SUSRET BLISKE VRSTE KOD PODVOŽNJAKA: Bunt akademaca Beogradskog univerziteta 1968. izneo je na videlo dana mnoge prikrivene nevolje društva

Ivan Miladinović

16. 12. 2020. u 17:14

TREĆEG juna, tačno u četiri sata ujutro, spiker Radio Beograda Branislav Surutka je svojim ledenim glasom, bez ijednog drhtaja, pročitao Tanjugovo saopštenje:

СУСРЕТ БЛИСКЕ ВРСТЕ КОД ПОДВОЖЊАКА: Бунт академаца Београдског универзитета 1968. изнео је на видело дана многе прикривене невоље друштва

Obračun 3. juna 1968. godine je bio kratak ali surov

"Večeras je u Novom Beogradu došlo do ozbiljnih incidenata kada je veća grupa studenata pokušala da provali u novobeogradski Dom kulture gde se održava priredba, Karavan prijateljstva, za brigadiste koji rade na izgradnji Novog Beograda... Male milicijske snage pokušale su da zaštite brigadiste pred grubim nasrtajem jedne grupe izgrednika, služeći se šmrkovima za vodu. Izazivači nereda su se uputili prema podvožnjaku u Novom Beogradu... Oni su usput demolirali nekoliko putničkih automobila i oteli jedan kamion-cisternu koju su, došavši do podvožnjaka, zapalili i gurnuli prema miliciji. Tom prilikom je milicija upotrebila palice da bi rasterala izgrednike i oslobodila pristup zapaljenoj cisterni. Čula se pucnjava, ali, kako izjavljuje načelnik Sekretarijata za unutrašnje poslove Skupštine Beograda Nikola Bugarčić, milicija nije ispalila nijedan metak. Povređen je izvestan broj milicionara i učesnika u neredima."

U isto vreme spiker jedne druge radio-stanice dramatičnim glasom pokušavao je da umiri svoje razjarene kolege. Bio je to Slobodan Vujović, spiker radio--stanice Studentski grad.

Te noći u najvećem akademskom naselju na Balkanu niko nije spavao. Svi su bili na nogama. Bilo je mnogo modrica i okrvavljenih glava. Čuli su se jauci povređenih i pomešani zvuci sirena Hitne pomoći, milicijskih i vatrogasnih kola. Čuli su se uzvici: "Idemo pred Skupštinu!, Dole, crvene ubice!, Ua, batinaši!".

Još jednom je potvrđeno da svi veliki događaji uglavnom izbijaju nepripremljeno i spontano. A sve je zapravo počelo veoma bezazleno. Tog dana "Večernje novosti", kao pokrovitelj zabavne revije "Karavan prijateljstva", zakazale su generalnu probu priredbe koja je trebalo da obiđe Jugoslaviju. Bilo je predviđeno da se proba održi u naselju omladinske radne akcije, u neposrednoj blizini Studentskog grada.

ZEČEVIĆ NAREDIO TUČU

KAD su jugoslovenski funkcioneri pokušali da ih umire govoreći o svojim iskustvima sa Beogradskog univerziteta pre rata itd., to je delovalo kontraproduktivno. Oni su sve više navaljivali da probiju kordon milicije i prođu za Beograd, što im je bio cilj, jer su bili izolovani. Tad sam odlučio da intervenišem. Dao sam znak Nikoli Bugarčiću da ih milicija rasturi. Milicija je intervenisala, neki su dobili pendrek i cela grupa je pobegla prema studentskom domu na Novom Beogradu - napisao je Slavko Zečević, ondašnji prvi čovek srpske policije, u svojoj knjizi sećanja na te junske dane.

CINICI danas tvrde da je rivalitet između "Večernjih novosti" i "Ekspres Politike" kriv za studentsku revoluciju. Godinama, ova dva lista nadmetala su se u organizovanju basnoslovnih nagradnih igara i glamuroznih manifestacija. Tada su se takmičili u tome ko će organizovati raskošniju i atraktivniju zabavljačku paradu. Tako su "Večernje novosti" smislile pandan "Pesmi leta" iza koje je bio "Ekspres" i koja je godinama harala po Jugoslaviji. Za tu priliku "Novosti", da bi sustigle konkurente, i da bi sve bilo na svetskom nivou, angažovale su čuvenog italo-jugoslovenskog šou-majstora Antona Martija.

Ali, predstava koja je usledila dobila je pre hičkokovski nego martijevski tok.

Zvanično se tvrdi da je proba predstave prebačena u salu Radničkog univerziteta Novi Beograd zbog opasnosti od kiše. Međutim, Miodrag Prodanović, član Glavnog štaba radne akcije, docnije će reći da je priredba održana u sali na izričiti zahtev reditelja Antona Martija.

Međutim, ni organizator ni rukovodstvo radne akcije nisu o izmeni obavestili studente. Da nevolja bude veća, iznenada nestaje struja u Studentskom gradu.

- Taj nestanak struje je veoma značajna činjenica. Bio je jun, strašna zapara, vladala je predispitna groznica. Mnogi kojima ni nakraj pameti nije bilo da izlaze te večeri iz svojih soba, obreli su se ispred zgrade Radničkog univerziteta. A u sali je bilo samo četiri stotine mesta. (Đorđije Uskoković, glavni urednik radio-stanice Studentski grad)

Obračun 3. juna 1968. godine je bio kratak ali surov

NEŠTO pre 20 časova brigadisti ulaze u salu. Mesta više nema. Studentima i građanima Novog Beograda, koji tvrde da imaju kupljene karte, redari i brigadisti ne dopuštaju da uđu u salu. Niko ne pokušava da okupljenoj masi razložno objasni u čemu je problem. Izbijaju prve čarke. Redari i brigadisti pokušavaju da letvama rasteraju studente. Stižu milicionari, ali ne uspevaju da uspostave red, počinje opšti metež. Ne zna se ko koga bije... Proneo se glas da je jedan student ubijen! Masa od dve-tri hiljade studenata, nekontrolisano i gnevno, krenula je na miliciju. U silovitom naletu studenti su rasterali milicionere i zaposeli vatrogasna kola.

Na skveru, pred tri hiljade studenata, govornici se penju na vatrogasna kola i drže vatrene govore. Daju se razni predlozi. Svi spominju brutalno ponašanje milicije. Pored ovih negodovanja ističu i loše pojave u našem društvu: socijalnu bedu, nizak standard studenata, nezaposlenost, bujanje birokratskog aparata...

VLAST BEZ KRVI NE DAMO

DEMONSTRANTI su se vratili u Studentski grad. Za njima su krenuli i neki političari - Miloš Minić, Branko Pešić i još neki. Odmah su počeli sastanci. U popodnevnim časovima pristigao je i Petar Stambolić. U Društvenom klubu prvog bloka održan je sastanak Akcionog odbora, kome su, pored Minića, Pešića i Stambolića, prisustvovali Dragi Stamenković, Ćurica Jojkić i još nekoliko gradskih funkcionera. Dogovoreno je da trojica studenata, Vladimir Gligorov, Miodrag Perović i Rajko Pavićević, uobliče i preciziraju studentske zahteve. U jednom trenutku, iznerviran i pritešnjen argumentima, Petar Stambolić je tresnuo pesnicom po stolu i uzviknuo: "Uostalom, šta hoćete? Mi smo ovu vlast krvlju stekli, i bez krvi je ne damo!"

Predrag Bogdanović zvani Ci, tada student književnosti, danas poznati pesnik, penje se na vatrogasna kola i patetično uzvikuje: "Budimo dostojni naših pariskih kolega! Formulišimo naše zahteve i uručimo ih našim poslanicima u Skupštini! Na Beograd!"

Masa burn-o odobrava svaki njegov predlog. Oko ponoći povorka demonstranata kreće prema gradu.

Te daleke 1968. godine "geografija" Novog Beograda se bitno razlikovala od današnje. Železnička pruga išla je drugom trasom, a stanica Zemun je bila kod hotela "Jugoslavija". Jedini put za Beograd išao je ispod nadvožnjaka koji se nalazio na mestu gde je danas naselje ENJUB. Kod podvožnjaka, između Skupštine opštine Novi Beograd i zgrade SIV-a, studente dočekuje kordon milicije dugačak oko pedeset metara.

DVE DELEGACIJE studenata pokušavaju da pregovaraju sa milicionerima. Milicija odbija bilo kakve razgovore. Zahtev je izričit, studenti se moraju vratiti u svoje sobe. Oni ne žele da se vrate natrag. Pošto je Novi Beograd još veliko gradilište, kamenja i cigala ima na sve strane. Počinje uzajamno kamenovanje. Studenti koriste cigle, milicioneri kamenje sa železničke pruge.

Čuju se pucnji iz vatrenog oružja i pronosi se glas da je jedan od studentskih parlamentaraca ranjen. Na to studenti pale vatrogasna kola i guraju ih nizbrdo prema podvožnjaku. Paljenje kola bilo je znak da sa podvožnjaka i iz zgrade opštine Novi Beograd milicija jurne na studente. Masa studenata počinje da beži. Jedni grabe kroz peščane nanose ka Savi, drugi kroz šipražje ka Dunavu...

Studenti su batinanje doživeli kao grubo gaženje osnovnih ljudskih prava. Taj čin ih je užasno pogodio. Zato će jedan od osnovnih zahteva, od kojeg studenti do kraja nisu odstupili, biti smenjivanje trojice sekretara za unutraš-nje poslove - Nikole Bugarčića, Slavka Zečevića i Radovana Stijačića.

U Studentskom gradu je ključalo kao u kotlu. U svim sobama bila su upaljena svetla. Naokolo se orilo od pesme, psovki, protesta i neartikulisanih uzvika. Oko četiri ujutru preko radio-stanice je javljeno da će u osam sati biti održan miting. Posle ove vesti atmosfera se stišava i većina odlazi na spavanje.

TITOV MARIFETLUK

KADA je kolona krenula ka podvožnjaku, pevana je himna, "Druže Tito, mi ti se kunemo...", "Internacionala" i "Bandjera rosa"...

- Poslije su izmislili da se pjevalo nešto drugo, a to nije tačno! Ja sam to Titu detaljno pričao. Slušao me je vrlo pažljivo. Kad sam mu rekao da smo išli pjevajući pjesmu "Druže Tito, mi ti se kunemo...", on je izvadio "havanu" iz usta i nasmijao se. Kaže: "Jeste, jeste, tako smo i mi radili prije rata. Dignemo demonstracije i kad žandarmi krenu na nas, mi onda vičemo: Živio kralj!" - svedočio je dr Žarko Bulajić.

Za to vreme jedan beli "pežo" primicao se Studentskom gradu. Za volanom je bio Miladin Šakić, potpredsednik Skupštine grada, pored njega dr Žarko Bulajić, sekretar Univerzitetskog komiteta Saveza komunista. Njihov zadatak, po nalogu Branka Pešića, bio je da na licu mesta ustanove u čemu je stvar. Vratili su se neobavljena posla - studentska straža proglasila ih je agentima i isterala iz akademskog naselja.

POD UTISKOM studentskog gneva, ocenjujući da je situacija više nego ozbiljna, dr Žarko Bulajić saziva sastanak političkog aktiva Beogradskog univerziteta. U cik zore, u Balkanskoj 4, okupili su se skoro svi dekani, članovi Univerzitetskog komiteta, brojni studentski rukovodioci, članovi Akcionog odbora, novinari "Studenta" i poneki od povređenih demonstranata. Predlaženo je da Univerzitet stupi u sedmodnevni štrajk!

- Mi treba da pružimo punu podršku našoj deci i da osudimo nečuvenu represiju! - kazao je dr Toma Bunuševac.

- Drugovi, hajdemo u Studentski grad da studentima prenesemo našu podršku - zaključio je sastanak dr Žarko Bulajić.

Učesnici skupa potrpali su se u taksije i krenuli ka Novom Beogradu.

Obračun 3. juna 1968. godine je bio kratak ali surov

Na mestu gde se danas nalazi Dom kulture sleglo se blizu deset hiljada studenata. Na transparentima je pisalo: "Pucali su na nas", "Dole šef ubica Bugarčić", "Imamo li ustav". Jedan student, čija je glava bila umotana zavojima, nosio je parolu: "Ja sam pretučen".

- Mi profesori smo uz vas. Ogorčeni smo zbog nečovečnog nasrtaja milicije! Zar su morali da upotrebljavaju oružje?!... Odlučili smo da se ispiti na celom Univerzitetu odlože za nedelju dana - rekao je dr Toma Bunuševac.

Govorili su i dr Jovan Gligorijević, prorektor, dr Vladimir Rašković, dekan Ekonomskog fakulteta, dr Žarko Bulajić. Od studenata na improvizovanoj govornici jednog balkona ženskog bloka pojavili su se Đorđije Vuković, Vladimir Gligorov, Rade Kuzmanović, Slobodan Vujović...

Govorilo se o nezaposlenosti, nezakonitom bogaćenju, teškom položaju radničke klase. Govori su prekidani aplauzima i uzvicima: "Studenti - radnici", "Mi smo sinovi radnog naroda", "Dole socijalistička buržoazija"... Svi govornici bacali su na miliciju drvlje i kamenje. Bili su gnevni zbog izjave predstavnika SUP-a da milicionari nisu upotrebili vatreno oružje.

Spominjana su imena teško povređenih i ranjenih. Zlatko Lozić je ranjen u obe noge, Dragutin Savić je pogođen u kuk, Milenku Staniću nanete su teške povrede palicama po licu i telu...

- ATMOSFERA je bila paklena. Meni su u Gradskom komitetu rekli da studenti nipošto ne bi smjeli doći u grad i da ih u toj namjeri, po svaku cijenu, spriječimo. Gradski funkcioneri su se strašno bojali studenata. Strahovali su da ne dođu u grad, da se to poslije ne proširi, i ko zna u šta bi se sve izrodilo. Zato smo se Rade Kuzmanović, koji je bio moj zamjenik, i ja, dogovorili da ovako nastupimo na mitingu: neka se demonstrira na licu mjesta, neka se tu psuje i viče, neka se deru koliko hoće, ali da ne idu za Beograd. Međutim, nije ih u to bog mogao ubijediti! (dr Žarko Bulajić)

PROFESORI BRANE SVOJU DECU

ČIM je obračun počeo, profesori su stali ispred svojih studenata. Dr Radojica Kljajić je raširio ruke: - Ne tucite decu, udrite mene!

Čuvarima reda nije trebalo dvaput reći. Profesor se srušio u prašinu.

Rade Kuzmanović je pokušao da odbrani profesora Ljubu Tadića:

- Nemojte, drugovi, to je profesor Tadić!

- Zato ga i bijemo!...

- Drugovi, stanite, ja sam zamenik sekretara!...

Posle ovih reči zamenik sekretara Univerzitetskog komiteta SK, drug Rade Kuzmanović, osvestio se tek u Zemunskoj bolnici.

I većina profesora je govorila u tom duhu. Ali, profesor Poljoprivrednog fakulteta dr Radojica Kljajić pozvao je studente da krenu za Beograd. Njegov poziv masa je dočekala sa ovacijama.

Razvoj događaja govorio je da studente ništa ne može da odvrati od namere da krenu za Beograd. Hteli su da na Trgu Marksa i Engelsa održe miting i da svoje zahteve lično predaju poslanicima Savezne skupštine.

- Kad ih već nijesmo mogli odvratiti od namjere da idu za Beograd, onda smo riješili da se ide organizovano. Na čelo kolone stali su članovi Univerzitetskog komiteta, dekani i profesori. Ja sam dobio zadatak da zovem Branka Pešića i Simu Zatezala i da im javim kako stoje stvari. Kazao sam im da će studenti mirno proći i da bi, po mom ubjeđenju, najbolje bilo da se oni puste u grad. Obojica su me saslušala, ali nisu rekli ni "da" ni "ne". (dr Žarko Bulajić)

Povorka je krenula ka podvožnjaku. Dogovoreno je da se ide dostojanstveno, da redari obezbeđuju kolonu, da ne dozvole eventualnim izgrednicima sa strane da se ubacuju. Napred su bile Titova slika, partijska i državna zastava.

PODVOŽNjAK. Vreo junski dan. Kordon milicije u obliku ćiriličkog slova "P" blokirao je prolaz kod podvožnjaka. Šlemovi su se presijavali na suncu. Prugom se kretala, gore-dole, kompozicija teretnog voza. Čitav prostor nadletao je jedan helikopter.

S druge strane podvožnjaka bilo je parkirano mnoštvo velikih teretnih kamiona. Obronkom pruge je šetao republički ministar za unutrašnje poslove Slavko Zečević.

Kolona profesora i studenata se zaustavlja. Traže prolaz. Milicija neće da razgovara o tome. Iščekivanje traje desetak minuta. Odjednom, otvara se kordon milicionara i pojavljuju se funkcioneri iz grada i Republike: Dragi Stamenković, Branko Pešić, Simeon Zatezalo...

Dragi Stamenković uzima megafon i pokušava da govori:

- Drugovi, apelujem na vas! Predlažem da sednemo i da razgovaramo! Iz mase se čuo uzvik: - Dosta smo sedeli! Sklonite miliciju, pustite nas da prođemo!

Prema svedočenju Tomislava Peterneka, poznatog foto-reportera, Branko Pešić je uzvraćao: - Nećemo vas pustiti! Samo preko mene mrtvog možete preći u Beograd da uništite ono što smo mi stvorili!

Do dijaloga i sporazuma nikako nije moglo da dođe. Nešto kasnije pojavljuju se Veljko Vlahović, Miloš Minić i dr Miroslav Pečujlić. Studentska masa je bučno pozdravila starog revolucionara i učesnika Španskog građanskog rata. Zaorilo se iz hiljadu grla: "Veljko, seti se mladosti! Seti se Španije!"

Prekidan poklicima studenata, Veljko Vlahović je rekao:

- Vaši zahtjevi u pogledu samoupravljanja su opravdani. Ali ja vas lijepo molim, izaberite svoje predstavnike, delegaciju koja će obrazložiti to što tražite. Ja vam obećavam da će rukovodstvo zemlje o tome raspravljati!

REĐALI su se govornici. Ali tu više niko nikoga nije slušao. Miloš Minić je pokušavao da ubedi jednu grupu studenata da izaberu delegaciju koja će zajedno sa funkcionerima sprovesti istragu i utvrditi odgovornost za brutalno ponašanje milicije prethodne noći.

- Garantujem vam da niko od nadležnih nije izdao naređenje da se puca i da se tuku studenti! - uveravao ih je predsednik Skupštine Srbije.

U jednom trenutku neko iz redova studenata predložio je da se mirne demonstracije održe ispred zgrade SIV-a. Funkcioneri su to odbili.

Došlo je do kratkog zatišja, na obema stranama. Tekle su kratke konsultacije. Nakon toga dogovoreno je da grupa studentskih predstavnika ode do Veljka Vlahovića i iznese mu osnovne zahteve.

- Zašto nam ne oslobodite prolaz da mirno idemo za Beograd ili bar do SIV-a?- pitao je jedan od studenata.

- Ipak, bolje je da vi po fakultetima jasnije formulišete vaše zahtjeve - uzvratio je Vlahović. Ja sam organizovao najveći štrajk prije rata. Evo ga Miloš Minić, on je bio sa mnom u akcionom odboru. Ali taj štrajk mi smo pripremali mjesec dana i tačno smo znali šta hoćemo.

Dok je ovaj razgovor trajao, neočekivano, čula se komanda: "Udri!" Poletele su bombe suzavca. Prema svim svedočenjima, bio je to stravičan prizor. Na sve strane počele su da sevaju palice; one su se nemilosrdno spuštale čas na leđa, čas na glave demonstranata, od kojih su se mnogi bežeći, našli na zemlji.

Veljko Vlahović, Branko Pešić, Dragi Stamenković, Bora Pavlovići, i drugi visoki funkcioneri odlaze sasvim polako prema podvožnjaku. Miloš Minić jedini širi ruke i bespomoćno viče: "Ljudi, stanite!". Studenti beže. Milicija ih goni.

Prema pisanju "Studenta" bilans demonstracija je bio: Povređeno je 134 studenata, devetoro brigadista, petoro građana i 21 milicionara. Ranjeno je troje ljudi, student i studentkinja i jedan građanin. Bilo je desetine razbijenih prozora i automobila, ispaljenih revolverskih metaka, spaljena vatrogasna cisterna, upotrebljeno nekoliko hiljada gumenih palica i na desetine suzavaca.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna