ZAŠTO DRŽAVA NE ŠTITI ĆIRILICU: Pismo je deo našeg koda

Nikola Malović

04. 05. 2021. u 11:28

KADA je 2010. trebalo da produžim ličnu kartu, svega četiri godine nakon crnogorske "obnove samostalnosti i suverenosti", šalterski mi je službenik poturio da popunim latinični dokument: Zahtjev za promjenu ličnog imena.

ЗАШТО ДРЖАВА НЕ ШТИТИ ЋИРИЛИЦУ: Писмо је део нашег кода

Foto "Laguna"

Uzdigao sam obrve.

Montenegrinski je službenik to učinio zato što sam poželio da mi, u skladu sa zakonom, ime u ličnoj karti piše ćirilicom.

Da nisam znao za jadac, tj. da mogu da tražim kojim će pismom moje ime na dokumentu da potraje do 2020, Crna bi me Gora vodila pod imenom Malović Nikola.

U skladu, dakle, sa zakonom, zatražio sam 2010. da mi se "ime promijeni" u Nikola Malović, što mi je i pošlo za rukom. Ali samo što se pisma tiče.

I dalje se, avaj, pogrešno zovem, sudeći po važećoj ličnoj karti, i zvaću se pogrešno do 2030. g. Jer kao što ni Ivo Andrić nije Andrić Ivo, tako ni ja nisam Malović Nikola. Nego se zovem obratno: Nikola sam Malović.

Jedini način da u životu, od školskog dnevnika do imena u biračkom spisku, naše ime bude ispisano pravilno - jeste da se iza prezimena, ako baš ono treba da stoji prvo, stavi zarez.

No nije o tome riječ...

Otkako se samouvjerena u vlastitu samostalnost i suverenost đukanovićevska Crna Gora prekrstila u Montenegro - ćirilica je postala proskribovana, kako u crnogorskoj, tako i u primorskoj geografiji.

Posred sezone koje i nije bilo, 30. avgusta 2020. godine, dogodili su se parlamentarni izbori, na kojima su svi iz ginisovskih litija ustali Srbi, tokom prve hrišćanske revolucije u istoriji moderne Evrope, glasali, između ostalog, i za smjenu Montenegra. Da država ponovo postane Crna Gora.

Hercegnovska klasična Knjižara "So" jedina je radnja u centru Herceg Novog čije je ime ispisano ćirilicom, Foto Arhiva

U trenutku, dakle, kad su ljetni cvrčci srpski dio Mediterana ozvučavali heraldičkim s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s-s zvucima, kad je na suncu bilo +50, Srbi su u Boki kotorskoj i u Crnoj Gori opet kolektivno ušli u demokratsku klopku, i izgubili svi, listom, nakon dobijenih izbora.

Ćirilica je maličice digla glavu jer su uslijedili lokalni izbori u Nikšiću, a slijede tek u Herceg Novom. Čak i partije koje namiguju Srbima, štampaju vrbovnice dvama pismima, pola slogana ćirilicom, pola latinicom, što je svakom Bokelju i iz Crne Gore sišavšem razumljivo i prihvatljivo.

Da li mislim da ćirilica determiniše Srbe?

Naravno. Ćirilica je dio našeg koda, s toliko dokaza da ih je nepotrebno nabrajati. Uzmimo samo finalni. Kako ćemo prepoznati čijoj je civilizaciji pripadao pokojnik čije ime čitamo na nadgrobnoj ploči? Pa, po pismu. Da li sam se ja rodio kao Srbin? Nisam, ali ne samo zato što mi je majka Slovenka. Kultura determiniše čovjeka više negoli geni. I vjera dakako. Zato je moguće i tako nešto na prvi pogled neobično kao što su crnci Jevreji.

Izmene zakona čame u fioci

Republički sekretarijat za zakonodavstvo odbacio je postojeći Predlog izmena Zakona o službenoj upotrebi jezika i pisama, kojima se štiti ćirilica.

Predlog izmena uradilo je 2017. godine Ministarstvo kulture u saradnji sa predstavnicima Odbora za standardizaciju srpskog jezika SANU.

Sekretarijat je obelodanio da smatra da predloženi zakon nije dobar i da Ministarstvo kulture može da piše novi. Otišli su i korak dalje tvrdnjom da nam uopšte nije ni potreban zakon koji bi zaštitio nacionalno pismo, već će taj posao raditi strategija kulture.

Lingvisti i pisci su ogorčeni najavama da se odustaje od donošenja zakona o zaštiti ćirilice. Ocenjuju da je taj postupak primer državne nebrige, neznanja, arogancije i ignorisanja struke kad su posredi identitetska pitanja.

Dugo sam pisao na latinici. Gotovo sve nagrade dobio sam zapravo za romane koji pripadaju srpskoj književnosti, a napisani su na latinici ("Laguna"). Bilo je to, s rukom na srcu, u vremenima kada je izgledalo da budućnosti ima više. A onda se dogodilo novo iskustvo, kada sam na srpskoj ijekavici napisao ćirilicom "Galeba koji se smeje - roman za decu i odrasle" ("Knjiga komerc").

Ustanovio sam da isti pisac ne razmišlja na isti način piše li latinicom ili ćirilicom.

Pisati na ćirilici znači i misliti na ćirilici, znači pronalaziti stalno način kako da more onoga što je determinisano latinicom objasnimo ćiriličnim pismom. Prvi put sam se, rađajući roman u slikama, suočio s primjerima kako da mnoge romanizme koji tako lijepo sole srpski jezik, ubacim u roman čije se scene smjenjuju brzo kao u crtanom filmu.

Ilustracija Tošo Borković

I uspio sam. Najfrekventnija riječ koju sam ubacio u savremeni srspki jeste deboto, jer se riječ deboto kao sinonim za stvarno i zaista, nalazi u svakoj mojoj kolumni pisanoj za "Pečat".

Da li mislim da je srpski pisac i onaj koji djela štampa latinicom? Naravno.

Da li mislim da ćirilica ište pomoć i da bi joj se moglo pomoći?

Naravno.

Osloboditi od poreza ili ga smanjiti svim firmama koje imaju natpis na ćirilici.

Osloboditi od poreza ili ga smanjiti svim novinama i knjigama koje se štampaju na ćirilici.

Stimulisanjem pisma na koje se s geopolitičke strane neće gledati blagonaklono, mi ponovo dobijamo nove velike pisce, mi obnavljamo naš kod.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)