KNjIŽEVNA KRITIKA: Izvor pesmodavne energije

Veroljub Vukašinović, "Tilić", "Pravoslavna reč"

sreda, 16. 09. 2020. u 16:11

КЊИЖЕВНА КРИТИКА: Извор песмодавне енергије

Foto promo

CENTRALNA figura nove zbirke pesama Veroljuba Vukašinovića je otac. Ona ima značajan intimni, antropološki i tradicijski potencijal.

Pesma "Kosidba", koja otvara ovu pesničku zbirku, sa svim obeležjima autentične poetike Veroljuba Vukašinovića, sadrži sve što je za nju važno - vezu sa bližnjima, sa precima, sa prirodom, osobito sa biljem, ali i sa suncem i mesečinom koji u pojedinim pesničkim slikama dosežu metafizički značaj, vezu sa srpskom pesničkom tradicijom i s nastankom pesme.

Ona je svojevrsna himna ocu, a opet stišano i izuzetno emotivno sećanje na njega, ali i pesma u kojoj lirski subjekt stvaralac progovara o podsticaju na sticanje pesničkog umeća, a implicite i o tananosti očeve prirode koja je esencija njegovih pesama, a zapravo njegovog bića, o čemu saznajemo u veoma značajnoj "Očevoj jedinoj pesmi", koja je uokvirena obraćanjem sina.

U tom obraćanju vidimo sakralizaciju pčele. Ona je izvor životodavne i pesmodavne energije, sasvim posebne, van pesama svih, i namenjena je potomcima. Ona je plamen, samo srce, njihovog bivstva. Njen bruj ima zaštitnički karakter - on uliva sigurnost potomcima. Taj bruj svojevrsno je bdenje i treptanje oca nad njima. Zato im taj zvuk donosi spokojstvo i mir.

Poezija sina, "lirskog knjigonosca", proistekla zbog konstantnog prisustva tog bruja, njegova životna načela, doživljaj ljubavi, sveta, života u skladu s prirodom - kako uočavamo čitajući ovu knjigu - zasnivaju se na romantičarskoj podlozi, ali i s njegovom izraženom svešću o prolaznosti, dolazećoj starosti, o smrti koja u njegovoj pesmi "Prolećno pitanje" biva oksimoronski povezana s prolećem, kako je to uočio pisac pogovora Radivoje Mikić, o naličju obezduhovljene, digitalne svakodnevice, prema kojoj je uspostavljen ironijski otklon, a teži najboljim ostvarenjima srpske poezije - kao što su Santa Maria della Salute, Laze Kostića, "Proletnja elegija", Rastka Petrovića, "Zapisi o crnom Vladimiru", Stevana Raičkovića, "Nikada samlji", Ivana V. Lalića, kao i poeziji Branka Miljkovića itd.

S verom u tu poeziju, kao i u povezanost svega u prirodi, u bruju, s verom u božji poredak, koji nadgledaju pčele - i otac - i u to da će on nadvladati profanost oličenu u svemu što je javno, transparentno, glasno, površno, opasno i čipovano, lirski subjekt sluti, a zapravo sam u vidu rima, maternjom melodijom, gradi vezu sa dugom. Tim rimama daje miris i boje breze, omorike i lipe, jer zna da one mogu biti mesto sureta sa bližnjima, voljenima, poštovanima, onima koji nedostaju - bez obzira na to da li su sa ove ili sa one strane.

Te rime stamena su građevina. Na njima pesnik Veroljub Vukašinović posvećeno radi već tridesetak godina. Ovu "građevinu" rado pohode ljubitelji poezije i književni znalci, dok drugi "grade grad na vodi".

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Komentari (0)