam je Evropa daleko u životu, kao što nam je pobegla u fudbalu?
- Sve zemlje bivše SFRJ sada pokušavaju jedna drugu da stignu i prestignu. Ima u tome i neke pokretačke ljubomore. Svi pokušavaju da se ugledaju na neke pojedinačne uspehe komšija. Mnogi su se i fudbalski trgli kad je Hrvatska zauzela treće mesto na Mundijalu u Francuskoj. Tako se trudimo da svi zajedno uhvatimo priključak i sa modernim evropskim zemljama. Ali, čini se da, što joj se više približavamo, ta istinska Evropa nam je sve dalja. To su ti naši paradoksi.
* Kako objašnjavate to što nas sve u regionu Zapad sada miri, a nije imao mali doprinos i dok smo počinjali da se svađamo i ratujemo?
- Zaista je žalosno što EU sada želi da nam pomogne, a mi kao da to odbijamo. Migoljimo se. Pokazujemo da ne možemo da ozdravimo od dubokih rana. Često izgleda da neko želi da nam vida te ožiljke, a da se mi opiremo. Hoćemo još da krvarimo u međusobnim mukama. Koristimo svaki istorijski jubilej da se iznova posvađamo. Hoćemo još da isteramo ono naše. Svi smo takvi.
* Verujete li da Evropa zaista ima iskrenu nameru da nam pomogne?
- Kakve god da su joj krajnje namere, ne bi bilo možda loše da pomognemo sebi samima. Nije dobro da u svim istorijskim procesima i promenama izvučemo za sebe samo štetu, a nikako korist. Kod nas još važi - da komšiji crkne krava, merimo kome kokoška snese veće jaje, umesto da se udružimo i da bar skupo prodamo ono što imamo. To je zavist i ljubomora iz koje nikako ne možemo da isplivamo. To smo ti mi.
* Ali, mora da među nama, u raznim oblastima, ima i dalje talenata kao što su bili Piksi, Pape Sušić i Dejo, koje ste trenirali...
- Naše države su kao jedan veliki staklenik gde se gaje i rastu najlepši primerci. Ali, te najinventivnije i najbolje igrače sada nam beru i odnose stranci. Pošto nisu mogli da presele kamenitu Crnu Goru i Hercegovinu pod Alpe ili na Ostrvo, Evropljani nam uzimaju te bisere da igraju kod njih. Donosimo sveže ideje mnogo više od drugih, ali nemamo sistem. Tako nam je u svim oblastima života.
* Kad već imamo pojedinačne bisere, zašto to nismo uspeli da kapitalizujemo i da stvorimo sistem, nego nam ga sada nameću drugi?
- Rađa se ovde talenat. Plodno je tle. Ali ga i sami brusimo jer smo kroz vekove navikli da varamo jedni druge. Iz toga je narastao i kvalitet koji je koristan u fudbalu. Sitna prevara je u stvari kreativan dribling na petoparcu. Veoma je razvijen u svim našim republikama. Ali, u toj istorijskoj igri, veliki igrači su nas pročitali. Njih u poslednje vreme ne uspevamo da pobedimo.
* Znači, mi imamo samo ljudske i prirodne resurse koje "obrađuju" i koriste drugi, kao sirovinu?
- Velika Jugoslavija mnogima je smetala. Bila je uspešna, živeli smo normalno, lagano, kreativno i svi smo mislili da to tako treba. Nikad se nije previše radilo, a imalo se. Imali smo uspehe, lagodan život. Ali, nismo primećivali da to nekog žulja. Da žulja taj svet koji je navikao da radi od jutra do sutra da krvlju i znojem zasluži svoje uspehe. Kako u fudbalu, tako i u običnom životu.
* Šta se onda desilo?
- E, tada je neko odlučio da ovaj naš san mora da se završi. Kod nas su se talentovani ljudi rađali kao na tacni. Imali smo bisere. Imali smo mnogo nade, nismo osećali šta se valja iza brda. Nismo osećali te tektonske promene. One su nas zatekle i desilo nam se to što nam se desilo. Još se nismo opasuljili.
* Šta nam to u sportskom i životnom mentalitetu ne dozvoljava da se opasuljimo?
- Zaraženi smo svi od tog mentaliteta da moramo da budemo ili najgori ili najbolji. Ili u nebesima ili u ponoru. Kod nas nema nikakve sredine i mirnog života posvećenog poslu. Uspehe dižemo u vasionu, a neuspesi nas vuku na samo dno. Ne učimo ništa na sopstvenim greškama.
* Zašto onda ni inostrani treneri ne uspevaju da uspostave sistem ovde? Dik Advokat je u Srbiji doživeo fijasko, a ni balkanskim političkim protektoratima ne polazi baš sve za rukom...
- Teško je strancima ovde da se snađu i da sve razumeju. Evo u Bosni, tri religije, tri naroda, naši duboki nesporazumi, al' svi opet slični. I onda da dođe trener stranac, sa svojim pogledom na svet. Nema tu mnogo šanse da uspeh. Koliko god da su talentovani igrači, treba malo poznavati te naše psihologije. Potrebna je prava alhemija da se pohvataju i povežu sve te naše niti. A nije lako, verujem, ni stranim političarima da nas razumeju. To možemo najbolje mi sami, ali nećemo.
* Kako onda stranim trenerima polazi za rukom da naše talente odlično ugrade u sistem velikih timova?
- Pa to je to. Sistem. Sjajni igrači koji igraju svuda po Evropi, kad dođu u naš kolektiv, često kao da su neprepoznatljivi. Ali, i u ovom zlu bilo je neke sreće. Vidimo da se širom sveta rađaju neke naše izbeglice. Tamo odrastaju u drugačijim sistemima, naporno treniraju i postaju odlični igrači. Sve ih je više i sve se više vraćaju u zavičaj. Možda ćemo pomoću njih da krenemo u kontranapad. Po tom modelu bi trebalo da vratimo i vojske naučnika i mladih intelektualaca koje su nas, još dok su bili deca, napustili u ono nesrećno vreme.
* Kako ocenjujete to što se mržnja često prenosi na fudbalske stadione? Imali smo dronove, stalne poruke zla koje pozivaju na istrebljenje...
- Sve mi izgleda kao da neko treći, izvan granica naših republika, ponovo upravlja tim raznim letilicama. Kao što je bilo i pred rat.
Prvo smo zaratili bezveze, pa smo naneli jedni drugima puno belaja, pa su pljuštale teške reči, i šta sada? Ne možemo napred ako se mrzimo međusobno. To je meni s ljudske tačke gledišta potpuno nepojmljivo. Moramo naučiti da opraštamo, to je mnogo važnije od svih sistema i koncepata koji nam se nameću. Svaka vrednost se rađa iz ljudskog kvaliteta. Nema nam druge nego da svi priznamo sopstvene greške, iskreno, otvoreno i katarzično. Tad će mržnja nestati i sa stadiona.
* Hoće li ikad sazreti vreme da se stvori ona velika fudbalska liga koju ste zagovarali i u kojoj bi bili svi najjači klubovi bivše SFRJ?
- Mislim da nikad nije rano da se pokuša nešto što je ispravno. U pozitivne promene uvek treba zakoračiti hrabro i bez odlaganja. Obični svet, raja, gledaoci, voleli bi da vide te utakmice, jaču ligu, punije stadione, neka rivalstva na Marakani, Maksimiru, Grbavici....
Tačno je da su za to potrebna zrelija društva koja će moći da iznesu taj poduhvat. Ali, možda bi i društva počela da sazrevaju kada bi se počelo od sporta. Vidimo da u košarci to funkcioniše.
* Ostali ste, čini se, poslednji nepopravljivi Jugosloven?
- Jesam, i ponosim se time.
PROČITAJTE JOŠ:
Preokret - Salami potpisao za Zvezdu
Trener Anderlehta: Mitrović preteruje
Manćini: Vidić je sve bolji
Roben: Ujeo me krokodil
VIDEO: Ataman u Areni nosio čelični prsluk, u Turskoj dočekan kao heroj
Kalinić: Izgovori su za gubitnike; Mitrović: Ako su porazi od Reala i Makabija pad forme...
Troicki držao čas Kukuškinu u Sidneju i osvojio titulu: Nema stajanja
Nadal: Nisam favorit u Melburnu
AO: Đoković na startu protiv Bedenea
Saopštenje plivačkog saveza: Stjepanović neće iz Srbije
Španovićeva pobedom u trci na 60 metara otvorila zimsku sezonu
bubule
17.01.2015. 22:22
Svaka cast, Ivice!
Sećam se Yuge sredinom osamdesetih.Meni je bilo prelepo jer sam bio mlad, zgodan i sretan.Sad mi nije lepo jer sam već pomalo star, kljakav navuko sam puno kila i više nisam sretan.Ali kako je stvarno bilo;Inflacija od milion posto, benzin na par nepar, redukcije struje a živeo sam 10 min on Obrenovačke mega elektrane.A o fudbalu neću ni pričati, sećam se Miljanića i Španije, nije bila neka sreća.Zato Ivica: imaš bre sto godina a lažeš!
@Yugo - Pojma ti nemas, neznas ti ni sta je bila Jugoslavija ni ko je bio Ivica Osim.
@Yugo - "Yugicu" nisi razumeo....Yuga je postojala i pre osamdesetih a u tvoje vreme je nazalost zapadnim barabama probila oko pa su svim silama krenuli u njeno rusenje, ostalo svi znamo....da nam se nisu drugi mesali mi bi bili i danas mnogo bolji od ostalih drzava a ne kao sada na zacelju.
* Ostali ste, čini se, poslednji nepopravljivi Jugosloven? - Jesam, i ponosim se time. Pa stvarno jesam li ja lud ili je taj Osim napustio reprezentaciju Jugoslavije zbog opsade Sarajeva.
Komentari (7)