KNJIŽEVNA KRITIKA O ljubavi i bolu: Mihajlo Pantić, "Nijedna od sedam", "Arhipelag"

Piše Slađana Ilić

20. 07. 2022. u 20:30

U novoj zbirci priča naoko čudnog naslova - "Nijedna od sedam" - tek objavljenoj u "Arhipelagu", Mihajlo Pantić, književni graditelj Novog Beograda, sasvim predano tu gradnju nastavlja istovremeno i dalje s visokom osetljivošću osluškujući svakodnevice onih koji tom prostoru pripadaju - običnih ljudi, ali i i marginalaca.

КЊИЖЕВНА КРИТИКА О љубави  и болу: Михајло Пантић,  Ниједна од седам, Архипелаг

Foto: Privatna arhiva

Bilo da su psiholozi, bankari, profesori univerziteta, pisci, stomatolozi, turistički vodiči, propali sportisti ili studenti, alkoholičari, klupski ekonomi, klošari iz podzemlja, nešto im je zajedničko - životno iskustvo koje sadrži različite vrste odbačenosti, napuštenosti, privide ljubavi svih vrsta, kao i pretežno nerealizovane ljubavi, ili zauvek završene, strah od ljubavi, duboku usamljenost - dobrovoljno izabranu ili pak onu koja se nametnula kao posledica konkretnih okolnosti, beg od sebe ili pak potragu za samim sobom, kao i konstantnu bol.

Na osnovu navedenog jasno je da je, pored predane gradnje pripovedanog prostora Mihajlo Pantić i dalje duboko posvećen pitanjima ljubavi i bola i da njegove misli o tome uopšte nisu zaokružene zbirkama "Ako je to ljubav" i "Ovoga puta o bolu", kao ni svim drugima.

Zašto?

Zato što je reč o vrlo dinamičnim, mnogolikim, pa i amorfnim, fenomenima koji se s vremenom u svim vrstama odnosa (među ljudima) usložnjavaju u svetu koji takođe ima njihove odlike.

Konačno, na nedokučivost, nemogućnost, spoznaje bića ljubavi konstantno nas je "upozoravao" Pavle Ugrinov, veliki srpski pisac. I to Mihajlo Pantić dobro zna. Vidimo to po srodnoj jednostavnosti s kojom oba stvaraoca pripovedaju o tom misterioznom fenomenu, a do koje je s protokom vremena i taloženjem iskustva trebalo doći. Ali zašto o ljubavi, kao i o bolu, ipak i dalje pišemo i čitamo? Zato što je - po prirodi - čoveku potrebna ljubav, zato što iz nje, kakva god da je, proishodi bol. Zato što zapravo često želimo da nas "što duže boli ono što nas boli", kako je pisao Beli Marković.

Šta zapravo znači "nijedna od sedam"?

Odgovor na to pitanje može biti i ono što uviđamo nakon pripovedačevog navođenja sedam vrsta ljubavi: "ljubav s preprekama, ljubav na prvi pogled, ljubav po svaku cenu, ljubav iz preobražene antipatije ili prijateljstva, fatalna ljubav, zabranjena ljubav, ljubav iz slučajnog susreta".

Nijedna od sedam, već osma, deveta i deseta, koje sigurno da u pripovedačevom svetu jesu prva, druga i treća, ili su bar pri vrhu liste, jesu ljubav prema književnosti, pisanju i ljudima. Složićemo se, u trenutku u kojem smo ne svojom voljom zatečeni, sve retkost do retkosti! Iz njih su nastale ove priče.

Radi konkretnosti, ovde ćemo navesti tek poneki primer - njima se voli "Kad su cvetale tikve" Dragoslava Mihailovića, "Vreme čuda" Borislava Pekića, čak Cibulka, pivski maneken, junak čitavog poglavlja antologijske vrednosti, kao i Cibulkina Ruška koja voli da čita Danijelu Stil. To stvarno nije malo!

Ipak, ima večnih ljubavi. Onih koje se ne menjaju, koje ozdravljuju, koje su cele lepe, koje ne zavise od drugog, koje, baš zbog toga, ne izazivaju bol.

Kazaću samo - Dunav - koji protiče kroz sve priče Mihajla Pantića, prozorljivog čoveka koji čita vodu.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

KAKO DANAS IZGLEDA ZORAN VANEV: Od Južne pruge do Švice (FOTO)