ZAPAD JE ZAHVAĆEN IRACIONALNIM BESNILOM: Sada su na red za poništavanje došli Rusi

Marko Tanasković

08. 03. 2022. u 16:40

OD trenutka kada je ruska vojska ušla u Ukrajinu, svedoci smo sve tragikomičnijih i bizarnijih pokušaja zapadnog establišmenta da protera i "poništi" sve što ima bilo kakve veze sa Rusijom.

ЗАПАД ЈЕ ЗАХВАЋЕН ИРАЦИОНАЛНИМ БЕСНИЛОМ: Сада су на ред за поништавање дошли Руси

Foto EPA

Potpuno ignorišući sopstvene fraze i floskule o tome kako ne može da postoji "kolektivna krivica" jednog naroda i kako treba obavezno razdvojiti politiku od kulture i sporta, Zapad se neselektivno i nemilosrdno obrušio na svaki aspekt prisustva Rusije na međunarodnoj pozornici. Posle izbacivanja ruskih sportista iz različitih međunarodnih takmičenja, izopštavanja iz bankarskih tokova i zabrane avio-saobraćaja za Rusiju, te nadasve čudnovatog embarga na mačke ruskog porekla, na red su došli i savremeni ruski umetnici, ali i vanvremenski velikani ruske kulture koji su se, bez mnogo objašnjenja, našli na crnim listama. Brojnim slavnim ruskim izvođačima klasične muzike, od dirigenta minhenske filharmonije Valerija Gergijeva preko soprana Ane Netrepko do baletana i baletanki iz Boljšog teatra, otkazuju se nastupi ili bivaju otpušteni zbog nespremnosti da se javno odreknu svoje zemlje i da osude politiku Vladimira Putina.

Ako se ovo anticivilizacijsko žigosanje i proterivanje živih ruskih umetnika, ma koliko nepravedno i sramotno bilo, moglo donekle očekivati i predvideti, jer Zapad je već neko vreme ozbiljno zahvaćen iracionalnim besnilom tzv. kulture poništavanja, teško je pronaći adekvatne reči za sumanute i apsurdne pokušaje da se i odavno mrtvi ruski klasici izopšte iz kulturne i akademske zajednice. Njima čak, zbog činjenice da nisu više na ovom svetu, nije data ni šansa da se javno odreknu Putina i da tako spasu svoj status na Zapadu. Pa smo tako mogli pročitati da mnoge filharmonije i pozorišta širom Evrope redom otkazuju koncerte i opere Čajkovskog, dok je italijanski univerzitet iz Milana izbacio iz nastave sve lekcije o Dostojevskom. Profesor književnosti Paolo Nori, uz izraženo žaljenje, saopštio je da je proterivanje velikog ruskog pisca iz nastavnog plana izvedeno pod izgovorom "da se u vremenu jakih tenzija želi izbeći bilo kakva polemika". Ta formulacija, tako kako je sročena, možda je nekada ranije i mogla zaparati uši, jer smo učeni da zapadna, navodno demokratska društva počivaju baš na polemikama, pluralizmu mišljenja i slobodnom sučeljavanju stavova, ali svako ko je barem površno pratio totalitarni put kojim se te države i društva kreću poslednjih nekoliko godina ne treba da bude iznenađen ovim razvojem događaja. Treba se podsetiti da su Amerikanci, u vreme agresije na Irak, menjali ime pomfrita iz "frenč frajz" u "fridom frajz", jer su bili ozlojeđeni i besni na Francusku što nije bila voljna da učestvuje u njihovoj vojnoj avanturi. Duh povampirenog makartizma i lova na veštice tamo je i te kako živ, a vremenom se izgleda prelio i na Zapadnu Evropu. Takođe, odnedavno podilaženje raspomamljenoj kulturi poništavanja i društvenog brisanja javnih ličnosti zbog najbenignijih i često nedokazanih optužbi, odnosno krajnje subjektivno shvaćenih i iz današnje hiperosetljive vizure posmatranih ogrešenja o političku korektnost dovela je do toga da su i mnogi zapadni klasici, preko noći, postali nepoželjni. Tako je, na primer, autor Toma Sojera Mark Tven osuđen kao neko ko u svojim delima podilazi rasnim stereotipima, dok je, iz sličnih razloga, sa mnogih striming platformi u Americi uklonjen filmski klasik "Prohujalo sa vihorom". Revizionističko shvatanje i tumačenje istorije, isključivo iz ugla kritičke rasne teorije, prouzrokovalo je prave destrukivne pirove antifa i BLM pristalica tokom kojih su zbog grehova rasizma i kolonijalizma vandalizovani i uništavani spomenici istaknutih ličnosti iz sopstvene prošlosti poput Servantesa, Kristofera Kolumba i Vinstona Čerčila.

Sada su na red za poništavanje došli Rusi. Razlozi možda jesu dnevnopolitički i osvetnički, ali nazire se ipak ispod površine još jedna dublja i dugoročnija tendencija, a to je postepeno obesmišljavanje samog koncepta visoke kulture. Visoka kultura, kojoj svakako pripadaju Čajkovski, Dostojevski i Boljšoj teatar, na Zapadu se doživljava kao ekskluzivna preokupacija za elitu, rezervisana za uzak sloj privilegovanih i imućnih, a ne kao nešto što ima društveni zadatak da oplemenjuje i duhovno uzdiže običan svet.

Svako ko je malo duže vreme proveo na Zapadu može da posvedoči da koncertne dvorane, pozorišta, muzeji, galerije, kinoteke i biblioteke uglavnom zvrje prazni, dok se ideja zadovoljavanja kulturnih potreba smišljeno svela na vulgarnu zabavu za široke narodne mase. Za razliku od Rusije, gde još uvek možete da vidite mlade koji u podzemnoj železnici i po autobusima zadubljeno čitaju knjige, u većini zapadnih zemalja svi su non-stop zagledani u ekrane svojih pametnih telefona. Postavlja se pitanje da li Zapad danas uopšte zaslužuje nekoga kao što je Dostojevski i da li je u stanju da ga razume i tumači na pravi način? Sa svojim ateizmom, potrošačkim materijalizmom i surovim "kultom uspeha", kome je žrtvovao slobodu, saosećanje za drugog i istinsku radost življenja, savremeni Zapad je nakazno ostvarenje upravo one budućnosti koju je Dostojevski najavio u "Velikom inkvizitoru". Nažalost, kako se tamo vrlo slabo čitaju ozbiljne knjige, retki su bili u prilici da se uvere u dubinu, istinitost i silovitost njegove vizije. Nije nimalo slučajno to što su mnogi istočnoevropski književni prebezi, od Nabokova do Kundere, svoju ulaznicu za ulazak u zapadni kulturni krug upravo obezbeđivali nipodaštavanjem genijalnog autora "Braće Karamazov". Time što sada uzaludno pokušavaju da ga bojkotuju i zabrane, ovi savremeni veliki inkvizitori Dostojevskom i njegovom delu zapravo čini uslugu, jer će sada, po logici obrnute psihologije, porasti šanse da će neko tamo zaista uzeti da ga čita, umesto da samo skuplja prašinu na policama biblioteka.

Što se tiče samog Zapada, on je ovim bahatim i varvarskim atakom na rusku kulturu samo sebi pucao u nogu, urušavajući dodatno svoj odavno narušeni liberalni i demokratski imidž i svrstavajući se na korak od Hitlerovih nacista koji su spaljivali knjige zbog ideološke, rasne i etničke nepodobnosti njihovih autora. U tom pogledu, mi Srbi imamo svako pravo da ponosno dignemo glavu, jer kod nas za vreme NATO bombardovanja 1999. nikome nije padalo na pamet da iz biblioteka i školskih lektira isteruje Šekspira, Hemingveja ili Foknera, niti da zabranjuje da se u bioskopima prikazuju holivudski filmovi ili da se po klubovima svira džez muzika. Zbog te naše širine i otvorenosti, ali ne samo zbog toga, mi uvek jesmo bili i uvek ćemo biti svet, ma šta nam o tome govorile pi-ar kampanje onih koji se danas, zarad svojih geopolitičkih interesa, iživljavaju na odavno pokojnim gorostasima svetske kulture.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (3)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!