NA mapi srpske poezije druge polovine dvadesetog i, evo, u početnim decenijama dvadeset prvog veka, pevanje Krstivoja Ilića samoizgradilo se u veliku lirsku ispovest što zahvata u značenja i simboliku svega vidljivog i nevidljivog u životu, u opštoj ljudskoj i pesnikovoj rodnoj istoriji i sudbini, ali, takođe, i u sudbini samog pevanja kao prvog i poslednjeg izraza čovekove duše, čovekovih stvaralačkih moći.

Komentari (0)