FELJTON - ODLAZAK U MAGLU KOJOJ NEMA KRAJA: Nije bilo nikakvih naznaka da će se nastali sukobi smiriti

Dr Slavko Đ. Ždrale

11. 01. 2022. u 18:00

SRIJEDA je, 8. april. Odlučujem da idem na posao, a tu ispred kapije se vrzmaju naoružana lica.

ФЕЉТОН - ОДЛАЗАК У МАГЛУ КОЈОЈ НЕМА КРАЈА: Није било никаквих назнака да ће се настали сукоби смирити

Foto Novosti

Ne znam kome pripadaju. Ubrzanim korakom dolazim na Kliniku. Upoznajem se ko mi čini ekipu u naredna 24 časa. Klinika poluprazna. Među osobljem nema mnogo komentara.

Većina nas je povučena u sebe. Ali, neki komentarišu sa ushićenjem priznanje BiH kao države. Dan prolazi. Predveče, čujemo da je jednu doktorku pogodio zalutali metak prilikom odlaska iz jedne zgrade u drugu. Pokušavamo da saznamo o kome se radi.

Neposredno uz kliniku nalazi se kran, postavljen prilikom gradnje novog objekta. Kroz prozor vidimo da se taj kran nekontrolisano kreće po postavljenim šinama. Hvata nas panika da ne dođe do kakve havarije. NJegovo padanje na bilo koju stranu dovelo bi do velikih žrtava i materijalne štete. Vidimo veći broj naoružanih lica koja se tu kreću i galame. Navodno, neko se popeo na kran i otkočio ga. Čuju se i pucnji. Kran staje. Vrijeme prolazi. Za hranu se teško snalazimo. Od nas niko neće da izlazi napolje, da rizikuje glavu. Od ručka za pacijente preostalo je nešto pure, pa smo se i mi zaposleni poslužili.

Nema nikakvih informacija ohrabrenja, koje bi ukazivale da će se nastali sukobi smiriti. Stalno brinem kako je otac. Ulazimo duboko u noć. Cijela ekipa je u sobi gdje pratimo TV program. Ulazna dvokrilna vrata klinike smo zaključali. Negdje oko ponoći neko nam zvoni. Pošto sam bio neposredno uz vrata sobe za sastanke, otvaram ih. Izlazim u hodnik i upućujem se prema ulaznim vratima klinike.

HVATAM lijevom rukom "šteku", a desnom za ključ u vratima i otključavam ih. Povlačim vrata prema sebi, i u tom trenutku upada nečija noga između vrata i dovratnika.

Istovremeno ugledah pištolj u ruci osobe koja je već stala pred vrata. Pogled mi se zaustavlja na cijevi pištolja. Velika doza straha nadolazi u meni. Ali, ne gubim pribranost, povlačim vrata lijevom rukom prema sebi, otvaram ih i kažem: "Izvolite, gospodine!"

Izmičem se dva koraka unazad. Revolveraš ide prema meni, držeći pištolj uperen prema mojim grudima. Iza njega ulazi čovjek, visok gotovo dva metra, sa dvije ukrštene poluautomatske puške na leđima. Upečatljiv mi je bio njegov pogled, jer su mu očni bulbusi razroki. Profesionalna deformacija i u potpuno netipičnoj ljekarskoj situaciji nikada ne spava u meni, pomislih. Iza njega ide još jedan muškarac manjeg rasta, sa pištoljem u ruci. Meni se priključuju moji saradnici. Viču na nas, gotovo uglas, sva trojica: "Što vi dajete svjetlosne signale četnicima, iz sobe koja je prekoputa ljekarske sobe"? Mi se čudimo šta nas pitaju i kazujemo da je to šefova soba, u kojoj spava dr Milašević, a dalje od nje da su ambulante i bolesničke sobe. Onaj prvi što je odmah po upadu uperio pištolj prema meni, i dalje ga ne spušta. Gura me prema unutrašnjosti klinike, a ja se izmičem prema operacionom bloku. Iza njega idu njegovi pratioci.

IZBEGLICE PUNE PORODIČNU KUĆU

ZOVEM roditelje i kažem im da su djeca i Spomenka srećno stigli u Sumbulovc. Svaki dan očevo stanje je sve lošije i lošije. Majka mi ne dozvoljava da danas dolazim na Čengić Vilu. Iznenadi me bratova poruka. Kaže mi da namjerava u dogovoru sa roditeljima, nakon što je majka spakovala nešto stvari  (odjeće, hrane i sl.), pokušati da ode autom u našu porodičnu kuću u Rječici. Uredno su prošli put, ali kada su došli pred kuću čekalo ih je iznenađenje. Više srpskih porodica već se smjestilo u našu kuću. Oni su pobjegli iz mjesta Švrake, u neposrednoj blizini Reljeva. Sa strepnjom slušam i čekam šta će dalje da kaže. Shvativši da nemaju mogućnost smještaja u našoj kuću, vratili su se na Čengić Vilu. A ja ne mogu da se priberem od svega što sam čuo.

Stajem, jer ne mogu dalje. Jedan od pratilaca udara nogom u vrata toaleta i otvara ih, misleći da nekoga tamo ima. U jednom trenutku jedan od njih povika: "Daj završi s njim".

SESTRA Vitomira, inače časna sestra, stajala je pored mene sa lijeve strane. Odjednom, kao na filmu, ona hvata svojom lijevom rukom za desnu podlakticu onog koji drži pištolj uperen prema meni, a svojom desnom rukom snažno mene udara u desno rame. Potom svlači ruku, u kojoj je pištolj niz moju prednju stranu tijela prema patosu. Kako me je snažno udarila u rame, padam prema desnoj strani i pokušavam da se dočekam na rame i desnom nadlakticom oslonim na zid. Vidim da je Vitomira uspjela da njegovu ruku obori do poda.

Pištolj mu je i dalje u ruci. On se potom odmiče od nje i onda ćutke okreće i kreće prema izlazu, a za njim i pratioci. A ja, poslije svega, pokušavam da se nekako priberem. Prenu me glas sestre Vitomire: "Jesu li ovi ljudi normalni?" Trznuh se i pred izlaznim vratima vidim dr Adija da se upustio u vrlo žučan razgovor sa ovim nepoznatim ljudima. Pored njega stoji sestra Slavica vidno uznemirena.

Neko od ekipe primjećuje da su nam uzeli ključeve iz vrata i moli da nam ih vrate.

Napuštaju prostor. Mi se zgledamo među sobom. Ništa ne komentarišemo. Srećni jer se nije desilo nešta što bi dovelo do najgoreg, ranjavanja, ili nečije pogibije. Sviće.

Uradimo vizitu i čekamo smjenu. Pojavljuje se primarijus dr Drnda. Referišem mu stanje na Klinici i opisujem noćašnja zbivanja. Saslušao me, ali nikakav komentar ne daje na neprilike koje smo doživjeli. Ni jednu jedinu riječ nije izgovorio taj, u tom trenutku za mene beskrajno, filmski tajanstveni čovjek. Veći me je strah tada uhvatio od njegove ćutnje, nego od onog revolvera uperenog u moje grudi.

POSLE te noći sa rođakom Jankom iz Sumbulovca, dogovorio sam se o izlasku mojih iz Sarajeva, tj. da Janko, sa Milom Samardžićem, drugom iz djetinjstva, dođe u Tilavu, a ja sa Spomenkom i djecom budem u Tilavi i da onda moji idu kod njega. Svu noć Spomenka i ja ne spavamo. Pakujemo minimum odjeće i obuće, koju treba ponijeti za djecu. Ne smijemo mnogo da nosimo. Ako nas sretne neko od komšija, pitaće kuda idemo? Spomenka se pozdravlja sa komšinicom Radom i brzo silazimo niz stepenište, jer smo na drugom spratu. Ulazimo u kola i vozimo se kroz Dobrinju. Približavamo se Lukavici i dolazimo na raskrsnicu koja vodi prema Tilavi. Prolazimo pored "Energoinvesta". Već osjećamo neku sigurnost, jer srećemo srpsku policiju. Vozim slobodnije i dolazimo u Tilavu. Ulazimo u kuću porodice DŽeba, naših poznanika. Dočekuju nas srdačno i čude se kako ranije nismo izašli?

Za kratko vrijeme, pojavljuje se "stodesetka" vojni kamion. Za volanom Mile Samardžić.

Pored njega Janko Minić. Obojica u maskirnim uniformama i sa naoružanjem.

Pozdravljamo se. Ja sam presrećan, jer osjećam, pa i vidim, da moji idu na sigurno mjesto.

Spomenka i sinovi ulaze u kabinu. Oči su im pune suza. Ja se nekako suzdržavam. Kola kreću prema Trebeviću. Prolaze kroz Klek i nestaju sa vidika. Tužni su i bolni ovakvi rastanci u ratu sa najbližima. Gledate ih kako odlaze, odmiču se od vas i vašeg pogleda, a ne znate tačno kuda idu i šta ih tamo čeka. U ratu to izgleda kao da idu u maglu, kojoj nema kraja.

Vraćam se u stan na Dobrinji. U toku vožnje nisam bio izložen nekoj opasnosti, bar koliko sam ja to mogao procijeniti. Za neka dva sata telefon zvoni, poziv iz Sumbulovca.

Spomenka kaže: "Stigli smo"! Meni pada kamen sa srca.

SUTRA: MUSLIMANSKE SNAGE NAPADAJU ILIDŽU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)