INTERVJU Zinaida Dedakin: Moje sredstvo za rad je otvaranje srca i duše

MAJA JEŠIĆ

29. 11. 2020. u 17:31

KAŽU - ona je kao šafran, skupi začin koji daje poseban ukus, u ovom slučaju delu umetnosti. Autentična, sa malih ekrana i pozorišnih dasaka bukti jačinom, erupcijom emocija, od nežnosti do grmljavine drskosti i provokativnosti. Kada se pojavi u sceni serije, ona vas zgrabi i uvuče u svoj lik.

ИНТЕРВЈУ Зинаида Дедакин: Моје средство за рад је отварање срца и душе

Foto Promo/Arhiva

Ona to ima u sebi, snagu izražajnosti kojom su darivani retki, možemo reći, oni posebni. Kada je komičarka, iz nje pršti živi život. Ulogu "Ramba", kućne pomoćnice u seriji "Andrija i Anđelka", publika obožava. Njen "Rambo" polako ulazi u legendu, svakodnevicu, sleng... Smeje se grleno i glasno. Radosno.

U Pozorištu na Terazijama je preko 26 godina. Kada je gledate u mjuziklima ona je kao vatromet umetničke veštine, talenta, razigranosti.

Igrala je u nebrojeno domaćih najgledanijih serija. Uvek (ne)glavnu, iliti sporednu ulogu. Toliko "sporednu" da bi je uvek zapamtili. Kao kuvaricu u Jezinoj kafani u "Porodičnom blagu", Majinu šeficu Zdenku u "Pare ili život", Verinu strinu u "Medenom mesecu", Bertu u "Jesen stiže, dunjo moja", seljanku u seriji "Monte video, Bog te video", suprugu Hadži-Zdravkovića u "Beloj lađi", Ramba u "Andriji i Anđelki", Ljiljanu Hadžić u trećoj sezoni "Urgentnog centra", koju upravo gledamo na TV Prva. Ona je Zinaida Dedakin.

* Autentičnost, originalnost u izražajnosti je nešto što vežu za vaše ime. U svim serijama u kojima ste igrali, dramama, toliko ste dominantni i svojim "malim" ulogama, punim soka, života. Da li ste ponekad imali problem što niste igrali glavne uloge?

Foto Promo/Arhiva

- Prvo hvala vama što imate takvo osećanje prema mom stvaralaštvu, jer to i jeste jedina prava procena, kako publika doživljava. Uopšte nemam problem kada je moje stvaralaštvo u pitanju, dapače, meni je sve to stvaranje radosti. Moje umetničko biće i dalje je mlado, kao što i duša ne stari, mada bih volela da se neko od reditelja ohrabri i sa punim poverenjem mi da zadatak u kome bismo svi uživali, i koji bi, što se prostora tiče, bio daleko veći za razliku od ovih dosadašnjih zadataka. Moje sporedne uloge, koje sam do sada radila, ne umanjuju moju radost stvaranja. Ako dođemo do duše posmatrača, do publike, do prepoznavanja, do ovoga što ste upravo rekli, autentike lika, to je radost. Meni je to ne samo kompliment, nego i obaveza. Znam kako ja gledam filmove, predstave, i kada me dotakne kažem - to je to, ovo je skupo!

* Legendarna glumica Radmila Savićević takođe nikada nije imala nijednu glavnu ulogu, a toliko je nezaobilazna, utemeljena u našem televizijskom stvaralaštvu. Svojom životnošću, energijom, utiskom da ne glumi, a to imate i vi. Da li negde možete da se uporedite sa njom koja je igrala neposredne, žene iz naroda, bliske publici, koja ju je volela, koje i vama nekako najviše "pašu". Da li grešim?

- Ne mogu da kažem da grešite uopšte, jer ona je umetnica koja je obeležila jednu epohu, dvadeseti vek. Imala sam prilike čak i da je upoznam. Gledala je jednu moju predstavu, "Ćelava pevačica", u režiji Jagoša Markovića, posle koje sam dobila od nje tako divne komplimente koji se ne dobijaju svaki dan. Održala mi je predavanje i rekla mi: "Mala, ti si posebna, ti si velika glumica". Dobijala sam komplimente od Mire Stupice, Renate Ulmanski, Milene Dravić i to vam u jednom trenutku bude baš značajno, ali te velikanke našeg glumišta su toliko drage i jednostavne, i u tome sam se prepoznavala sa njima. I ja danas imam potrebu da kažem kolegama - hvala ti, bravo, alal vera...imam potrebu da im se zahvalim što sa mnom dele svoj dar. To je negde i obaveza darovitih ljudi, da dele lepotu, da čiste ovaj naš vazduh, da unose dušu u svako vreme. Nikada se komplimentima nisam kitila.

* Ne možemo da zaobiđemo činjenicu da ste igrali, stvarali sa legendama našeg glumišta kao što su Paja Vuisić, Olivera Marković, Cole Dečermić, Mića Tomić, retka je privilegija mnogih glumaca koji danas stvaraju da imaju priliku da budu partneri takvim veličinama. Kakva sećanja nosite o saradnji sa tim značajnim ljudima, i esnafski i privatno?

- Moja sećanja na te ljude čine moj život. Oni su me i uvukli u svet umetnosti u kome ja živim već 40 godina. To je sećanje na potpuno normalne, nežne ljude sa svim problemima i radostima koje ima svako od nas. Rasla sam sa tim ljudima i imala sam jako, jako, jako mnogo sreće... sa Sojom Jovanović npr. To su jednostavni i divni ljudi. To sam naučila takođe od njih. Što si ostvareniji u bilo čemu što radiš u životu, to si jednostavniji, običniji. Eto to je moje iskustvo, pa i kod mlađe generacije, kao što je Mirjana Karanović sa kojom sam imala toliko radosti i sreće da radim. Što si ostvareniji u životu, braku, ljubavi... ljubavi pre svega, jer stvaralaštvo jeste ljubav, što se manje plašiš izazova, što si veći avanturista, to si normalniji i jednostavniji. U tom gnezdu sam ja rasla, pored tih i takvih ljudi, velikih a jednostavnih. Pa malo li je?

Foto Promo/Arhiva

* Gde god se pojavite na javnoj sceni širite pozitivnu energiju kao retko ko, širite životnu radost, vaš zarazni zvonki smeh, spremnost za humor, pravljenje dobre atmosfere... lišeni ste blaziranosti. Da li je to deo vaspitanja, karaktera, načina na koji ste se gradili? Odakle izvire taj izvor radosti koji širite oko sebe?

- Ovo je vrlo "masno" što ste mi rekli. Zamislite koliko u vama, i svima nama onda ima lepote koja u ljudima prepoznaje radost. Mi prepoznajemo šifrarnik svog bića, šifrarnik detektuje ono što smo mi. Ako detektujemo radost kod drugih ljudi, to znači da smo mi puni nje. Baš vam hvala, ulepšali ste mi dan što me puštate u svoju priču i pred vaše čitaoce. Taj izvor je u meni. Ja mu se zahvalim svako jutro kada se probudim, i kažem - hvala - ko god je bio dežuran da mi taj izvor otkrije jako, jako rano. Baš sam bila jako mala kada sam shvatila - ili ću biti ovo što jesam, ili me neće biti. Da se vratimo na vaše prvo pitanje šta je autentičnost. Autentičnost je istina, a istina je ljubav. Svi smo rođeni s razlogom, svako od nas je jako značajan. Ja jesam značajna sebi, jesam. Ako sam značajna još nekom, pa Bože, moj život je imao potpuni smisao. Svi moji pokušaji da se bavim ekonomijom, turizmom, jesu plaćali neki infostan, ali nisu donosili ono najvažnije - ljubav. I to je moj izbor.

* Od svih uloga koje ste igrali u izuzetno gledanim serijama počevši od "Porodičnog blaga", "Medenog meseca", "Urgentnog centra", "Jesen stiže, dunjo moja", "Ničije dete", "Montevideo, Bog te video", "Dobra žena", "Porodično blago", "Pevaj, brate", "Andrija i Anđelka"... Koja vam je srcu najbliža?

- U vašem pitanju ima puno logike i potpuno je na mestu, ali ja sam žena koja ne funkcioniše po sistemu logike. Nećete dobiti odgovor na ovo pitanje, a evo zašto. Sve uloge koje su mi se događale vezujem samo za atmosferu na snimanju. Ukoliko je atmosfera na snimanju mojim doprinosom, ili doprinosom čitave ekipe bila najčešće nezaboravna, a imam sreće da je skoro uvek bila takva, to je ono - šta emituješ to i privlačiš, tako pamtim i uloge. Na primer, u ulozi čuvene "kućne pomoćnice" Rambo, tačno se sećam da privatno u tom periodu ja naprosto - nisam bila živa, otvoreno da vam kažem. Ja nisam bila ja. Ali, zahvaljujući Andriji Miloševiću i ekipi iz serije, moja uloga Ramba je ušla u domove ljudi, i publika je nju - Ramba, jako zavolela. Kada se nekad prisećam šta se meni tada u životu događalo, nije slučajno kada glumac kaže - ova uloga mi je spasila život, ne uloga kao uloga, nego odlazak u svoje stanište. Odlazak među ljude koji te razumeju, u jednu prirodnu sredinu, gde je potpuno normalno plakati, smejati se, biti ono što jesi u tom trenutku.

Foto Promo/Arhiva

I to jeste taj moj glumački svet. I ne samo glumci, već svi oni stvaraoci okolo, i oni koji donose ketering, i tehničari, kamermani... svi. To je sredina u kojoj se osećam kao u svom domu. A tu gde se osećaš kao u svom domu - tu si go! I svoj. I onda se događa onaj izvor sa početka priče. Ako su ljudi oko mene takvi kakvi najčešće jesu, divni, onda taj izvor stvaralaštva - šiklja. Moje osnovno sredstvo za rad je otvaranje srca i duše. Rekli ste u razgovoru jednu krucijalnu rečenicu - rekli ste - hvala vam na ljudskosti. Ima kod Ežena Joneska, u "Ćelavoj pevačici", jedna od milion fantastičnih rečenica, gospođa Smit kaže: "Oprostite što moram da budem iskrena". Pogledajte vi dokle smo se mi doveli, mi se zahvaljujemo na ljudskosti... pogledajte kako ste kroz razgovor vi dotakli izvor svega. Ovo je krucijalno. Mi smo sebe doveli dotle da se zahvaljujemo na toplini, a mi smo sama toplina. A krijemo je. Šta su nam ovo uradili? E, za TO služi umetnost. Da sačuva ljudskost i dušu da se zbog nje ne izvinjavamo, nego da je časno nosimo i širimo.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna