Milija Nešić: Očaj curi kao pesak

Savo POPOVIĆ

06. 10. 2013. u 08:19

Milija Nešić o izazovima stvarnosti, "Mrdalicama" i manipulacijama, skulpturi i fotografiji, likovnoj sceni: Ako sam bio protiv političkih laži, ni sam nisam mogao lagati

KAO prepone na putu do ateljea našeg poznatog, kontroverznog umetnika Milije Nešića, hordi divljih pasa koje nije udomio nijedan od beogradskih azila isprečile su se skulpture. Zaboravljene, poput one od niza klesanog kamena Miluna Vidića (1939-2007), ili balvana koje je nameravao da obradi Đorđije Crnčević (1941-2013).

Staro sajmište i kao stratište nekadašnje Nezavisne Države Hrvatske za vreme Drugog svetskog rata i kao "porodilište" srpske savremene umetnosti posle tog rata patinirano je nemarom. Italijanski paviljon je već dobrim delom izgubio svoje stanare-umetnike. Jedan od retkih koji tu još čuva busiju umetnosti i kulture je Milija Nešić. Njegova radionica mogla bi u ove jesenje dane da posluži i kao hladnjača, jer bi u njoj povrće iz obližnjih samoposluga i piljara sigurno ostalo sveže.

Atelje je krcat "manipulacijama", kako možemo nazvati njegove popularno nazvane "mrdalice". Radi se o višedecenijskom komentaru nasušne stvarnosti. Ali spotičući se o "artefakta", provlačeći se kroz svekolike umetnički, trodimenzionalno izvedene "opaske" - znatiželjnik nailazi i na panoe - serije fotografija. To su nizovi koji potresno "govore" o prolaznosti, laži koja nas je okruživala i okružuje nas, o licemerju...

Nešić, slavljen na međunarodnom planu (Trijenale u Nju Delhiju), ali i na području bivše Jugoslavije, ne samo sa svojom "urbanom skulpturom" već i performansima na novobeogradskom pesku - kao da diže ruke od svog umetničkog puta, iako su ga prepoznale i priznale i publika i kritika!

- Te skulpture su oplemenjivale grad. Moja ideja je bila da grad bude sinteza svih umetnosti. Ali posle sam shvatio da se umesto o sintezi radi o protezi i da je čitava ideja iluzija, pa sam odustao i zapao u krizu.

DECA KOMUNIZMA - MARINA Abramović je napravila kapital odlučivši se za performans - kaže Nešić.
- Interesantno je da su samo deca komunista to mogla da rade. U celoj zemlji.
U Beogradu, kao i u Sarajevu - Braca Dimitrijević. Deca socrealističkih roditelja koji su još, u prenesenom smislu držala pušku u ruci, mogla su da se bave "alternativom" i da dobiju pažnju sturčne kritike. To je bilo, što bi se reklo današnjim jezikom - in.
Deca komunista su imala "befel" da pljuju po ideologiji svojih roditelja. Što poznatiji roditelj - to poznatiji mladi umetnik. Ostali koji su to radili završili bi kao Gojko Đogo, ili bi bili - prećutani.
Bio je potreban pedigre. Marina je imala najbolji, jer joj je majka, inače unuka patrijarha Varnave, htela da iza bivšeg CK zida spomenik Lenjinu.

Svi su se pitali zašto? Lazar Trifunović je cenio i voleo moj ciklus urbanih skulptura, hrabrio me da nastavim - objašnjava Nešić zašto je sedamdesetih napustio radove u metalu i odlučio se za pesak.

Ostavio je potom i skulpturu i slikanje i kupio foto-aparat, priseća se domaćin. Beznađe, ono koje je oko nas, fotografisao je, ali, kako saznajemo, svaki kadar je prethodno skicirao... Smišljen, nacrtan sa idejom da prikaže sopstveno razočarenje, ali i društveno stvarnost.

- Umetnik ne živi mimo sveta i nije ni gluv, ni slep za ono što se događa oko njega - objašnjava Nešić. - Za to je savršen ambijent bio pesak Novog Beograda. Angažovao sam i svoje prijatelje da "odglumimo" neke scene. Fotografije su nastale iz želje da se spasem iz situacije u koju sam zapao. Naime, verovao sam u pozitivistički odnos prema životu, ali kad sam prepoznao šta se nalazi iza te maske o novom čoveku, raspale su se sve iluzije, ideologija je ličila na licemerje...

Peraformansima na pesku Milija Nešić je bez racionalnog, bolje reći smisšljenog i strateški planiranog poteza - sebe svrstao u jugoslavensku avangardu koju će kasnije svetski proslaviti Marina Abramović. Pionir konceptualne umetnosti kod nas, uvek je u potki svog dela (od urbanih skulptura, preko "peska" do "mrdalica") imao socijalnu i političku stvarnost koju je živeo. I, u kojoj je imao osećanje za bližnjeg, kojeg nije morao ni poznavati.

- Ne radi se samo o protestu, o prepoznavanju šupljina u ideologiji koja je isprva delovala ubedljivo, nego i o potrebi da se ostane čitav. To jeste bio rizik, ali radilo se o opstanku. Morao sam da kažem to što zaista mislim. Ako sam bio protiv društvenih i političkih laži - jasno, ni sam nisam mogao lagati. Nisam mogao stvarati nešto što bi se dopadalo, to bi bila laž. Nisam mogao nastaviti sa urbanim skulpturama, jer one nisu bile priča o estetici već o boljem, humanijem načinu života, o umetnosti za sve, a ne samo za povlašćenu klasu. Znači zamišljene kao integralni deo urbanog pejzaža - one nisu doživele namenjenu im sudbinu, već su ostale galerijskog formata, što mi nije bio cilj, ni zamisao. Fotografije akcija i performansa na pesku su rađene od 1972. do 1976. na osnovu ranije urađenog "scenarija", suštinski započetog još crtežima 1958. na Adi Ciganliji... To nije pravljeno ni za prodaju, niti da se dopadne, to sam iznedrio da bih preživeo...


Pratite nas i putem iOS i android aplikacije