INTERVJU Nikola Vujčić: Poezija je vrhunac jezika i našeg bića

Dragan Bogutović

29. 08. 2021. u 13:00

PESMA je isklesana iz jezika, ona je tkanje reči. Ako je u kamenu lik živ zatočen, kako je smatrao Mikelanđelo, tako je i u jeziku pesma živa zakopana i treba je osloboditi. Ona je tu, svuda oko nas, samo je treba prepoznati i udahnuti joj svoj dah. Stihovi su za mene oblik života, živim sa njima.

ИНТЕРВЈУ Никола Вујчић: Поезија је врхунац језика и нашег бића

Foto G. Šljivić

Ovako u razgovoru za "Novosti" svoj odnos prema poeziji tumači pesnik samosvojnog glasa Nikola Vujčić (1956), kome je pre nekoliko dana uručeno prestižno priznanje "Žička hrisovulja" za "poeziju svedenog jezika u traganju za jedinom rečju".

Za dosadašnjih 12 pesničkih knjiga dobio je pregršt nagrada među kojima su Zmajeva i Disova, "Branko Miljković", "Đura Jakšić", "Skender Kulenović", "Zlatni suncokret", "Miroslav Antić".

* Šta vas najviše podstiče i inspiriše za ispisivanje stihova?

- Pesme su faktički lirski dnevnik. U njemu pesnik govori o svemu, šta mu se događa u životu, šta je njemu važno. Nema dobre pesme ako u nju ne uložiš celo svoje biće, ako ne uhvatiš tu "ravnotežu" duhovnog stanja i osećanja, ako ne osetiš puno pulsiranje jezika. Ako je tema veća i aktuelnija, ne znači da će i pesma biti dobra. Često je obrnuto - takve pesme baš uguši tema. Reči treba kovati tako da otkrivaju svoje skrivene oblike, da što više kažu.

* Vaše pesme nisu vezane za konkretne prostore ili vreme, za "velike" teme i događaje...

- One se sastoje od detalja i slika koje svedoče o dramatici moga, ali i bilo čijeg drugog bivstovanja, jer se ne zatvaraju i ne iscrpljuju u faktima sopstvene realnosti. Da li to ja ili neko drugi, u meni, piše stihove, nalazeći oslonce u mojim doživljajima i utiscima, ne znam i ne bih vam mogao odgovoriti. Nižući i povezujući slike u kojima se, kao u kapljicama, ljeska ceo jedan, pa i moj život, pesma iznosi to svoje breme pred čitaoca. Za nastanak pesme važno je naći polaznu tačku u preobražavanju slika i doživljaja u stihove, da se izoštre osećanja i pravilno poslažu reči koje će tvoriti pesmu. Ako je poezija žar ljudskog zbivanja i bivanja, vrhunac jezika, u njoj je i naš najvažniji trag, najvažnije svedočenje o postojanju našeg bića.

* Pripadate retkim skromnim i nenametljivim stvaraocima. Očito mislite da je dovoljno da knjige same krče put?

- Savremeni pesnik i pisac očito da moraju da se bave i marketingom da bi skrenuli pažnju na sebe. Da se bave samoreklamerstvom, da su neprestano prisutni. Meni je to strano. Nisam na društvenim mrežama, nastojim da sačuvam svoju samoću, svoju "kuću bića" i radujem se malim stvarima. Čuvam svoj svet za sebe. Pišem polako i strpljivo. A pesme, one će doći do svojih čitalaca, ili će ih oni pronaći. Mnogo je "nepoezije" u savremenoj poeziji, onoga što liči na poeziju ali nema poetsku moć. Možda je to samo nekakva građa za poeziju koja čitaoca zavarava. To su tekstovi u kojima su reči ohlađene, sasušene, koje ništa ne dodiruju, pa i samog čitaoca ostavljaju hladnim.

* Da li imate u vidu mogućeg čitaoca kad sedate za pisaći sto, ili ste vođeni svojom emocijom, odnosno idejom?

- Kad se nagnem nad belinu hartije, kad počnu reči da se sašaptavaju i slažu u pesmu, ne mislim ni na koga već samo na pesmu koja će nastati u toj beloj pustinji hartije, u kršu isprecrtanih reči. I samoća se samo povećava i razbistrava kao i reči. A čitalac, on će doći kasnije, on će tražiti svoj svet u mojim rečima. Čitanjem ulazimo u iskustvo drugoga. Čitanje uvek otvara druge prostore i vidike. Tako su autor i čitalac u prostoru otvorene i aktivne komunikacije.

* Kad je vaša generacija pre više od četiri decenije ulazila u književnost, poezija je bila popularna, stihovi se znali napamet, što već dugo nije tako. Šta je razlog?

- Vreme menja perspektive čitanja ali i pisanja. "Spoljašnja" lepota pesme je njen zvuk i kazivanje, to je dopadljivost koja zavodi i koja često zavarava, a "unutrašnja" lepota vidi se u imaginaciji, rasutim refleksijama, emotivnosti i dubini slika. To je vreme kada su dopadljive, "estradne" pesme, a tako je i danas, bile popularne jer su pogodne za javna čitanja i njihovi prvi slojevi i zvuk ne traže tišinu i udubljenost kako bismo prodrli u njihovu dubinu. Lirika uvek teži čistoti jezika i melodiji skrivenoj u njemu, to je "melodija stiha" koju pesnik dostiže sredstvima intonacije, naglašenim i nenaglašenim slogovima ili, pak, rimama. To je "jezička melodija". Ali ono što je dopadljivo, što ne traži udubljivanje, što se prvim čitanjem dešifruje, uglavnom i nije vredno.

Foto G. Šljivić

* Kakva su vaša iskustva kao urednika u nekoliko izdavačkih kuća i listova? U kojoj meri urednik može da utiče na sudbinu pisca?

- Ceo svoj radni vek sam proveo kao urednik. To je sasvim druga vrsta iskustva koje je, vrlo često, derogiralo moje bavljenje poezijom. Rad sa tuđim tekstovima donosio je zamor i zasićenost ma koliko je to, ponekad, činilo i uredničko zadovoljstvo. Tako su se vreme, energija i čitalačka pažnja trošili za druge, a ne za sopstvene tekstove. Mnogo vremena mi je pojelo to urednikovanje. A bogami i živaca. Ali, uprkos svemu, srećan sam što sam i u tom polju ljudskog delanja dao sebe i svoj doprinos. Žalim za onim osamdesetim godinama prošlog veka kada je naša kultura bila u punom sjaju i uzletu a čime sam, bar malo, doprineo uređivanjem "Književne reči" koja je tada otvarala nove vidike. Ili edicije za prvu knjigu "Pegaz" u kojoj su svoje prve knjige objavili sada već klasici naše književnosti. Žao mi je što danas nemamo slične novine za književnost i kulturu koje bi bile katalizator kulturnih kretanja i problema. Žao mi je što više nema književnog života koji je u sebi nosio veliku pokretačku snagu. Uprkos internetu koji nameće brzinu ali i površnost, virtuelnost a ne realnost.

* Pre nekoliko meseci preležali ste kovid 19. Kako ste doživeli te dane?

- Bilo, ne ponovilo se. Ta bolest je velika zagonetka. Ceo svet se sa njom bori, nadam se da će se i izboriti. Bili su to dani kad sam bio najbliži smrti. Kad se shvati da je život tek tanka nit o kojoj visimo nad tamnim ponorom. I da se ta nit njiše i da se svaki čas može prekinuti. I da reči koje u sebi nosimo ništa ne znače u toj ogromnoj tamnoj tišini.

* Kako objašnjavate što nemali broj ljudi, posebno mladih, odbija da se vakciniše?

- Na neki način ja ih razumem. U opštem haosu koji je svuda po svetu izazvala korona, u obilju informacija i dezinformacija koje se međusobno potiru i izazivaju još veći haos, teško se snaći i razlučiti šta je šta. Naravno da su zdravlje i njegova zaštita najvažniji, ali kome verovati kad se saznanja i realnost tako brzo menjaju. I kad surove brojke još više plaše.

PRETVARAJU NAS U BROJKE

* GDE je uloga i smisao pesme i književnosti uopšte u modernom dobu?

- Mi živimo u vremenu koje je mnogo merača koji mere naše živote, koji žele da nas svrstaju i ukalupe, da uđu u sve pore našeg bića. Mere nas, a da to i ne znamo. Mere naša osećanja, otkucaje srca, krv, plakanje, mere naše duše. Pretvaraju nas u brojke, u statistiku i bezličnu masu. Mene od toga spasava pesma. Kultura je možda od svega toga najbolja odbrana. Zato u kulturu treba više ulagati.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)