Dva šardonea, priče o sportu, pisanju, beogradskim kafeima i metohijskoj vinogorskoj kući: Jedno veče sa nobelovcem

Goran Čvorović

12. 01. 2020. u 17:00

Ovo je prijateljski susret. Ničeg novinarskog, na tom sastanku. Na stolu, novine. U novinama, on

Два шардонеа, приче о спорту, писању, београдским кафеима и  метохијској виногорској кући: Једно вече са нобеловцем

Peter Handke Foto G. Čvorović

LAGANO pronosi svoju izduženu siluetu slepom pariskom ulicom ove večeri na zakazani sastanak, ispunjen i zadovoljan, pojedenih đonova od dugog lutanja. Štrikan džemper iskrzanih ranfli kao simbol tog proteklog vremena, iznošene visoke crne cipele za duge šetnje. A iz njega govori duh dana umesto noći. Na stolovima oko nas, usamljen svet. Nema u tome nikakve utehe.

Naručujemo dva šardonea. Ovo je prijateljski susret. Ničeg novinarskog, na tom sastanku. Na stolu, novine. U novinama, on. Na sportskim stranicama, golman bez straha. Praznični broj, revijalna naslovnica.

Razgovaramo o fudbalu. O davnom klinačkom loptanju u internatu. I o košarci. O tenisu. O tome da li bi pisac poznatom teniseru trebalo da potpipše posvetu, ili ovaj njemu. O ekipnim sportovima. Pisanje nije ekipni sport. Prazna hartija traži usamljenost. O jednom poklonjenom dresu. O beogradskim kafeima i hotelima. O dragim uspomenama. O najvećem sportskom srcu na svetu. Fudbal je kao život. Pravda je u njemu retka. Šta je to, uopšte, pravda?

Iz Beograda mu je u Pariz stigla i minijatura poznatog slikara. Slikar i pisac, intimusi i gotovo ispisnici. Slikar je tek nešto malo mlađi od njega. Na poleđini slike, posveta. Uspenje. Vraća ga u prošlost.

PROČITAJTE JOŠ - ZAPISI IZ PARIZA: Gospodin princ

Govorimo o stvarima koje očekuješ da će doći i koje ne dođu nikada. I o onima koje ipak dođu. O jednostavnim koricama. O pisanju na način kako slikari slikaju. I o knjiškim ilustracijama, jednog drugog slikara, koga više nema. Ne govori se o takvom slikaru u prošlom vremenu.

Pričamo o metohijskoj vinogorskoj kući koja ga čeka na neko vreme. Pažljivo razgleda fotografije. Prepoznaje krajolik. Nalazi na trenutak u njemu onaj preko potreban unutrašnji mir. Doći će i to proleće.

Raspredamo o bolu i radosti pisanja. O jednostavnosti pisanja koja čitaoca odmah smešta na nebo. O Baltarovoj železničkoj stanici. Ostali Baltarovi paviljoni su odavno premešteni niz Senu.

Pričamo o lomu jezika. O rukopisu. Ćirilici i latinici. O brzom pisanju. O artrozi. O stvaralačkoj nervozi. O prozi. O šetnji šumom. O oživljavanju boja prirode i sezoni skupljanja pečuraka.

Raspravljamo o inispiraciji. O pragmatičnim ljudima i ženama. O protoku vremena. O ushićenju životom. O deci koju čuvamo. O sumnjičavcima koji su deci nepoznati. O tome koliko smo, zapravo, svi isti. O svemu i svačemu. Tajne ostaju.

Obožava me i ne podnosi. Voli sve ono prijateljsko, mrsko mu je ono ljubopitno i zapitkivačko. Ne treba puno pisati i govoriti. Pisanje je misterija.

Plaćamo dva šardonea. Odlazimo ćutke.

Ne voli kad neko puno priča.

Ni Sena ne voli kad je podsećaju na usamljene ljude pod mostom.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije