POZORIŠNA KRITIKA: Kad žene marširaju

Druga zaredom premijera u Narodnom pozorištu, u kojoj igraju samo glumice, pokazala je već viđeni paradoks - da se na repertoar postavlja komad sa gostujućim glumcem u glavnoj ulozi! Ako je to neka nova demokratija u teatru, ona je, iz ugla stalnih ansambala beogradskih pozorišta, bolna i ponižavajuća.

Pročitajte još: POZORIŠNA KRITIKA: Ni tamo, ni ovamo

Dara Džokić je izuzetna glumica, i njena Bernarda Alba, tvrda, patrijarhalna, sa vaspitanjem generala u suknji, uverljiva je i snažna, iako dvodimenzionalna. Stvarne emocije je sakrila od nas. Svetlana Bojković, kao "glas naroda", služavka Ponsija, večiti Bernardin oponent, izvor spletaka i golicavih ideja za zatvorene devojke, jedina slobodna da se kreće napolju, vesnik je života u zmijarniku isprepletane ljubavi i mržnje u domu Albinih. Rediteljka je Ponsiju učinila simpatičnom i spadalom, a Lorka ju je postavio kao erotski reper, da bi se sve mračne strasti zatarabljene kuće odvijale u odnosu na njen prikaz stvarnog života napolju. Njeno insistiranje na seksu u maslinjaku je svojevrsni sadizam, kojim Ponsija utvrđuje svoju poziciju, iz materijalnih razloga, naravno. Bernarda to dobro zna i toplo-hladno među njima je borba trgovačkih a ne ženskih principa.

Pročitajte još: U PUBLICI VIŠE OD POLA GRADA: Narodno pozorište u Somboru najbolji srpski teatar izvan Beograda

Neobično prikazane, sve u vojničkim čizmama na letnjoj žezi (kostimografkinja Katarina Grčić Nikolić), majka i sestre Alba su se scenom kretale kao u nekom mračnom resitalu, bez stvarnog erosa, koji bi dopro do publike, iz njihove prirodne potrebe za strasti i ljubavi. Poetska drama Garsije Lorke je puna "gitare i smrti", strasti i umiranja, pa je neophodno držati tu vagu stalno u ravnoteži.

Ovako, izmaklo nam je opravdanje, da se na repertoar stavi "Dom Bernarde Albe", kao inkluzivni komad, o nasilju u porodici. Dubina ove Lorkine tragedije o šest nesrećnih ženskih sudbina je priča o tradiciji, koja je i društvena, pa i politička kategorija - Bernarda vlada kćerima, a malograđanska tradicija vlada njom. Svi su žrtve.

Zlatija Ocokoljić Ivanović, Angustija, kao izabranica seoskog lepotana, dobro zna razlog njegove naklonosti. Svaka od sestara smatra da takođe ima pravo na njega: Magdalena (bledunjava Dubravka Kovjanić), Amelija (u grču, Zorana Bećić), Martirio (odlična Sloboda Mićalović) i najmlađa, Adela (previše ekstrovertna Suzana Lukić), koja će zbog Pedrove ljubavi i umreti.

Umesto da čujemo, najzad, emociju, sa kojom Bernarda komanduje da je "najmlađa kćer umrla nevina", trebalo je da to pročitamo na portalu scene. Nisu svi dobro videli te rečenice. Predstava je uskraćena i za tu koronu.