GORICA POPOVIĆ ZA "NOVOSTI": Legendarna glumica gotovo 40 godina na sceni, evo šta je rekla o svojim počecima

Vukica Strugar

22. 08. 2021. u 11:25

POČETKOM oktobra Gorici Popović obeležiće novo poglavlje u karijeri: posle gotovo četiri decenije na sceni Ateljea 212 zvanično odlazi u penziju, ali njene predstave ostaju - ne samo u ovoj pozorišnoj kući.

ГОРИЦА ПОПОВИЋ ЗА НОВОСТИ: Легендарна глумица готово 40 година на сцени, ево шта је рекла о својим почецима

Foto Arhiva

Kao malo koja naša glumica, tokom proteklih godina paralelno je gradila karijeru na tri koloseka (pozorište, film, televizija), igrajući u svim fahovima. Pristajale su joj najrazličitije uloge: kneginja, (ne)voljenih devojaka, ljubavnica, udovica, sekretarica, komšinica... Rođena Kragujevčanka, studentkinja FDU, postala je članica tada čuvene grupe "Suncokret" i nije prestala da peva do naših dana. Među mnogim predstavama koje je osmislila i postavila na scenu, njen "Brod plovi za Beograd" - više od dve decenije na sceni matičnog teatra, pred svaku novu godinu.

Vaše prvo pojavljivanje na filmu bilo je sa sedamnaest godina, u "Krvavoj bajci"?

- Tori Janković, inače Kragujevčanin, došao je u moj gimnazijski razred. Znali su da sam pohađala Dramski studio, videli me i angažovali u maloj ulozi: igrala sam mladu, a Mirko Babić mladoženju. U sceni u kojoj Nemci hvataju ljude za streljanje, pokupili su i svatove. Odveli su mladoženju, a ja sam ostala na kolima. Bio je to jedan polukrupni plan i moje premijerno pojavljivanje na velikom platnu.

A vaš prvi "pravi" film desio se 1977. godine, "Miris poljskog cveća". Igrali ste novinarku?

- Nama, mladim glumcima posebno su bile važne novine posvećene profesiji. Pomno smo čitali sve kritike, tražili svoje ime u njima. U to vreme počela sam nešto malo da igram u Narodnom pozorištu. Čekali smo da se naš rad "konstantuje", svako pojavljivanje na televiziji nam je bilo važno. Postojale su i zasebne novine, "TV novosti" i "TV revija".

Sećate li se i svoje prve naslovne strane?

- U Pozorištu na Terazijama igrala sam u predstavi "Gimnastika za dva cvancika" s Vesnom Čipčić, Brankom Đurićem i Žužićem. Bio je to jedan "narodski" mjuzikl na muziku Koste Babića, u režiji Zlatana Dorića. Imala sam šarenu periku i u listu "Duga" izašla je ta moja prva naslovna strana. Mislim da je to više bilo zbog perike nego zbog mene.

Videti svoje lice na kiosku sigurno je bilo mnogo veće uzbuđenje na početku karijere neko kasnije?

- Naravno, imam nekoliko albuma sa tim naslovnim stranama koje su, zaista, divne. Ali, malo je i tužno kad se gledaju posle toliko vremena... Mislim da glumice koje se teško mire sa godinama, mire se teško i sa prelaskom na neki drugi fah. Ja, na sreću, nikad nisam igrala te uloge, da kažem lepotica i opasnih "ženski". Zato mi je bilo sasvim normalno da, kako godine prolaze, dobijam neke drugačije uloge. Pogotovo što sam hedonista i nikad nisam vodila računa o svojoj liniji. Možda nije dobro s profesionalne strane, ali sam zadovoljna da slušam sebe i svoje prohteve. Tako su počele da stižu komične uloge, što me radovalo, jer i dan-danas najviše volim da igram komediju. Prelazak mi nije teško pao.

Za razliku od mnogih drugih koleginica?

- Pogotovo danas, prisutan je taj teror da holivudske glumice, po svaku cenu, pokušavaju da ostanu u svom najboljem izdanju, da produže mladost. Mladost ne može da traje večito i verujem da je pogrešno. Lično, ne bih, niti sam ikad uradila bilo kakvu intervenciju. Nikol Kidman više ne možete da prepoznate. Sećam je se kao sasvim mlade glumice, sa nekim malim usnama i pegama na licu. Danas je potpuno drugačiji tip žene. Ili, recimo, Rene Zelveger. Obe su se upropastile.

Za prvu veću ulogu u filmu "Nacionalna klasa", sa samo 27 godina, dobili ste Zlatnu arenu - jedno od najvećih priznanja stare Jugoslavije?

- Bilo je iznenađenje, jer po obimu nije bila velika uloga. Pre svega, to je kultni, pravi gradski film. Ostao je za istoriju, sa predivnim Gagom Nikolićem u glavnoj ulozi... Imala sam sreću i da u ovim godinama dobijem ulogu kao što je ona u seriji "Kaljave gume". Nema mnogo takvih za žene u mojim godinama.

Do 1976. bili ste asistent na predmetima dikcija i gluma. Dikcija je bila važna, ne samo u glumi nego u celokupnom javnom prostoru?

- Kao što se sve uprostačuje, tako je i sa govorom. Možete da dovedete u medije bilo koga ko lupeta i gramatički greši. Nažalost, veoma se izgubila institucija lektora. Radila sam kao asistent čuvenom profesoru Branivoju Đorđeviću, koji je utemeljio taj predmet. I danas se ozbiljno radi na FDU, ali kad glumac izađe na javnu scenu - tu više nema kontrole. Bogu hvala, Radio Beograd i dalje neguje pravilan govor i kad snimate radio dramu uvek imate lektora. U pozorištu, takođe. Na drugoj strani, u ovim silnim "tok šouovima" učestvuju ljudi koji više nemaju kulturu govora. Postoje i serije bez lektora, što se vidi. Ni pisci više ne poznaju dobro dijalekte, mladi reditelji nisu najbolje verzirani i sve je prepušteno glumcima...

Vaša klasa i danas je neprikosnovena - Tanja Bošković, Radmila Živković, Ljiljana Dragutinović, Jelica Sretenović, Zlata Numanagić, Azra Čengić, Miralem Zupčević, Branko Jerinić...

- Lepo smo se školovali, profesori su se ozbiljno bavili svojim studentima. Našu klasu vodio je Predrag Bajčetić, a i ostali su bili velika imena. Nije se moglo zamisliti da neko radi bilo šta pre isteka druge godine studija! Strogo je bilo zabranjeno. Recimo, pokojna Neda Arnerić upisala je glumu, ali je zbog uloge na filmu morala da napusti studije. To pravilo je bilo važno, jer u tim godinama nedostaje ti zrelosti, pa i prave svesti o onome što radiš. Još si neko ko je plastelin, ko tek treba da se oblikuje u umetničku ličnost. Imalo je smisla. Danas, ne znam. Radi se brzo, pred glumcima su ponekad besmisleni zahtevi koji od njih ništa i ne traže.

Foto Arhiva

U angažmanu Ateljea 212 proveli ste gotovo četiri decenije, radeći sve vreme i u drugim medijima. Šta izdvajate?

- Poslednjih godina igrala sam u "Trgu heroja" Tomasa Bernharda (režija Dejan Mijač), koji je sigurno jedan od mojih najtežih i najdražih zadataka u pozorištu: ozbiljna predstava, na sceni sam gotovo čitav sat i govorim monolog, pored moje Pauline Manov koja ima nekoliko rečenica. I usput, sve vreme, peglam i slažem... Veoma teško, ali i značajno. Volim i moje prve uloge kod Mucija Draškića, "Oj, Srbijo nigde lada nema" i "Pred ogledalom". U početku sam bila stegnuta, vremenom sam se oslobađala i nesvesno dobijala na hrabrosti i opuštenosti pored velikih glumaca Ateljea 212. Izdvajam i predstavu "Ljubavno pismo" koju igramo dvadeset i kusur godina i u najnovije vreme "Slavnu Florens". Ona mi predstavlja najveći napor jer moram da pevam loše.

Kad govorimo o pevanju, jeste li razmišljali da jubilej proslavite sa vašom klasom ili "Suncokretom", predvođenim Borom Čorbom?

- Pa, ja bih to sve spojila!

Ima li šanse da ih sve okupite?

- Pre neku godinu Bilja Krstić je održala koncert u Sava centru i "Suncokret" je izveo nekoliko numera. U vezi smo, imamo i svoju vajber grupu. Znamo gde je ko u svakom trenutku. Nije isključeno da se opet nađemo... To je dobra ideja za sledeći "Brod plovi za Beograd"! Bilo bi divno i da neko okupi našu klasu i napiše nešto za nas. I sa "klasićima" sam u kontaktu.

U oba "saziva" prava ste reprezentacija, mogli biste "Taš" da napunite...

- Hajte, videću nešto. Sada je ionako vreme kad se matorci okupljaju, pogledajte samo "Rolingstonse" i "Bijelo dugme".

ANDRIĆ ČEKA KUSTURICU

RANIJE su filmovi češće nastajali na velikoj literaturi nego danas?

- Ozbiljna literatura zahteva ozbiljna sredstva, a pitanje je i koliko je to danas komercijalno. Na svu sreću, ima takvih filmova i sada. Drago mi je da je snimljena "Nečista krv". Čekam i da, recimo, Kusturica uradi "Na Drini ćuprija", kako je odavno hteo. Pa i drugi, stariji reditelji da se late nečeg takvog. Zamislite samo Crnjanskog i njegov "Roman o Londonu" na filmu. I još mnogo toga.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!