IZ IRANSKE BELEŽNICE REPORTERA "NOVOSTI“: Orden Obrenovića u "Ružičnjaku" u palati Golestan, čuvenom zdanju pod zaštitom Uneska (FOTO)

M. Kralj

09. 10. 2022. u 11:45

USRED kazana u kome ključa svakodnevica modernog Teherana, čiji teret njegovi stanovnici prenose na mopedima, kao u slalomu zaobilazeći zastoje na bulevarima trinaestomilionskog grada ne bi li isporučili tepih, stolicu, polutku mesa, ili samo stigli da obave neki neodložni posao, gotovo se sakrila palata Golestan, zbog koje je ova nekadašnja varošica na padinama Alborza postala prestonica.

ИЗ ИРАНСКЕ БЕЛЕЖНИЦЕ РЕПОРТЕРА НОВОСТИ“: Орден Обреновића у Ружичњаку у палати Голестан,  чувеном здању под заштитом Унеска (ФОТО)

Foto M. Kralj

Smešten u današenjem južnom delu glavnog grada Islamske Republike Irana, uz stari bazar i džamiju, ovaj kompleks sa vrtovima i bazenima sa vodoskocima zapravo je imenjak čuvenog dela persijske knjževnosti - "Đulistana". Odnosno "Ružičnjaka", znamenite zbirke pesama i proze, globalno raširene mudrosti srednjovekovnog pesnika Sadija iz Širaza.

I teheranski "Ružičnjak" deo je svetske kulturne baštine, a od 2013. nalazi se i na zvaničnoj listi Uneska. Tu je svoju dinastiju ustoličio Muhamed-han Kadžar (krunisan 1796), a već prvi sledeći u ovoj lozi proglasio se šahom - Fateh Ali šah (1797-1834). Posle njega, sa mermernog trona Golestana, vladalo je Persijom još šest Kadžara. Na svom impresivnom prestolu, koji nose okamenjeni podanici, smeštenom u raskošno ukrašenoj dvorani, primali su zvaničnike i strane emisare, a za Novruz, tradicionalni praznik kojim se obeležava početak nove godine, tu se tiskao i običan narod.

Oko trona, ali po celom kompleksu, na zidovima i stropovima, po prozorima, stubovima i podovima rasuti su motivi ruže u bezbrojnim varijacijama. Cvetaju u keramici, vitražu, mermeru, gvožđu, intarziji, duborezu, slonovači, gipsu, prelamaju se u parčićima ogledala. Ruža je za Irance drvo života, kao što je to bio čempres u dalekoj prošlosti Persije.

Devetnaestovekovni graditelji preuzeli su i sve odlike po kojima su njihovi prethodnici proneli slavu iranske arhitekture sve do Indije i Tadž Mahala (te "usamljene suze na licu čovečanstva", kako ga je nazvao Tagora). Jer, sve na šta oko padne je u igri svetla i senke, odraza i opsene, ali i savršenstva simetrije.

Iako su vladali iz "Ružičnjaka", Iranci u svojoj istoriji vreme Kadžara ne pamte kao period u kome su cvetale ruže. Na dušu im stavljaju da su, zarad sopstvenog luksuza i uživanja, bogatstvo zemlje u bescenje, kroz koncesije, dali strancima. U tome posebno ulogu ima Nasir el Din šah Kadžar (1848-1896), koji je vladao gotovo pola veka, pre nego što je ubijen u atentatu. On je u Golestanu podigao Palatu sunca (sunce na leđima lava je, inače, motiv koji se često ponavlja, preuzet je iz Persepolisa, a umesto ravnog persijskog mača dodata mu je zakrivljena islamska sablja, čime se uspostavlja i kontinuitet sa antičkom civilizacijom). Na pet spratova, 35 metara visoka, bila je to najviša zgrada u Teheranu 19. veka.

Ljubitelj poezije, umetnosti i fotografije, šah koji je prvi putovao Evropom (o čemu je štampao i memoare), ukrasio je svoj dvor luksuznim nameštajem i kristalnim lusterima. Iako ga više pamte po ekscentričnosti i raskalašnosti harema sa više od osamdeset žena, Nasir el Din je mnogo toga uspostavio u svojoj zemlji: prvu školu, vrhovni sud, savet ministara, banku, telegram, nacionalni muzej, železnicu, zoološki vrt...

Njegov hedonistički duh još tumara palatom na čijim zidovima znatiželjne oči mogu da otkriju i naslikane putene žene golih grudi. Inače, kao strastveni fotograf kameru je prvi uneo u harem. Legenda kaže da je toliko bio opčinjen ruskim baletom koji je gledao u Sankt Peterburgu, da je tražio da se i njegovim ženama sašiju "pačkice". U njima ih je i fotografisao.

Na putovanjima, ali i kroz razne diplomatske kontakte, dobijao je, kao i njegovi prethodnici i naslednici, i skupe poklone, koji su danas deo muzejske zbirke Golestana. Tu su ruski samovari i japanske vaze, satovi, porcelanski servisi, umetničke slike. Darovi britanske kraljice Vikorije, nemačkog cara Vilhelma, Napoleona... Deo postavke je i jedan orden iz Srbije. Dobio ga je, mada to nije naznačeno, po svoj prilici naslednik Nasira el Dina, Muzafar el Din, kada je na svom putu iz Beča i Budimpešte u Carigrad, i nazad, dva puta boravio u Srbiji.

Na povratku sa Bosfora, kako je ostalo zabeleženo, 6. oktobra 1900, bio je prvi krunisani gost dva meseca pre toga venčanih kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović. Za šaha i svitu priređen je prijem sa 120 zvanica, na kome je on ordenjem darivao čitavu srpsku vladu. Ženski orden dobila je i Draga (završio je na aukciji kod "Kristija"), a Aleksandar sablju, koja se posle krađe i preprodaje srećom našla u Narodnom, a potom u Vojnom muzeju. Aleksandrov orden, na zelenoj vrpci, stoji u vitrini u Teheranu.

Znamenitosti ove teheranske đul-bašte su i velelepne dvorane. To su dvorana Salam (zovu je i Dvorana krunisanja), Dvorana ogledala (građena tri godine, a ukrašavana četiri), Dvorana slonovače... U svakoj pleni mašta, kreativnost i veština sa kojom su dekorisane tako da ostave posetioce ushićene i omamljene. Kao od mirisa ruže.

HVATAČI VETRA

KAO i mnoge starije palate u Iranu, i ova ima zimski i letnji dvor, uz koju je sazidan toranj, namenjen hlađenju. Te tornjeve zovu "hvatačima vetra". Naime, vetar koji uhvate prolazi kroz toranj do bazena sa hladnom vodom. Tu se vazduh ohladi i kroz specijalne otvore "ubacuje" u sve prostorije dvora.

BONUS VIDEO - TITOVA VILA OD 50 MILIONA DOLARA: Pogledajte kako izgleda jedna od najstarijih vila u Njujorku

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (1)

Donorstvo je herojstvo