INTERVJU Paulina Manov: To zrno umetnosti koje nam se dogodi

JELENA BANjANIN

05. 02. 2021. u 14:46

PAULINA Manov nekada je pohađala muzičku školu i svirala obou. Ljubav prema glumi prevagnula je, ali je glumeći opisala pun krug, i u aktuelnoj seriji "Nek ide život" zasvirala saksofon.

ИНТЕРВЈУ Паулина Манов: То зрно уметности  које нам се догоди

Foto Nebojša Babić

- Od glume nikada nisam očekivala crveni tepih, glamur, veliku popularnost, novac i slavu, već naporan rad i zrno umetnosti koje nam se nekada dogodi. Svet glume opravdao je moja očekivanja i očarao me dobrim pričama i likovima čije sam živote kao glumica živela na sceni. Ima čari i u iščekivanju novih napisanih ili još nenapisanih uloga - kaže Paulina Manov za "TV Novosti".

Paulina je diplomirala na Fakultetu dramskih umetnosti 1999. godine, i potom igrala u gotovo svim beogradskim pozorištima. Glumila je u serijama "Lift", "Kafanica blizu SIS-a", "Samo večeras", "Cvat lipe na Balkanu", "Komšije", "Sinđelići", kao i filmovima "Apsolutnih sto", "Bumerang", "Nebo iznad nas", "Ajvar"... Gledamo je na TV Pink u sitkomu "Nek ide život" iz 2019. godine, a prošle godine je riđu kosu ofarbala u crno i snimila film "Toma" i seriju "Kamiondžije d.o.o".

* Zbog uloge u filmu "Toma" pristali ste na izgled crnke, mršavije za dva konfekcijska broja. Rekli ste da sada imate utisak kao da krećete ispočetka?

- Prvo, vratila sam se u svoj devojački konfekcijski broj i promenila boju kose, baš kao i na početku karijere, kada sam se ofarbala u crveno i dobila ulogu Tanje Riđe u predstavi "Kući", Ateljea 212. Drugi razlog je taj što sam napravila veliku glumačku pauzu. Roditeljstvo traži celog čoveka, a deca se formiraju kao ličnosti do šeste-sedme godine. Uloga majke je u tom uzrastu presudna i ja nisam želela to da propustim. Moja deca su sada već dovoljno velika da mogu u potpunosti da se posvetim poslu.

* U biografskoj drami o Tomi Zdravkoviću tumačite lik Ljiljane, supruge Tominog lekara. Kako ste doživeli njenu, a kako emotivnu priču o slavnom muzičaru?

- Mislim da sam dobila odlično napisanu ulogu. Već na prvo čitanje mi se učinilo da poznajem tu osobu. Mislim da će se mnoge žene prepoznati u liku Ljiljane, ali će i mnogi muškarci prepoznati majke, sestre, devojke. Sama priča o Tomi napisana je izuzetno emotivno, kakav je Toma i sam bio. Ali mi koji smo čitali scenario znamo samo kroki. Šta će se desiti u filmu, znaju jedino autori.

Foto Aleksandar Kujučev

* "Sve što osta od života, ja bih dao za Ljiljanu", pevao je Toma, a za šta ili za koga biste vi "dali život"?

- Kažu da je žena na porođaju najbliža smrti. Ako ste na porođaju spremni da date svoj život da bi ste rodili dete, onda ćete izvesno i ostatak života provesti u spremnosti da žrtvujete sebe zarad života svoje dece. Naša deca ostaju iza nas, a mi nastavljamo da živimo kroz njih.

* Diplomirali ste komadom "Gospodin Foka", po tekstu Gordana Mihića. Po čemu pamtite Mihića i prvo izvođenje predstave?

- Gospodina Gordana Mihića pamtim po buketu koji mi je poslao. Bio je sprečen da gleda premijeru na FDU, ali to ga nije sprečilo da bude džentlmen. Premijeru pamtim po tremi jer je u glavnu ulogu uskočio Daniel Sič i toliko ubrzao predstavu da sam jedva uspevala da ga stignem. Pamtim je i po ogromnom aplauzu na kraju, koji kao da nam je najavio da ćemo predstavu igrati 10 godina, i po žurci koja je usledila.

* Letos ste "udahnuli život" još jednom Mihićevom tekstu i snimili seriju "Kamiondžije d.o.o", koju smo gledali na RTS. Kako je bilo igrati sa nekadašnjim kolegama iz Ateljea 212?

- Na početku karijere sam najviše igrala u Ateljeu, pa su mi kolege iz Ateljea poput primarne porodice. Na vernost Beogradskom dramskom pozorištu zaklela sam se 2008, ali u Ateljeu se uvek osećam kao kod kuće, tako da mi je ateljeovska atmosfera na snimanju izuzetno prijala. Tihomir Stanić i Bane Zeremski su iz Ateljea, Nenad Jezdić je u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, ali je stari "ateljeovac", a Jelena Stupljanin je bila član Ateljea pre nego što je otišla u Ameriku. U pauzama snimanja bilo je veoma uzbudljivo prisećati se anegdota i priča iz prošlosti. Imala sam osećaj kao da smo na ekskurziji. Naporno smo radili, ali imali smo sjajnu atmosferu na setu, što se i vidi u rezultatu.

* U novim "Kamiondžijama" upoznali ste nas sa svetom u kome su porodica, prijateljsvo, ljubav, poštenje, istina i slične vrednosti na ceni. Šta je sa tim pravim vrednostima danas?

- Tih vrednosti se danas sećamo sa nostalgijom i setom. Čini mi se da sve što ste pobrojali pripada davno prošlom vremenu i da naša serija pripada žanru bajki. Međutim, rekla bih da upravo te vrednosti ljudima nedostaju. Publici se dopalo to što je serija autentična, što nije imitacija stranih žanrova, već nastavlja tradiciju serija naše televizijske škole. Iz komentara gledalaca shvatam da se ukazala potreba za ovakvom porodičnom serijom. Najveća prednost "Kamiondžija" jesu živi likovi, oni kakve svaki dan srećemo na ulici, sa kojima su se gledaoci poistovetili, i koje su samim tim i zavoleli. Pitali smo se u jednom trenutku kakav je rejtig serije, a onda je Tika rekao: "Na pijaci me svi zovu Žića. Eto, kakav je rejting".

* Već ste tumačili ulogu majke u predstavama i serijama poput "Pet", "Jutro će promeniti sve" i "Sinđelići". Da li je veći izazov biti majka Đuzi Stojiljkoviću ili biti Dara koja ima petoro dece?

- Sećanje na Đuzu budi mi nostalgiju. Mnogo nam nedostaju Đuza, Gaga i Milena, Glogi, Pera Kralj... To su nezamenjivi glumci, neponovljive ličnosti. Đuzi sam bila mama u predstavi "Zver na mesecu", u mom BDP. Još ga se sećam kako, poput petogodišnjeg dečaka, skakuće na sceni. Dara je majka petoro dece, što je samo po sebi izazov, ali jedna rola je pozorišna, druga je televizijska i ne grade se istim glumačkim sredstvima. Moja Dara je rodila petoro dece, a moja Seta je usvojila jednog dečaka, jer nije mogla da rodi. Sećam se da sam bila trudna kada smo predstavu "Zver na mesecu" snimali za televizijsku arhivu. Trudna sam igrala ženu koja ne može da ima dece. To mi je najteže odigrana predstava. Nakon toga sam rešila da ne izlazim na scenu dok se ne vratim sa porodiljskog bolovanja.

Foto RTS

* Rekli ste da u Srbiji ima mnogo nevidljivih Dara. Kakve su te naše Dare, koje brinu o deci, mužu i svima ostalima? Zašto ih ne (pre)poznajemo?

- Prepoznajemo ih. Problem je što ih nema u dramskoj literaturi i u scenarijima. Njihovi životi su i teški i lepi, i jednostavni i strašno komplikovani. Teško ih je doneti na scenu i scenaristi se retko odlučuju za takve likove. Ženski likovi u našim filmovima i serijama uglavnom su u funkciji muških likova. One su žene, devojke ili ljubavnice glavnih likova. To je velika šteta, jer mislim da bi ljudi voleli da vide priče naših Dara, njihovu muku i sreću, čežnju i radost.

* Gledamo vas i u seriji "Nek ide život", reditelja Slobodana Šuljagića, u kojoj glumite neshvaćenu umetnicu Silvanu.

- Taj sitkom je snimljen pretprošle godine. Prvi emiter je bila televizija Superstar, ali pravi sudar sa publikom je uvek na kanalu sa nacionalnom frekvencijom. Gledaoci veoma dobro reaguju na seriju, ne samo zato što je sitkom bio deficitaran u poslednjih nekoliko godina, već zato što je reč o zaista dobroj komediji. Lik Silvane je potpuna suprotnost Dari iz "Kamiondžija", tako da sam veoma zadovoljna što gledaoci mogu da me vide i u potpuno drugačijem izdanju, i fizički i karakterno.

Foto Promo

* Zanimljivo je da je vaš suprug Vladimir Đurđević pisao scenario. Da li ste prepoznali neke detalje iz vašeg života?

- Naravno. On to stalno radi, jer mu je to u opisu posla. Recimo, lik Siniše (Milan Kovačević) gradio je po svom drugaru koji je obućar i glumac u amaterskom pozorištu, i koji se čak pojavio u našoj seriji u jednoj manjoj ulozi. Glavni lik u seriji, koga igra Miodrag Fišeković, zove se Ljubiša Savković, kao Vladimirov drug iz mladosti. Počela sam da učim saksofon nekoliko meseci pre početka snimanja, a onda je Vladimir napisao da u jednoj epizodi Silvana svira saksofon. Osim što sam morala naporno da učim tekst, morala sam i da vežbam saksofon. Godinu dana kasnije, došle su "Kamiondžije". Na snimanju smo imali slobodu da u nekim scenama intervenišemo na scenariju, da kažemo nešto svoje, tako da sam mužu tada malo uzvratila. Gledajući "Kamiondžije" prepoznao je sebe u nekim mojim replikama.

* Kada vam se dogodi da kažete "Ma, nek ide život"?

- Kad vidim u izlogu skup komad garderobe koji mi se dopadne.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna